Britanski savjet za kulturne veze (The British Council), Zagreb, Hrvatski narodni zoološki muzej i Geološko-paleontološki muzej, gostovanje u Muzeju grada Zagreba, izložba u povodu 175. obljetnice rođenja Charlesa Darwina i 125. obljetnice "Podrijetla vrste"
Koordinator: Jakov Radovčić
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Veliki prirodoslovac Charles Darwin (1809. – 1882.) objelodanio je 1859. svoje glavno djelo “Postanak vrsta putem prirodnog odabiranja”. Izdanje tog djela znači pobjedu naprednog shvaćanja bioloških problema, pobjedu znanosti o prirodnom razvitku živih bića nad dotadašnjim shvaćanjima. Darwin je postavio biologiju na znanstvenu osnovu dokazavši promjenjivost vrsta i njihovu sukcesiju. Svoje misli o razvitku živog svijeta Darwin je dosljedno primijenio i na čovjeka te obradio u djelu “Čovjekovo podrijetlo” (1871).
Darwinovo djelo “Postanak vrsta” nije samo plod njegova genija i dugogodišnjeg strpljivog rada, već ujedno i sinteza svih dotadašnjih znanja o živom svijetu na Zemlji; radom prirodoslovaca prijašnjih epoha, počevši od najstarijih vremena, stvoreni su temelji za izgradnju znanosti o evoluciji. U stvaranju preduvjeta za razvitak moderne biologije osobito je važan rad švedskog prirodoslovca Karla Linnéa (1707. – 1778.). U svom glavnom djelu “Systema naturae” Linné je dao sistematski pregled sveukupnog dotadašnjeg znanja o mineralima, biljkama i životinjama. On je sam iznio osnovne principe i zadatke prirodne klasifikacije organizama, te sastavio sistem koji je bio odraz stupnjevite raznolikosti živih bića. Pored toga, uveo je znanstvenu terminologiju i binarnu nomenklaturu, pa iako je zastupao mišljenje o nepromjenjivosti vrsta, rezultati Linnéova rada mnogo su pridonijeli daljnjem napretku biologije. Mišljenje o prirodnom i postepenom razvitku životinja i biljaka zastupaju mnogi prirodoslovci prije Darwina, kao J. B. Lamarck, G. Buffon, E. G. Saint-Hilaire i dr., a već i u djelima antičkih filozofa nalazimo pojedine slične misli.
Jean Baptiste Lamarck (1744. – 1829.) prvi je razradio teoriju o postepenom razvitku svih živih bića iz jednostavnijih predaka i pokušao objasniti taj razvoj djelovanjem prirodnih sila. Kao glavni faktor evolucije uzima aktivno prilagođivanje životinja okolini i svrsishodnost u prirodi. Svoju je teoriju izložio u djelu “Zoološka filozofija” (1809). Devetnaesto stoljeće bilo je stoljeće procvata ne samo bioloških nego i svih ostalih prirodnih znanosti. Tek na određenom stupnju razvoja prirodnih znanosti, naročito geologije i biologije, moglo je doći do upoznavanja novih znanstvenih argumenata za teoriju o razvoju živih bića i do njezinog svestranog uspjeha.
Prirodoslovac Charles Darwin rodio se 12. veljače 1809. u gradiću Shrewsburyju u jugozapadnoj Engleskoj, od imućnih roditelja. Studij medicine u Edinburghu i bogoslovije u Cambridgeu nisu privlačili mladog Darwina. Najviše ga je privlačila priroda. Bio je oduševljeni sakupljač ruda, biljaka, kukaca i ptičjih jaja. Još kao dječak volio je lutati u prirodi i promatrati sve što je oko sebe vidio. Najveće radosti i zadovoljstvo pružale su mu ekskurzije u prirodi s profesorima prirodnih znanosti (geologije i botanike). Umio je odlično čitati knjigu prirode i uživati u njoj.
Olovka i bilježnica bili su njegovi glavni instrumenti. Svako zapažanje brižljivo je pribilježio. Mnoštvo zapaženih činjenica bile su predmet dugotrajnih razmišljanja. U knjizi “Moj život” pripisuje svoj uspjeh različitim umnim sposobnostima i prilikama, od kojih su bile najvažnije: “ljubav prema znanosti, neograničeno strpljenje da dugo razmišljam ma o kome predmetu, interes da promatram i skupljam činjenice i prilično dosjetljivosti i zdravog razuma”.
“Moj će život time drugi put započeti, pa će mi za čitavog daljeg žića to biti kao rođendan”. S ovim usklikom oduševljenja prihvaća mladi Darwin ponudu kapetana Fitza Roya, zapovjednika ratnog broda, da ga prati na putovanju oko svijeta. Admiralitet engleske mornarice organizirao je ekspediciju radi kartografskog snimanja obala Južne Amerike i oceanskih otoka; na prijedlog kapetana odobreno je da prisustvuje jedan prirodoslovac. Sretnim slučajem upravo je Darwin stupio na brod “Beagle” (što znači “Njuškalo”). “Beaglovo” njuškanje po raznolikim krajevima svijeta trajalo je gotovo punih pet godina. “Beagle” je bio brik sa 60 ljudi, nosivosti 240 tona. Imao je tri jarbola i 10 topova. Za tadašnje pojmove to je bio dovoljno siguran brod za plovidbu po nepreglednoj pučini oceana i uz nepoznate obale. U usporedbi s današnjim prekooceanskim brodovima “Beagle” je kao kolibica prema palačama, ne samo po veličini i sigurnosti, nego još više po opremi i aparaturi za znanstvena istraživanja. Gotovo goloruk, Darwin je u svoj dnevnik zapisao otkrića koja su izmijenila nazore o životu na Zemlji.
“Beagle” je 27. prosinca 1831. isplovio iz luke Devonport prema Kanarskim otocima. Taj jednostavni jedrenjak plovio je toliko tjedana koliko je potrebno današnjim brodovima dana da prevale istu udaljenost. Preko mjesec dana plovi Atlantikom, a zatim Darwin luta po brazilskoj prašumi: “Najnevjerojatnija mješavina buke i tišine vlada u sjenovitim dijelovima šume. Zujanje kukaca je tako glasno da ga možeš čuti i na brodu, koji je usidren više stotina metara daleko od obale, a ipak se čini kao da u dubini šume vlada sveopća tišina”. Uz obale Južne Amerike ekspedicija je krstarila dvije godine, a Darwin je proučavao živi svijet, sakupljao građu za zoološke i botaničke zbirke i vršio geološka ispitivanja. U tom ustrajnom radu proputovao je, većinom na konju, Brazil, Urugvaj, Argentinu, Patagoniju, Falklandsko otočje, Ognjenu Zemlju, Čile i Peru. Njegove su bilješke vrlo žive i neposredne; čitajući ih, čini nam se da s njim prolazimo bujnim tropskim prašumama i beskrajnim pampama, da vidimo strme stijene s kostima divovskih izumrlih životinja, da se penjemo na visoke Ande, gdje se gnijezde kondori. U rujnu 1833. “Beagle” plovi oceanom prema vulkanskom otočju Galapagos, zatim preko otočja Tahiti dolazi na Novi Zeland pa u Australiju.
Nakon duge plovidbe zaustavlja se usred Indijskog oceana na koraljnim otočićima, koje zbog bujnih gajeva kokosovih palma zovu Kokosovi otoci. Darwin se osobito divio sićušnim i nježnim polipima, koji polaganim zajedničkim djelovanjem izgrađuju te grebene i otoke. Oko rta Dobre nade Darwin proučava stjenovite visočine južne Afrike. Zaustavivši se na otocima Sv. Jeleni i Ascensionu ponovo se vraća u Brazil. Preko Kapverdskih i Azorskih otoka “Beagle” napokon stiže u Englesku 2. listopada 1836. Iz njega se iskrcao novi, izgrađeni prirodoslovac koji je djelima, začetim na tom putovanju, preporodio znanost o životu na Zemlji. Njegov mladenački usklik radosti obistinio se više nego doslovno.
Potaknut doživljajima na svome putovanju, počeo je Darwin sve jasnije uviđati da postoji uska veza između izumrlih sisavaca u Južnoj Americi i onih koji danas tamo žive, kao i između ptica Južne Amerike i tako različitih, a ipak srodnih ptica na otočju Galapagos. Postalo mu je jasno da pojedini životinjski oblici nisu stalni i nepromjenjivi, nego da se i oni moraju tijekom dugotrajnih geoloških promjena na Zemlji također mijenjati. Haeckelu piše: “Kada sam duže razmišljao o svim tim činjenicama i s njima uspoređivao neke druge slične pojave, pričinilo mi se vjerojatnim da bi blisko srodne vrste mogle potjecati od jednog zajedničkog oblika.”
Darwinovu teoriju o postanku vrsta prihvatili su odmah najistaknutiji prirodoslovci onoga vremena, kao E. Haeckel, T. Huxley i dr. Bilo je međutim mnogo protivnika toj teoriji. Borba između Darwinovih pristaša i protivnika dugo je trajala. Ideje darvinizma unesene su i u našu prirodoslovnu znanost, a u tome ima veliku zaslugu naš prirodoslovac Spiridion Brusina koji se čak i dopisivao s Darwinom.
(izvor: Hrvatsko prirodoslovno društvo)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
