Gabrijel Horvat

Muzej grada Varaždina, gostovanje u Muzeju grada Zagreba


Koncepcija i oblikovanje izložbe: Darko Sačić


U miru Lepoglave, zagorskoga gradića sa znamenitom pavlinskom crkvom i samostanom, živi Gabrijel Horvat (rođ. 1905. u Čakovcu), slikar bogatog životnog puta, pomalo zaboravljen i od svoje najbliže okoline. Pojavljujući se gotovo pedesetak godina svojim radovima u likovnom životu sjeverozapadne Hrvatske, ostavio je nezaobilazan trag, pojavu koja unosi atmosferu, a prije svega topao ljudski kontakt. Miran, tih i nenametljiv, uporno stvara svoje gvaševe, tempere, ulja, crteže tušem, flomasterom, bilježeći krajolik oko sebe, prateći ritam vrbina žilava trupla, uzimajući predmete nadohvat ruke i postavljajući ih u model jednostavne mrtve prirode. Asket u biranju motiva, raspjevan u obradi oslikane površine. Na svakoj revijalnoj izložbi jedan od stupova postulata konstantne kvalitete, a na samostalnoj izložbi prezentant ujednačenosti, nekonformizma i samosvojnosti. To je za nas slikar Gabrijel Horvat.

Poslije tako s iskrenim oduševljenjem ostvarivanog stvaralačkog puta, dočekali smo da se njegovo djelo odvoji isključivo iz regionalnih okvira, te da se u jednoj zaokruženoj cjelini prikaže izvan njegovog rodnog Međimurja, životnog Zagorja. Ovaj korak zasigurno óe pripomoći konstatiranju jedne osebujne autorske ličnosti, ponikle i formirane izvan centra kulturnih događanja, uz opterećenja specifična za provincijski život. Gabrijel Horvat to zaslužuje.

Bez slikarskog školovanja, Horvat se upušta u likovne okršaje isprva na način inventivnog promatrača. Crtežom odlučno traži pravu formu, ne libeći se vlastita temperamenta i raspoloženja. Od samog početka teži da "zarobi" baš onaj volumen koji je vidio okom i osjetio dušom. Linija ima vrijednost koliko je ruka mimo razuma samovoljno to dopustila, a koncentracija autora zadržava se na prostoru između linija. Tu su korijeni kasnijeg klaustriranja površina, sivih i crnih linija neobuzdana intenziteta. Takav crtež odiše konstruktivnom čvrstoćom i čistoćom opredjeljenja i likovnog prilaza. Svakako, tu je i dominantan interes za ritam grafičke intervencije, govor elemenata likovne komunikacije modalitetima učestalosti i kompozicijske raspoređenosti.

Slikarski počeci Gabrijela Horvata vezani su uz akvarel, tehniku primjerenu pejzažistu-šetaču, putniku u potrazi za kadrom krajolika nabijenim slikarskim izazovom. U tom vremenu Horvat svladava boju, usvaja paletu, tonsku, s otklonima ka agresivnim akcentima, svijet zemljanih pigmenata i igru umjerenog intenziteta svjetla na površinama prirodnog ambijenta. Ne zaokuplja ga svladavanje tehnike u smislu čistoće izraza, također ne troši vrijeme na discipliniranje ruke i virtuoznost poteza. To su male studije, definirani stav slikara istraživača, koji još nije udomio svoj senzibilitet. I opet je akcent na formi, obliku i njihovom međusobnom odnosu. Ne treba napominjati da su sve ove karakteristike logična osnova onog što slijedi, (slikaru formirane) ideje o vlastitoj estetici, materijalizirane na odgovarajući način.

Ono što nam se u svijesti javlja kao pojam slikarstva Gabrijela Harvata – to su "vitraili na papiru", gvaševi, tempere, ulja, crteži rađeni manirom izdiscipliniranog Rouaulta. Horvat isprepliće mrežu čvrstih jednoličnih linija, ne opterećujući se njihovom gestualno-rukopisnom vrijednošću, izvlačeći ih jedinstvenom tamnom bojom, dajući im značaj olovnih armatura geometriziranih površina. Varijacije u ispunjavanju ovih površina bojom, tonom sive ili jednostavno bjelinom podloge, nisu okosnica toga stvaralaštva. Interes je na odnosu veličina, na univerzalno optičkoj težnji ka uspostavljanju ravnoteže vizuelnih energijâ. Razlika između crteža i slike postaje minimalna. Dominantno je ukroćivanje forme, izazvano primarnim interesom likovnjaka za definiranjem oblika, a dignuto na razinu kompozicijskih odnosâ i ritmova. Ovo zaustavljanje oblikâ, da jedan oblik ne prijeđe u susjedni, rezolutno je prekinuto na način koji bi mogao izazvati sumnju u studioznost slikarskog pristupa. Međutim, baš zbog navedenog interesa za komunikaciju unutar slike preko vrijednosti izvan izražajnih spretnosti, zanatskih bravura poteza kistom, treba otkloniti ovu sumnju.





Tako je nastao prepoznatljiv svijet Horvatovih apsolutnih estetskih kategorija. Stvaran u tišini, bez stresova primjećivanih izvana, kao plod upornosti i sigurnosti u vlastiti put ka vlastitoj istini. Horvat slika kontinuirano, svojim ustaljenim ritmom autodidakta. Uvijek u društvu s likovnjacima iz svoga kraja, spreman da "povuče" u zajedničkoj akciji, da razglaba probleme unutar stvaralačkog i o odnosu društva prema stvaralaštvu. Uza sve to, provodeći dane s ljudima koji postaju autoriteti daleko izvan regionalnih granica, u svojoj skromnosti nikad ne zaboravlja vlastiti slikarski imperativ. Ne povodi se za trendom, ne podilazi tržištu, ne povlađuje teoretičarima. Svojom dobrodušnom ličnošću sve osvaja i ujedno zaposjeda teritorij djelovanja baš po svojoj mjeri.





Tražeći i našavši zadovoljstvo u trajnoj borbi sa samim sobom, u otkrivanju vlastitih rješenja za ispunjavanje stranica o ljudskom pregalaštvu, Gabrijel Horvat živi život dostojan Čovjeka, po mjeri kompleksne ličnosti unutar likovnog života jedne regije, o čijoj veličini i vrijednosti koliko objektivno, toliko i subjektivno, možemo suditi izolirano, ali i u odnosu na druge. Stoga danas više i nije sporno gdje je mjesto Gabrijela Horvata u prošlosti i sadašnjosti ove naše kulturne scene.

Darko Sačić
(preuzeto iz kataloga izložbe)


GABRIJEL HORVAT je rođen u Čakovcu 1905. godine. Živi u Lepoglavi od 1931. godine. Slikarstvom se bavi kao samouk i stalno izlaže na izložbama slikara i kipara Hrvatskog zagorja i Međimurja od 1946. godine. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1979. godine. Umro je u Varaždinu 1985. godine.


Slike s izložbe






foto Josip Vranić, MGZ


Katalog izložbe

Sačić, Darko. Gabrijel Horvat.
Varaždin : Muzej grada Varaždina, 1984.










Vezani članci

Tih i pomalo zaboravljen. // Varaždinske vijesti, br. 2084-2085, 27. prosinca 1984., str. 9.