Muzej grada Sarajeva, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Ljubica Mladenović
Fotografije: Ivan Tometinović
Zastupljeni slikari: Dobrivoje Beljkašić, Adela Ber, Mirko Čurić, Vojo Dimitrijević, Vojo Hadžidamjanović
Ahmed Karić, Hakija Kulenović, Ljubo Lah, Franjo Likar, Đoko Mazalić, Karlo Mijić, Mario Mikulić
Radenko Mišević, Ismet Mujezinović, Nada Novaković, Roman Petrović, Behaudin Selmanović
Branko Subotić, Ivo Šeremet, Rizah Štetić, Todor Švrakić, Petar Tiješić, Mica Todorović
Od trenutka kada je čovjek uzeo dlijeto ili kičicu da izrazi svijet oko sebe, pojavila se u njemu želja da u tom svijetu postavi i svoj lik, bilo skromno i bojažljivo kao egipatski rob, oholo na božanskom štitu kao grčki umjetnik, smjerno kao srednjovjekovni zanatlija ili otvoreno i smjelo kao slobodni građanin renesanse. Tražio je otada u vlastitom liku ono što je tražio i u umjetnosti: ili idealne odnose i proporcije kao Dürer, dramu vlastite duše kao Michelangelo, Rembrandt ili van Gogh ili jednostavno želju da istakne svoju zadovoljnu i lijepu ličnost kao Rubens, van Dyck ili Courbet. Želja im je pokatkad bila i pomalo naivna da se umetnu u događaj koji opisuju, u društvo kome pripadaju ili žele pripadati, da se podvuku, istaknu ili samo zabilježe.
Ova tako ljudska želja nije mimoišla ni naše bosansko-hercegovačke slikare, iako se po kolekciji autoportreta koju su ostavili ne bi moglo ništa reći ni o njihovoj taštini ni o njihovom samozadovoljstvu. S malim izuzecima slikali su se nekako skromno i u formatu i u stavu i u psihološkoj obradi ličnosti. Najstariji među njima,
Anastas Bocarić, koji je slikao svuda pomalo pa je kao meteor prohujao i nad ovim nebom, naslikao se 1902. godine zamišljen i ozbiljan, sa čuperkom na čelu i zalepršanom mašnom, u bijelom kaputu na smeđe-crvenoj pozadini, bez ikakvih pretenzija da svoju ličnost istakne.
Malo kasnije, 1904. godine, naslikao je sebe i Pero Popović u portretu rađenom vjerojatno na studiju u Pragu, kao mlada čovjeka pod šeširom, okrenut tri četvrtine, sa brkovima i mladom, pahuljastom bradom. Još jedan autoportret istog majstora, sačuvan u obitelji, nedatiran, rađen sa nekoliko sigurnih, slobodnih poteza svakako pred kraj života, predstavlja već ostarjelog slikara.
Sa studija u Pragu, vjerojatno oko 1904-5. godine je i nedatirani, jedini autoportret Branka Radulovića, na kome je tamnosmeđim okerom dato produhovljeno lice slikara, okrenuto tri četvrtine, sa bujnom smeđom kosom i brkovima.
Đorđe Mihajlović naslikao je sebe tri puta. Prvi put u Parizu (oko 1900. en face, sa blijedim mršavim licem i crnom kosom podijeljenom na sredini; drugi put u Tuzli (oko 1914.) pastelom, sa licem okrenutim u stranu, sa brkovima i bradom i treći put u Tuzli (oko 1918.) sa velikim crnim šeširom, en face, sa brkovima i malom crnom bradom.
Od njihovih nešto mlađih drugova sačuvan je fini blijedozeleni lik Todora Švrakića rađen pred smrt, oko 1930. godine, i u izvanrednom akvarelu rađeno lice Karla Mijića (1946).
Adela Berova, jedna od dviju žena iz te generacije, dala je svoje ozbiljno i pomalo umorno lice negdje oko 1925. godine, dok se Petar Tiješić krepko naslikao 1952. godine.
Đoko Mazalić slikao je sebe nekoliko puta. Veliki autoportret sa psom iz 1927. godine (signiran i datiran Đoko Mazalić, autoportret u 39. godini) predstavlja mušku figuru do koljena, sa velikim crnim izduženim psom i bosanskim pejzažem u pozadini, a drugi, manji, iz 1930., mušku glavu sa naočalama i kosom razdijeljenom po sredini: oba tvrda, stilizirana, u crnom i tamnosmeđem tonu.
Vojo Hadžidamjanović ostavio je svoj autoportret iz 1918. godine. Na njemu je slikar predstavio svoju figuru do koljena, pred štafelajem, sa paletom u ruci, sve u tamnozelenom tonu.
Roman Petrović je pratio svoj lik u raznim životnim razdobljima. Najstariji autoportret (oko 1923.) prikazuje mlado, sasvim ružičasto lice slikara sa visokim šeširom; iz 1926. godlne (signirano i datirano Paris 1926. Roman Petrović) je sasvim stilizirao poprsje, sa nagnutom glavom i kičicom u ruci, u tamnoplavom tonu; iz 1933. je lik en face, ispred žute zavjese, sa visoko izvijenim obrvama, zelenog inkarnata; i pred kraj života (oko 1945.) lik u ogledalu čiji okvir akcentira uzano, izmučeno lice sa brkovima i bradom i visokim ogoljelim čelom, sve u plavim, žutim, crvenim potezima.
Od slikara srednje generacije, Mica Todorović je samo jedanput zabilježila svoj lik u jednoj fino stiliziranoj temperi mrkog i žutog tona.
Ivo Šeremet studirao je svoj lik u nizu crteža rađenih olovkom i nekoliko ulja. Najstariji od njih je autoportret sa bradom iz 1942. godine, zatim mali autoportret također iz 1942. godine na kome je dato poprsje u bijelom kaputu sa paletom u ruci, sa licem u toplom okeru sa crvenkastim akcentima i crnim brkovima, na jasno zelenoj pozadini; i najzad, autoportret iz 1954. također u bijelom kaputu s paletom, s asketskim licem, oivičenim blijedim sjenkama, na blijedoplavoj pozadini.
Hakija Kulenović je jedanput dao svoj lik u jednoj realističkoj studiji u ugljenu, a drugi put, 1932. godine, u ulju kao sjedeću polufiguru s olovkom u ruci i bijelim papirom na koljenima sa izrazitim traženjima u koloritu. Vlado Marjanović je svoje energično lice, mrkog inkarnata sa ljubičastim sjenkama naslikao 1954. godine.
Ismet Mujezinović često svoj lik posuđuje figurama na svojim velikim ratnim kompozicijama (borac u kompozicji “Prijelaz preko Neretve”, dva puta ustanik u kompoziciji “Poziv na ustanak”). Od samostalnih autoportreta, jedan je romantični, uzbuđeni lik sa crvenom maramom oko glave okrenute tri četvrti, na ljubičastoj pozadini, nedatiran, a drugi je iz 1950. na kome je dao svoju sjedeću figuru s kistom u lijevoj i paletom u desnoj ruci sa žutim okerom i zelenim sjenkama na licu na tamnocrvenoj pozadini.
Rizah Štetić je svoje mlado ružičasto lice naslikao 1941. godine, a Vojo Dimitrijević sebe prvi put 1946., s razbarušenom crnom kosom i široko otvorenim očima, mrkim inkarnatom sa zelenim sjenkama, u mrko crvenom kaputu, zelenoj kravati i bijeloj košulji, sve na blijedožutoj pozadini; i drugi put 1955. godine u jednom predimenzioniranom portretu na kome su koloristična traženja manje zahuktala.
Nada Novaković je, bez ikakve ženske taštine prikazala sebe 1951. godine, dok je Behaudin Selmanović, ne tražeći fizičku sličnost, kao mačem odsjekao svoj lik sa ravne narančaste pozadine.
I mlađi slikari, mada ne često, zabilježe ponekad svoj lik, pa bez obzira na svoje uobičajene preokupacije, bilježe ga uvijek u granicama realističkih shvaćanja. A kako su se i jedni i drugi, i mlađi i stariji naslikali, donijet ćete svoj sud i sami na izložbi koju vam Muzej grada Sarajevo ovom prilikom prezentira.
Ljubica Mladenović
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Mladenović, Ljubica. Autoportreti sarajevskih slikara.
Sarajevo : Muzej grada Sarajeva, 1963.
Vezani članci
Maleković, Vladimir. Kako su se sami vidjeli. // Vjesnik, 29. siječnja 1971., str. 6.
Cvetkova, Elena. Autoportreti. // Večernji list, 4. veljače 1971., str. 17.
