Muzej Grada Rovinja, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Muzej grada Zagreba, 21. listopada – 28. studenoga 2021.
Organizatori: Muzej Grada Rovinja i Muzej grada Zagreba
Autorica izložbe: Aleksandra Orlić
Koordinatorice izložbe: Elizabeta Rogović (Muzej Grada Rovinja) i Iva Kranjec (Muzej grada Zagreba)
Usprkos svemu
Aleksandra Orlić
Koliko su se Rovinj i Zagreb promijenili nakon korone i potresa, a koliko su krizne situacije promijenile nas, izvukle iz dubine duše neke naše sjene, strahove, tjeskobe pa na kraju gradovi zapravo zrcale naša unutarnja stanja, samo su neka od pitanja na koje sam pokušala naći odgovor snimajući fotografije, tražeći u isto vrijeme utjehu i spas u ljepoti. Stoga i naslov „Anima“, posuđen od Carla Gustava Junga koji je prvi shvatio da u svima nama spavaju neka druga lica, neki drugi nataloženi osjećaji koje često potiskujemo i skrivamo, a koji izlaze na svjetlo dana baš u kriznim situacijama koje nas na kraju ipak mijenjaju. Dovode bliže samima sebi. Naime, grad kao pojačalo naših unutarnjih stanja prvi sam put koristila u romanu „Dvije noći u Barceloni“ pišući fiktivnu priču o djevojci koja uništi stan, prekine s dečkom i pobjegne u meku španjolske zabave i grad koji doslovce nikada ne spava, kada sam htjela prikazati kako se slika grada mijenja kroz oči glavne junakinje te kako Barcelona zrcali njezino unutarnje stanje. Dvije godine kasnije i sama sam se zatekla u naoko sličnoj, ali puno goroj situaciji jer Zagreb je, osim korone, 22. ožujka u 6.24 sata zadesio jak potres koji je razrušio, uzdrmao, pomaknuo naše domove, ali i naše psihe, svakodnevicu, slike koje znamo i volimo. Još se sjećam šoka kada sam u dnevnoj sobi zatekla srušene police, ogledala, na stotine knjiga na podu i kako se samo jedna knjiga zlokobnog naslova „Smrt dolazi sa suncem“ Irene Vrkljan odvojila i ušla mi u vidokrug. Zagreb je izgledao potpuno drugačije – tih, prazan, prašnjav, u skelama i povojima, ali i dalje tako lijep i moj. Kao da sam ušetala u neku metafizički De Chiricovu sliku, noir film ili Baretovu pjesmu „Put ka sreći“. Slična situacija zatekla me i dva mjeseca kasnije u Rovinju koji je, srećom, bio pošteđen potresa, ali promijenio se zbog korone. Grad u kojem ste se doslovce morali probijati kroz stotine turista u lovu na njegove ljepote i gdje ste satima morali čekati da vam se prizor pred očima otkrije neokrznut nečijom sjenom odjednom je bio gotovo pust, a njegove kaldrme zablistale su kao srebrne ribe na suncu. No kada bih malo bolje pogledala, ma koliko gradovi bili pusti, tihi, ranjeni i promijenjeni svuda oko nas su bili tragovi optimizma i života koji nestrpljivo čeka da ponovno stisnemo play. Jer i poštanski sandučići, grafiti i gradske lampe dobili su lica koja nam se smiješe i poručuju „Niste sami“, „Vidimo se sutra“… Ili da parafraziramo moju omiljenu Irenu Vrkljan – život dolazi sa suncem. Usprkos svemu.
Tražiti dušu
Iva Korbler
Fotografski dnevnici imaju svoju povijest, no uvijek su posebno iskustvo kada je u pitanju individualni talent fotografa, koji kroz svoj objektiv unosi vlastiti svjetonazor, spleen / atmosferu, misli i emocije u svaku fotografiju. Često se još uvijek može pročitati kako je fotografija objektivan medij prikazivanja stvarnosti, no to nipošto nije točno. Za Aleksandru Orlić fotografija je medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezinog djela iznimno izbalansirana s estetskoumjetničkim doživljajem svake fotografije. Njezin crno-bijeli svijet dubokih sjena i svjetlih suncem okupanih prostora i volumena ne dokumentira samo urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških konteksta, već u njima traži dušu tih specifičnih mjesta – njihovu animu. Vodeći se Jungovom idejom arhetipova, sjena i snage podsvijesti te kako Rovinj i Zagreb sada zrcale naša unutarnja stanja nakon korone i potresa, Aleksandra Orlić stvara dvije nove serije fotografija, na tragu ideje o gradu „kao pojačalu naših unutrašnjih stanja“. Bilježeći korakom šetača kako su se Rovinj i Zagreb promijenili nakon ovih kriznih situacija – Zagreb kao ratom ranjeni grad nakon potresa, a Rovinj u svojoj ogoljenoj i čistoj ljepoti oslobođenih vizura, bez horde turista radi korone – fotografkinja kroz tjeskobu i melankoliju praznih prostora traga za ljepotom, svjetlom i nadom. U određivanju kompozicije kadra svake pojedine fotografije, Aleksandra Orlić jednako precizno određuje i „hvata“ objektivom dio pločnika, kaldrme, neba, prostora trga, ulice, pogleda na neki detalj arhitekture – pa čak i voajerskog pogleda na naznaku nečijeg interijera – baratajući proporcijama, perspektivom i sviješću o Zlatnom rezu sasvim prirodno i nenametljivo. Fenomenom urbanog mobilijara i znakova bavili su se mnogi istaknuti fotografi 20. stoljeća, od Paula Stranda i Thomasa Strutha ili legendarnog Brassaia, do cijele plejade hrvatskih fotografa: Toše Dapca, Mladena Grčevića, Pere Vrankovića, Stanka Vrtovca, Mie Vesovića, Ivana Faktora, Damira Fabijanića, Fedora Vučemilovića, Luke Mjede i Miljenka Bernfesta. No, sjene, tragovi i zrake Sunca na fotografijama Aleksandre Orlić samo su njezine, autentične, proživljene; prepoznate u jednom djeliću sekunde na nekom zidu, pločniku ili trgu – i vjerojatno se više nikada neće ponoviti u takvom urbano-emotivnom kontekstu.
O autorici:
Aleksandra Orlić rođena je 1974. u Rijeci, odrasla na Malom Lošinju, a u Zagrebu završila Filozofski fakultet, smjer povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost. Danas radi kao glavna urednica magazina Cosmopolitan.
U fotografiju se zaljubila u osnovnoj školi, a dosad je imala i niz fotografskih izložbi: “Ptice na žicama”, Gjuro II; “Blue(s)”, Muzejskogalerijski prostor Kula Veli Lošinj; “Izložba@home02”, stan Sanje Muzaferije; “Balkan Photo Festival”, Sarajevo; “5 km/h”, Galerija Kranjčar. Autorica je zbirke poezije “U mjerilu 1:100.000” te romana “Bio jednom kraj”, “Ako ikad” i “Dvije noći u Barceloni”.
