Izložba fotografija iz fundusa Muzeja grada Zagreba u povodu Festivala portugisca
Koncepcija izložbe: Zdenko Kuzmić
Oblikovanje plakata: Ivo Raić
Zagrebačke gorice, te gornje zemlje, koje su prve otrgnute od feudalnog vlasništva, postaju simboli utemeljenja novog građanskog obrtničkog života. Tako nastaju novi običaji i navade starih Zagrepčana – sitnih posjednika, obrtnika, trgovaca i malog plemstva.
Zagrebačke klijeti, gorice, pivnice, podrumi i birtije ishodišta su u kojima se rađa duh grada i njegov “šarm”. Isticanjem gorica ističu se i povoljne klimatske prilike grada jer, gdje uspijeva trsje, sigurno je život ne samo veseliji već je i ugodnija klima za život čovjeka. Dokazi ljubavi Zagrepčana prema svojim goricama ostaju i danas u nazivu pojedinih dijelova grada i ulica: Gorice, Trsje, Vinogradska ulica.
Povijesna događanja u životu grada dobivaju svoje odgovore u navadama stanovništva, koje su posebice uočljive poslije 16. stoljeća: društvo “Pinta”, zagrebačke lumparije, štatuti i drugo. Domoljubna i rodoljubna nadahnuća u književnosti, ilirizmu pa do suvremenih društvenih i političkih oblikovanja, imala su izvorište u starim navadama u tradiciji druženja s trsom i vinom.
Svoju opstojnost, na raskršću grubih povijesnih interesnih putova, možemo zahvaliti njegovanju naših tradicija, kulture i navada koje su davale snagu vjerovanja u sebe i Boga. Njegovanjem tradicije naroda i običaja produbljujemo korijenje na kojima gradimo suvremenu viziju našeg originalnog i prepoznatljivog hrvatskog duha. Nećemo biti kopija nekog grada ili nacije, već ćemo svojim naslijeđem, kulturom, običajima i vlastitim prepoznatljivim europskim šarmom pridonijeti ljepšem svijetu.
Tako i naše “Zagrebačke jeseni”, sa svojim mladim vinom portugiscem, kestenjima, paprenjacima, prvehlim sirom i orasima, daju doprinos njegovanju i održivosti veselog, snažnog, žilavog i postojanog građanskog života Zagreba, koji je uvijek obogaćivao europski građanski život.
Ivica Gaži
Svaka prava fotografija uvijek je dokument vremena u kojem je nastala. Svoj puni smisao dobiva tek u trenutku kada je dio novog događaja.Tek onda njena poruka daje događaju pravu dimenziju. Festival portugisca smješta te poruke u prostor i okruženje ljudi dobre volje i dobrog mirisa portugisca, podsjećajući nas kako i taj naš stari muzejski prostor može biti pravim mjestom prezentiranja hedonističke baštine. Bilo je u našoj prošlosti osoba od kojih smo mnogo baštinili, a ponajljepše su slike njihova grada i prisnih prostora u kojima su boravili makar i zbog portugisca. Imali su oni svojih štacuna u izobilju, voljeli su ih, vraćali se njima, osjećali su za njih i o njima mislili, a nama ostavili da romantično snatrimo kako bi bilo da je ostalo...
Nažalost, ostale su nam samo fotografije lijepih prostora, uspomene na njihove goste i njihova lijepa druženja “uz kupicu”. I danas, kada uz modernu šank-liniju “čučite” pomalo osamljeni, osjećajući se privezanim kao uz jasle, sjećate se koliko se ljudskih sudbina, pravih misli, koliko stihova i riječi zgodilo upravo u onim starim i prisnim ambijentima u kojima su druženje i razgovori dobivali svoj puni smisao.
Ipak, nije sve tako otužno. Ostalo nam je veselje što nam ga nudi portugizac. A ove fotografije – ta shvatimo ih kao naš skromni poziv za povratak onim uljuđenim i čovjeku primjerenim prostorima naših starih kavana i gostionica.
Zdenko Kuzmić
