Složite fašničku slagalicu:
Majka s djecom odjeveni za maskenbal, oko 1925., Zagreb, Zbirka razglednica, MGZ
https://puzzel.org/en/jigsaw/play?p=-MT_qp8c4qrhs6hmWOiT
Ciklus redovitih, svakogodišnjih slavlja i zabava kalendarski započinje pokladama. Pokladna se događanja odigravaju već od blagdana Bogojavljanja (Sveta tri kralja) da bi trajala sve do Pepelnice (Čiste srijede), tj. prvoga dana korizme. U tom se višetjednom razdoblju intenzitet zabavljanja pojačava od Svijećnice (2. veljače), a vrhunac dosiže posljednje nedjelje, ponedjeljka i utorka uoči Čiste srijede.
Posebnost poklada među godišnjim slavljiva su ophodi i zabave maskiranih sudionika. Činjenica što zakrivanjem lica maskom, a tijela prerušavanjem u različite kostime sudionici ostaju nepoznatima, omogućuje im osobnu neodgovornost, upuštanje u svakojake nepodopštine, riječju, ekscesno ponašanje. Stoga u pokladnim događanjima prevladava veselje koje katkad prelazi u neobuzdanost, čak neku vrstu ludovanja, popraćenog nerijetko obiljem jela i pića.
No njihovom svrhom nije (ili nije jedino) tek puko zabavljanje pojedinaca, koje se doživljava kao odušak, oslobađanje od uobičajenoga svakodnevnog ponašanja i važećih društvenih normi. Poklade su, usto, jedinstvena prigoda da se cijela (anonimna) zajednica podsmjehne i naruga javnim, inače „nedodirljivim“ osobama i da se podvrgnu kritici aktualni događaji iz političkoga i društvenog života minule godine, što im pridaje i značaj svojevrsne društvene katarze.
Kako su se poklade obilježavale u Zagrebu? Povijesni podaci, iako oskudni, potvrđuju praksu pokladnih događanja od srednjega vijeka.
Pri pokladnom zabavljanju tijekom 15. stoljeća, razaznajemo iz ondašnjih spisa, maškare su bile odjevene u šarene haljine te izvodile različite igre i vragolije uz pratnju svirača.
Nešto je više obavijesti za 17. stoljeće. Gradska je vlast sudjelovala u pokladnim događanjima. Katkad je snosila troškove za hranu i nagrade sudionicima, a katkad ih je i zabranjivala zbog nepodopština, tučnjava pa i ubojstava koja su se pri tom događala. Kad ih je zabranjivala, bili su to za gradske oce „beskorisni običaji“, a kad ih je obnavljala, smatrani su „hvalevrijednima“. Naime, u to su se doba za poklada na Gradecu održavala i neka sportska i šaljiva natjecanja koja su privlačila i znamenite posjetitelje iz drugih sredina. Tako su, primjerice, za poklada 1656. godine u grad stigli mnogi velikaši, među njima i oni najmoćniji – Zrinski i Frankopani.
Privukla ih je zacijelo viteška igra „persztenecz“, redovito priređivana na pokladni utorak. Riječ je o nadmetanju u kojem su natjecatelji s kopljem u ruci u brzome kasu na konju gađali obješeni kolut. Pretpostavlja se, doduše, da se „prstenac“ igrao na poklade već u 15. stoljeću, na što upućuje sudski spis iz 1472., o parnici zbog sukoba između dvojice građana tijekom održavanja „viteške igre na konjima“. Posljednja, pak, dosad poznata potvrda o igranju „prstenca“ na pokladni utorak zabilježena je 1709. godine.
Druga atrakcija ondašnjeg „fašnika“, kako su Zagrepčani nazivali poklade, bilo je natjecanje u penjanju na stup premazan sapunom i uljem da bi se dohvatila guska smještena na vrhu. Sretnik kojem je to uspjela bio je tom guskom i nagrađen. Tijekom vremena oba su natjecanja napuštena i posve prekrivana zaboravom.
U 18. stoljeću poklade u europskim zemljama obogaćene su novim sadržajem – krabuljnim plesovima, a u tome nije zaostajao ni Zagreb. Inicijativa je pripala supruzi bana Adama Erdödyja, grofici Mariji rođ. Stubenberg. Prema običajima njezina austrijskog zavičaja u svojem je zagrebačkom domu 1749. godine priredila prvi maskirani ples. Nedvojbeno je to senzacionalno odjeknulo jer prije toga u Zagrebu nisu bile uobičajene plesne zabave. Novi oblik zabave objeručke je prihvatilo plemstvo, građani su ponajprije bili sumnjičavi, dok je biskup Franjo Klobušicki grmio s propovjedaonice o kostimiranom plesu kao „đavoljem izumu“, pa ga je uspio već idućih poklada, 1750. godine, i zabraniti.
Ali posijeno sjeme ubrzo je opet niknulo. U sedamdesetim i osamdesetim godinama istog istoljeća krabuljnim plesovima ne odolijevaju ni građani. „Purgerski balovi“ održavaju se u gostionicama, ali samo u onima čiji su vlasnici dobli dopuštenje gradske uprave. Budući da je svaki posjetitelj bala bio dužan platiti pristojbu koja je završavala u gradskoj blagajni, plesu je zbog brojanja sudionika prisustvovao i gradski službenik.
U to se doba u organiziranju pokladnih slavlja osobito istaknuo kavanar Pley. On je u pokladnoj sezoni godine 1786. priredio trideset priredbi. Za „otmjene plesove“ zakupio je veliku dvoranu u palači Vojković (danas zgrada Hrvatskog povijesnog muzeja u Matoševoj 9) dok su se „purgeri“ zabavljali u dvorani općinske Vijećnice na Trgu sv. Marka.
Kako je vrijeme protjecalo, sklonost Zagrepčana kostimiranim plesovima bila je sve veća. Na početku 19. stoljeća redute se priređuju u Amadeovu kazalištu (danas zgrada Prirodoslovnog muzeja, Demetrova 1) i Banskoj palači na Trgu sv. Marka za gornje društvene slojeve, dok obični građani posjećuju i dvoranu pivovare koja je tada bila u Pivarskoj (danas Basaričekovoj) ulici 2 i 4.
Posebni zamah društenom i zabavnom životu Zagreba događa se tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća, u doba hrvatskog narodnog preporoda, kad se za tu namjenu stvaraju i novi prostori. Godine 1835. podiže se zgrada Stankovićeva kazališta na Markovu trgu s velikom redutnom dvoranom, a 1837. na početku Tuškanačke šume zgrada Streljane. Osim kao mjesto za streljačka natjecanja, Streljana ubrzo postaje poznatim sastajalištem zagrebačkih građanskih i plemićkih krugova te središtem društvenoga života, gdje se redovito priređuju i plesovi. Ovim lokacijama uskoro je pridodan još jedan reprezentativan prostor – Narodni dom u Opatičkoj ulici 18. Prvotnu palaču Karla Draškovića 1846. godine otkupili su Ilirci, smjestivši u nju različite preporodne kulturne i društvene udruge. Prema velikoj plesnoj dvorani na katu za cijelu se zgradu uvriježio naziv Dvorana.
U posljednjim desetljećima 19. stoljeća poprišta pokladnih zabava – prateći urbanistički razvoj grada – sele s Gradeca u nove predjele, u prvome redu u Donji grad. Dvorana Hrvatskog pjevačkog društva “Kolo” te Sokolana, dvorana tjelovježbene udruge “Hrvatski sokol”, ubrzo postaju omiljena mjesta za održavanje pokladnih (i drugih) zabava. Jedno od najglasovitijih mjesta pokladnih zabava bila je i gostionica “K lipi” u Nikolićevoj (danas Teslinoj) ulici 13, gdje su u to pokladno doba redovito organizirani balovi pod krinkama.
U prvim desetljećima 20. stoljeća pokladne zabave priređuju mnogi; trgovačka društva, građanska ili radnička pjevačka društva, bankarski ili poštanski činovnici, sportska udruženja, vojno-veteranska udruženja, te razni obrtnici (društva tapetara i stolara, brijača, mesara, pekara...), društvo konobara, društvo osoblja zagrebačkog tramvaja, društvo privatnih kočijaša, te manjinske zajednice.
Uz pokladne zabave i balove, fašnički je utorak obilježavao i pokladni korzo. Nasuprot kostimiranim zabavama, neizostavnima svake godine, pokladni korzo nije bio redovit. Ako je jedne godine bilo u korzu kakvih političkih aluzija nepoćudnih vlastima, sljedeće je godine bio zabranjen. Ako su na pomolu bili izbor, kao što je to bilo 1908., također se nije održavao. A katkad ga je spriječila i obična epidemija influence, kako je to bilo npr. 1901. godine.
Bilo je uobičajeno da se karnevalska povorka složi rano poslijepodne ispred zgrade Hrvatskoga doma. Konjanici, trubači i barjaktari, kočije s prerušenim likovima, alegorijska kola, kasnije i automobili, sve uz pratnju nekoliko glazbenih ansambala, krenuli bi od Kazališnog trga Frankopanskom ulicom i Ilicom do Jelačićeva trga, zatim Praškom i Zrinjevcem natrag na Kazališni trg, ponovivši itinerar tri puta.
Vodilo se računa o izgledu grada pa su i trgovci bili zamoljeni da izloge aranžiraju pokladnom robom. Priređivačima nije bio zanemariv ni turističko – komercijalni učinak priredbe. Štoviše, upravo im je i bila nakana da što više stranaca privuku u Zagreb zbog koristi što bi ih od toga imali trgovci i obrtnici. I u tome su se nastojanju ugledali u maskarade i korza u talijanskim gradovima.
I u zagrebačkim je povorkama, poput onih u europskim karnevalskim središtima, dominirao „princ-karneval“, redovito praćen standardnim likovima „pjeroa“, „gejši“, „cigana“, „crnaca“... Rugalo se svjetskim, ali i domaćim prilikama, primjerice uobličavanjem električnog tramvaja u lik puža. Bilo je i primjera samoironije pa se zagrebački trgovac i sportaš Ferdinand Budicki, inače ponosni vlasnik prvoga zagrebačkog automobila, u povorci 1902. vozio u automobilu koji je vukao konj!
Kulinarski aspekt zagebačkih poklada bio je u ozračju srednjoeuropskoga kulturnoga kruga. Slatko okruglo pecivo punjeno pekmezom i prženo na masti ili ulju, poznato kao pokladnice ili (kolokvijalno) krafne, naći će se za poklada u svakoj zagrebačkoj kući. Ako ih domaćice nisu spravljale same, mogle su ih i tada kupiti u gradskim slastičarnicama.
Prema navodima iz knjige „Zagrebačka blagdanska ozračja“ autorice Aleksandre Muraj (nakladnici: AGM, MGZ i Institut za etnologiju i folkloristiku).
