Muzej grada Zagreba, 31. listopada 2023. – 28. veljače 2024.
Organizatori: Muzej grada Zagreba, Gradska plinara Zagreb d.o.o.
Izložba i deplijan realizirani su uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba
Povodom 160 godina plinske rasvjete u Zagrebu, Muzej grada Zagreba i Gradska plinara Zagreb, uz potporu Turističke zajednice grada Zagreba, otvorili su 31. listopada 2023. u Muzeju grada Zagreba izložbu Lanterna plinska, takʼ imam te radʼ.
Otkad je čovjek počeo koristiti vatru, imala je i funkciju osvjetljavanja njegova mjesta boravka. Najprije je to bila vatra s ognjišta, poslije je čovjek izrađivao baklje, još od biblijskih vremena spominju se i uljne svjetiljke, u srednjem vijeku počele su se koristiti svijeće lojanice… S osvjetljavanjem gradskih ulica eksperimentiralo se od kraja srednjega vijeka, ali tek u XVIII. st. uspostavljani su održivi sustavi javne rasvjete. Krajem XVIII. st. William Murdoch izradio je sustav za destilaciju plina, kojim je osvijetlio svoju kuću, a od drugog desetljeća XIX. st. izgrađivani su slični sustavi radi uspostave javne rasvjete po europskim gradovima.
Godine 1862. Gradsko poglavarstvo Zagreba dalo je Ludwigu Augustu Riedingeru, industrijalcu iz Augsburga, koncesiju za izgradnju i održavanje plinske rasvjete u Zagrebu. Plinara je sagrađena na tadašnjem rubu grada (u Hebrangovoj, između Mažuranićeva trga i Gundulićeve ulice) i puštena je u rad dva mjeseca prije ugovorenog roka 31. listopada 1863., kada su u 19:00 sati Zagreb osvijetlile 364 plinske svjetiljke. U prvo se vrijeme rasvjetni plin destiliralo iz drva, a već nakon nekoliko godina u tu se svrhu počeo koristiti ugljen. Dnevni kapacitet proizvodnje plina iznosio je 1500 m³, a njegova realna potrošnja tijekom prvih desetak godina dosegnula je 1000 m³.
Radi povećanja potrošnje plinara je tijekom prvih triju godina svoga rada privatnicima odobravala plaćanje troškova za uvođenje plinske rasvjete u 10 godišnjih obroka. U početnom razdoblju rada javne i privatne rasvjete nisu postojala brojila za mjerenje potrošnje plina, nego ga se obračunavalo prema broju sati rada svjetiljki, a od 1877. obračunava se po kubičnom metru (20 novčića). Budući da je tada vrijednost novca bila stabilna i proizvodnja plina se povećavala, njegova se cijena smanjivala (1885. na 18 novčića po kubičnom metru i 1891. na 16 novčića po kubičnom metru).
Zanimljive su odredbe o proizvodnji i kakvoći plina: "Plin se za sada ima proizvesti od drva, i mora biti u toliko čist, da ne čađi kad izgara, da na kovine i na osjetljive boje ne djeluje štetno i da nema odvratan miris. U njemu ne smije biti ni tragova amonijaka i octene kiseline a najviše 1% ugljične kiseline.” U prvim godinama, dok se gradski plin dobivalo od drva, nusproizvodi suhe destilacije bili su drvni špirit, drvni ocat i drvni katran, a u čistilima se (trima škrinjama s vapnom) iz sirovog plina odvajao i ugljični dioksid. Zbog nusproizvoda iz postupka proizvodnje plina plinara je bila zamašnjak za pokretanje kemijske industrije jer je osiguravala sirovinsku osnovu za nekoliko tvornica koje su prerađivale njezine nusproizvode.
Plinska je rasvjeta 1873. obuhvaćala 416 javnih svjetiljki, 1900. imala je 1117 svjetiljki, a 1914. Zagreb je imao 1546 plinskih javnih svjetiljki, ali tijekom rata i neposrednog poraća ne samo da se mreža javne rasvjete nije širila, nego se ni postojeće svjetiljke nisu održavale i obnavljale, pa je tek 1924. opet bio aktivan isti broj svjetiljki kao na početku rata. Do 30-ih godina XX. st. povećavala se potrošnja plina za javnu rasvjetu, a potrošnja plina za privatnu rasvjetu počela se smanjivati već od Prvoga svjetskog rata jer je tu vrstu rasvjete počela istiskivati električna rasvjeta.
Godine 1932. bilo je 1975 svjetiljki s 4780 plamenova, a vrhunac razvitka plinske javne rasvjetne mreže dosegnut je 1934., kada su postavljene zadnje plinske svjetiljke (na Krešimirovu trgu). Godine 1935. u Zagrebu je bilo ukupno 1920 plinskih javnih rasvjetnih svjetiljki. Do tada je električna rasvjeta već ovladala gradskom periferijom, a počela je istiskivati plinsku javnu rasvjetu i iz središta Zagreba. Početkom 1938. broj plinskih javnih svjetiljki smanjio se na 1495 (s ukupno 4635 plamenova), a krajem iste godine na samo 1152 (sa 3687 plamenova).
Mogućnost zamjene plinske rasvjete jeftinijom rasvjetom ili onom koja bi davala bolje svjetlo bila je ugrađena već u prvi koncesijski ugovor, u skladu s kojim se koncesionar obvezivao takvu rasvjetu uvesti u roku od tri godine. Tako su prvi pokusi s uvođenjem električne rasvjete započeli 1885., kada su nabavljeni plinski motori koji su pokretali dinamo strojeva za proizvodnju istosmjerne struje. Zbog nedostataka te vrste električne rasvjete plinska rasvjeta nije napuštena, nego je njezine pozicije ugrozila tek rasvjeta izmjeničnom električnom strujom. Plin je izgubio rasvjetnu funkciju, a postao iznimno važan, ekološki prihvatljiv energent.
Zagreb se ponosi svojim plinskim lanternama i čuva ih kao dio turističke ponude. Nažigač pali lampe kao nekada davno, a Gornji grad, Kaptol i Opatovinu danas osvjetljava 249 plinskih svjetiljki dok je u krugu Gradske plinare Zagreb njih još dvadeset i pet.
Tekst iz deplijana izložbe, autorice Branke Manin
