Prije dvanaestak godina arhitekt Hinko Bauer povukao se u mirovinu, ostvarivši do tada brojna djela koja su sastavni dio povijesti hrvatskoga graditeljstva. Međutim, kako je bavljenje arhitekturom nezaustavljiva djelatnost, tišina mirovine samo je usmjerila Hinka Bauera prema novom vidu bavljenja strukom – bilježenju pojava, promjena i sjećanja na prošla vremena. Često je tako na neku promjenu u gradskom ambijentu ili najavu promjene reagirao i vlastitim prijedlogom. Svi se Bauerovi zapisi bave Zagrebom i zagrebačkim situacijama.
Kao temeljiti poznavatelj graditeljske baštine našega grada, on žustro reagira na sve što se tu događa, odnosno ne događa – od nebodera ispod medvedničkih brežuljaka, zapuštenog Bundeka, Jaruna ili pak maksimirskog perivoja i njegovih spomenika do svake nove rekonstrukcije (HNK), prijedloga promjene namjene (Rudolfova vojarna), prijedloga za rješenje novih gradskih prometnica (“Sjevena tangenta”). Arhitekt Hinko Bauer ispisao je tako tisuće pregnantnih redaka, jezikom koji ni po stilu ni po poruci nije blizak današnjem ishitrenom vremenu.
Na izložbi u Muzeju grada Zagreba mogli su se vidjeti Bauerovi prijedlozi za rješenje Trga Republike. Naime, istodobno s izložbom nagrađenih radova za rješenje Trga Republike održala se i izložba njegovog prijedloga, odnosno razmišljanje o problemu središnjega zagrebačkoga trga. Smatrali smo korisnim da se Bauerovo razmišljanje prezentira kao prilog tezi (koju na svoj način razrađuje H. Bauer, uklanjanjem javnog prometa sa Trga smatrajući to najvažnijim problemom) da se Trg Republike ne može promatrati i rješavati nezavisno i izolirano od okolnog prostora. Bauer čak zadire i u Tkalčićevu, Cesarčevu, Dolac...
No, čemu sve to?
Se ena vojna z vetrenjačami? – kako bi Bauer rekao.
Josipa Milas-Matutinović
Vezani članci
Milas-Matutinović, Josipa. Stradun agramerski. // Čovjek i prostor. 29, 350(1982), str. 12.
