Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Hrvatske, “Delegatski vjesnik”, Zagreb u suradnji s Muzejom grada Zagreba, u povodu Dana zaštite spomenika kulture u Jugoslaviji (20. veljače)
Autor izložbe: Fedor Vaić
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Kao i protekle godine, u suradnji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Muzeja grada Zagreba, a u povodu Dana zaštite spomenika kulture u Jugoslaviji, otvorena je u maloj izložbenoj dvorani izložba crteža Fedora Vaića. Autor je izložio ukupno trideset i osam crteža tušem. Pred nama je impozantni raspon tema, od arheoloških i etnografskih spomenika do spomenika povijesti umjetnosti širokog geografskog područja primorskog i kontinentalnog dijela Hrvatske. Grafičar pritom nije zaboravio ni onaj slikoviti pokretni materijal iz naših sakralnih prostora i muzeja. Doduše, on je crteže, uz tekst Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture već objavljivao, počev od 1981. godine, na naslovnirn stranicama Delegatskog vjesnika. Namjera populariziranja i potreba veće društvene brige za spomenike bili su u ovome činu očigledni. Ali upravo tada nas je “grafizam” Vaićevih crteža podsjetio na sve one njegove aktualne ilustracije kratkih priča u Večernjem listu i Vjesniku. Zaista, Vaić je u našu svijest ušao kao “ilustrator”.
Rođen 1910. godine, upisuje se na Umjetničku akademiju 1927. da bi je završio 1932. god., a već sljedeće godine, na poziv Krste Hegedušića, priključuje se “Zemlji” i prvi put izlaže kao gost na njenoj V. izložbi 1934. god. Od 1940. god., nakon povratka iz Pariza (gdje će boraviti i 1960. god.), postupno se formira u vrsnog grafičara radeći u Nakladnom zavodu Hrvatske (1945. – 1949.), zatim u Zori (1949. – 1952.), gdje će opremiti više od 240 knjiga.
Tijekom svojeg dugog curriculum vitae, Vaić je ostao, kao što to pokazuje i ova izložba, vjeran perocrtežu, polusuhom kistu i crnoj vodenoj boji. Dodir s bjelinom papira najprije je u sebi nosio linearni karakter da bi se zatim postupno primicao slikovitom. Veće ili manje udaljavanje, odnosno primicanje naznačenom polaritetu, ostat će vidljivo i danas. Strogi crtež postupno se upotpunjuje mrljom (Trogir – palača Ćipiko) , a rad kistom omogućuje ne samo veći raspon intenziteta poteza, već i ono potrebno suptilno gradiranje naznačenih linija (Slunj – Rastoke). Slikarski elementi neodoljivo ulaze u grafiku obogaćujući je poetskom nadgradnjom. Uzbudljivi grafizam prilagođuje se sve više meditativnom, sjetnom izrazu (Čazma – orgulje u crkvi Marije Magdalene). Grafika se nadovezuje na linorezno i drvorezno iskustvo, ali, začudo, dojam ostaje većinom plošan. No Vaić tako “karakterizira” objekt, njegov trag mekanog reza ili pak oštrog pregiba; ukratko, on uhodi trag sjene i stvara veoma oprečne doživljaje spomenika kao što nam to u usporedbi govore crteži dvorca obitelji Oršić u Gornjoj Bistri ili Dioklecijanove palače u Splitu. Na taj način spomenici su samo povod iskrenog i rječitog spleta linija i mrlja, no samo onda kad se autor nalazi pred izvornim motivom, a ne kad preuzirna gotov predložak. I još nešto. Što su Vaićevi crteži “slikovitiji”, spomenici u njima gube, barem s gledišta službe zaštite, onu potrebnu dokumentarnu autentičnost i mogu samo indirektno poslužiti nekoj budućoj vizualnoj rekonstrukciji. Ali zato u njima leži vjera “pjesnika-crtača” da se uzmicanjem vremena i prostora svijet može staviti pod određenu kontrolu. Zato i ovu izložbu, u naznačenoj dihotomiji dokumentarnog i estetskog, treba tek simbolično shvatiti kao doprinos Danu zaštite spomenika kulture.
Slavko Šterk
Siringa i lira su, kako kažu, glazbala skromnih mogućnosti, a upravo njih su odabrali i na njima svirali Pan i Apolon. Prvi je, puhanjem u šuplju trstiku, ipak znao očarati i tankoćutne Nimfe, dok je drugi, prebirući po svega nekoliko napetih struna svoje lire, tjerao u neskriven zanos čak i uzvišene Muze.
Sklon sam vjerovati da svako, pa i najskromnije glazbalo može postati savršeno sredstvo izražavanja ne samo u mitološkim pričama, nego uvijek, pa i danas, uz pretpostavku da se nađe u rukama velikog svirača.
I najveće likovne istine bile su često izražavane krajnje skromnim sredstvima. Uvijek i posvuda bilo je čarobnjaka kojima je bio dovoljan komadić ugljena, olovka ili pero umočeno u tuš da bi stvorili velika umjetnička djela.
Istina je, za većinu slikara crteži su samo nužne vježbe, provjera zapažanja i sigurnosti ruke, priprema za neka buduća ostvarenja, ali ima i onih koji nastoje upravo crtežom izraziti svu raznoliku pojavnost svijeta koja ih zaokuplja kao likovni problem i upravo crtežu povjeriti čitavo bogatstvo vlastite imaginacije. Uspiju li u tome, njihove crteže s pravom smatramo cjelovitim i završenim djelima, umjetninama, bez obzira na skromnost sredstava kojima su ostvarene.
Ako se je netko u našoj likovnoj umjetnosti zaista opredijelio za crtež, izabravši ga za glavni način svog izražavanja, onda je to prije svih Fedor Vaić. Kada je, točno prije pola stoljeća, prvi put izlagao s grupom “Zemlja”, izlagao je crteže. U desetljećima koja su slijedila, na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu ponovo je izlagao crteže, a i danas ih opet izlaže vjeran svom opredjeljenju i svojoj crno-bijeloj poeziji.
Pažljivi promatrač bitnoga, Vaić je, čuvajući se faktografske deskripcije, često uspijevao i svojim čistim linearnim perocrtežima, jednako kao i svojim slikovitim tonskim fakturama koje postiže rafiniranom upotrebom čas punoga, čas polusuhog kista, doseći visoku razinu europske likovne umjetnosti.
Za razliku od mnogih alkemičara koji su uzalud tražili, Fedor Vaić je, očito, već davno našao svoj kamen mudraca koji mu omogućava da s lakoćom crte i mrljice tuša pretvara u što god zaželi: u tužne vrtuljke predgrađa, u treperave krošnje platana u Maksimiru, u bogata barokna pročelja spomenika kulture. No, u toj čudesnoj pretvorbi uvijek ćemo istovremeno prepoznavati i Vaića i objekt koji mu je samo poslužio kao predtekst za njegove crno-bijele dijaloge.
Uvjeren sam da ćete dio Vaićeve likovne zrelosti osjetiti i na izloženim crtežima iz ciklusa “Spomenici kulture”.
Joža Ladović
FEDOR VAIĆ, slikar i grafičar (Zemun 13. IX. 1910.), diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, đak Tomislava Krizmana i Ljube Babića. Od 1934. godine do danas stalno prisutan u likovnom životu Zagreba i Hrvatske. Sudjeluje na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Posebno je značajan njegov rad na opremi brojnih knjiga. Dugogodišnji je likovni suradnik Večernjeg lista i Delegatskog vjesnika. Dobitnik prve Nagrade grada Zagreba.
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Ladović, Joža. Fedor Vaić.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1984.
[presavitak]
Vezani publicirani radovi
Šterk, Slavko. Spomenici - tušem. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 33, 1-2(1984), str. 12.
Ostali vezani članci
Vaićeve vedute. // Večernji list, 23. veljače 1984., str. 5.
