Koncepcija izložbe: Nada Premerl, Radovan Ivančević
Oblikovanje izložbe i plakata: Edo Kovačević
Jer gradovi bez svojih pjesnika nijesu gradovi. (A. G. Matoš)
Muzej grada Zagreba posjeduje zbirku starih veduta Zagreba i sustavno je upotpunjava djelima suvremenih umjetnika, koji slikaju svoj grad.
Ovom izložbom započinjemo predstavljanje naših umjetnika koji su se istakli kao slikari zagrebačkih panorama, uvjereni da gradovi ne samo bez svojih pjesnika nego i bez svojih slikara nisu gradovi.
Edo Kovačević već više od pet desetljeća traži i nalazi osebujne zagrebačke ljepote u razigranosti krovnih ploha, u bogatstvu i suglasju boja, jedinstvenih i neobično karakterističnih za ovog senzibilnog i, usudila bih se reći, najzagrebačkijeg hrvatskog slikara.
Raduje nas, da ovu izložbu otvaramo u čast 80-godišnjice Ede Kovačevića, u Muzeju grada Zagreba, koji istodobno navršava osamdesetu obljetnicu svoga postojanja.
Nada Premerl
Oduvijek smo znali da je Edo Kovačević slikar mrtvih priroda i krajolika. Ali tek sada vidimo tematski okupljene njegove zagrebačke vedute, te poglede iz prikrajka, na stražnje fasade i sporedne ulice, bočne vizure kuća i poglede na krovove odozgo kao cjelovitu urbanističku viziju. Edin Zagreb.
Najčešće su to pusti prostori, scenografija bez ljudi, kao renesansne slike “idealnoga grada”. Tim lakše se identificiramo sa slikarom, sami stojimo i gledamo s mjesta i na način kako je on promatrao. Njegova vizija i vizualna rekonstrukcija grada tijekom pola stoljeća – na izložbi trideset slika iz četrdesetak godina, od 1934. do 1977. – tim je značajnija što je to Zagreb u nastajanju, trajanju i nestajanju.
Počeo je slikati Zagreb kad je uz samu jezgru grada gotovo sve imalo karakter predgrađa: tadašnja periferija i neizgrađena područja, odavno su integrirana. Doživio je i doživjeli smo skupa s njime da je po njemu zabilježena stvarnost najužeg okoliša gradskog središta bitno izmjenjena i da je mnogo toga već sada izgubljeno. Ne samo da su svjedočanstvo o suvremenom likovnom senzibilitetu, slike Ede Kovačevića postale su već sada i dokument o prošlom Zagrebu. Perifernoj i skromnoj stvarnosti grada prišao je slikarski rafinirano, našu još nerazvijenu urbanost izrazio je visoko urbaniziranim senzibilitetom modernog europskog umjetnika. I to mu se vratilo time što je njegova tapiserija sa zagrebačkim krovovima iz krivudave Duge ulice, što vodi iz Donjeg grada u Gornji grad, predložena za muzej u Lausanni, gdje je trebala biti izložena usporedo s djelima Picassa, Braquea, Lurçata i ostalih obnovitelja suvremene tapiserije. Ali, zaljubljen u svoje djelo, slikar je više volio da ono ostane u gradu u kojem je i za koji je nastalo.
Povučenost, tiha kontemplacija i skromnost u životu slikara ispoljava se podjednako u slikarevu djelu. U njegovim mrtvim prirodama uzalud tražimo otmjeno uzgojeno cvijeće: nalazimo samo livadne skitnice i šumske podstanare. Ni u njegovu svijetu arhitekture nije zabilježena ni jedna barokna palača ni jedno historicističko reprezentativno zdanje, nego samo niske prizemnice i jednokatnice skromnog stanovanja. Ali, gdje u stvarnosti vlada oblikovanje bez ikakvih pretenzija, tu otkriva i time potaknut stvara Edo pravu slikarsku raskoš. To je Zagreb tihog suživljavanja i dubokog suosjećanja jednog očaranog zaljubljenika. Edine slike predstavljaju čitavu jednu generaciju ljudi koji su se saživjeli sa svjetskom kulturom, koji su poznavali i “parisku” sredinu i umjetnost. Nije li Edo Kovačević, iako hrvatski slikar, uspio portretirati tako sugestivno i Pariz, zaobilazeći gotiku i barok i odabirući sarno one građevine, ono lice što grad na Seini duguje renesansi, dobu Henrika IV: Louvre i Pont Neuf? Noseći u sebi zagrebačku mjeru i mjerilo, ostao je slikar u u susretu s Parizom na visini Matoševe internacionalne kulture, s udivljenjem, ali i kritičkom distancom i rafinmanom.
Edine su slike Zagreba portretne studije jednog prošlog grada namijenjene budućnosti. O nama i našem gradu svjedočit će humano, kulturno i osjećajno Edino slikarstvo, a možemo biti ponosni da će nas ono predstavljati u budućnosti, jer smo tako predstavljeni nesumnjivo našim najvišim mogućnostima i intenzitetima. Zato možemo ovu čistu i jasnu umjetnost s pouzdanjem predati budućim naraštajima: i ono što nismo mogli izreći riječima, reći će im Edino slikarstvo; jer, koliko god riječi odlijeću (verba volant), izvorna likovna djela nikada ne gube svoj sjaj: picta manent!
Radovan Ivančević
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Ivančević, Radovan; Nada Premerl. Edo Kovačević : Stari krovovi Zagreba.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1987.
Vezani članci
Stari krovovi Zagreba. // Vjesnik, 7. srpnja 1987.
Špoljarić, Stanko. Edo Kovačević – stari krovovi Zagreba : Izložba u Muzeju grada Zagreba, srpanj–kolovoz–rujan 1987. // Čovjek i prostor. 34, 414(1987), str. 29.
