Izložba Hrvatska Jadranska kupališna baština Hrvatskog muzeja turizma iz Opatije nudi presjek samih početaka kupališta nastalih na jadranskoj obali. Izložba, također, daje uvid u promišljanja i nastojanja tadašnjeg generalnog direktora Južnih željeznica Friedricha Julius Schülera, koji je ogromnim ulaganjima ostvario plan stvaranja klimatskog lječilišta i morskog kupališta u Opatiji, računajući s povećanim brojem korisnika usluga novoizgrađene željeznice na relaciji Beč-Rijeka-Beč.
Muzej grada Zagreba, 12. kolovoz - 13. rujan 2020.
Važna napomena:
Zbog epidemioloških mjera uslijed epidemije virusa COVID-19, otvorenju izložbe prisustvuju uzvanici kojima je prethodno poslana pozivnica. Izložba je za javnost otvorena od četvrtka, 13. kolovoza 2020.
autorica: dr. sc. Mirjana Kos, ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma
koordinatorica gostovanja: Vesna Leiner, muzejska savjetnica pedagoginja, voditeljica Pedagoško - andragoškog odjela MGZ-a
Izložba Hrvatska Jadranska kupališna baština Hrvatskog muzeja turizma iz Opatije nudi presjek samih početaka kupališta nastalih na jadranskoj obali. Izložba, također, daje uvid u promišljanja i nastojanja tadašnjeg generalnog direktora Južnih željeznica Friedricha Julius Schülera, koji je ogromnim ulaganjima ostvario plan stvaranja klimatskog lječilišta i morskog kupališta u Opatiji, računajući s povećanim brojem korisnika usluga novoizgrađene željeznice na relaciji Beč-Rijeka-Beč.
Povezanost sjevernog Jadrana željeznicom utjecala je na gospodarski i turistički razvoj luka i gradova sjevernog Jadrana, pa se kao etablirani turistički centri javljaju Opatija, Volosko, Crikvenica, Mali Lošinj i drugi. Hotel Kvarner u Opatiji (izgrađen 1884. god.) najstariji je hotel na našoj obali. Bila je to i prva turistička investicija stranog kapitala. Prvi dolasci na more vezani su uz lječilišni turizam zbog prirodnih ljekovitih čimbenika (more, sunce, zrak, mediteransko raslinje ...) u čijem je sklopu izgrađen i kupališni paviljon. Lječilišna, odnosno turistička klijantela dolazi iz srednjoeuropskog prostora. Opatija je bilježila najveći rast turističkog prometa, 1899.godine u njoj je boravilo 14.865 turista s ostvarenih 333.000 noćenja.
Domaće stanovništvo vrlo se brzo prilagođavalo novoj djelatnosti, prvotno iznajmljujući vlastite kuće i postelje, a zatim i ulažući, pa domaći kapital ima udio u izgradnji restorana, pansiona, hotela, kupališta i drugih sadržaja. U turističkim mjestima počinju se otvarati pošte, ljekarne, knjižare, pojačava se lokalni prijevoz ... Osnivaju se i društva za uljepšavanje mjesta, koja okupljaju domaće pionire turizma. Zadatak im je bio pošumljavanje, uređenje šetnica na kojima se postavljaju klupe, kandelaberi, kante za smeće, izgradnja kupališta te turistička promidžba.
Prva kupališta na Jadranskom moru gradili su najpoznatiji arhitekti toga doba. Razlikovala su se po namjeni, veličini, materijalu od kojeg su građena, po konstrukciji, po položaju na kojem su izgrađena, po arhitektonskom stilu ... Pula je svoje prvo javno kupalište, usidreno na drvenoj platformi, dobila davne 1865. godine. Do kraja 19. stoljeća izgrađeno ih je još četri, pa tako i Vojno kupalište s školom plivanja, izgrađeno 1886. godine. Opatija je svoje prvo kupalište, Angiolinu, dobila 1884. godine, a do kraja stoljeća imala ih je ukupno šest. U zadnjem desetljeću 19. stoljeća kupališta su izgrađena i u Poreču, Lovranu, Rijeci, Kraljevici, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Rabu, Zadru, Splitu i Dubrovniku. U razdoblju od sredine 1870-ih godina pa do kraja 19. stoljeća, izgrađeno je ukupno 26 kupališta.
Početkom 20. stoljeća, do Prvog svjetskog rata, i dalje se gradilo najviše kupališta na sjevernom Jadranu, ukupno njih 29. U razdoblju između dva svjetska rata, od Pule do Cavtata izgrađeno je dvadesetjedno kupalište.
Kupališta su se nalazila na hridima ili neposredno uz more, na izuzetno izloženim pozicijama pa su pod utjecajem mora bila podložna brzoj devastaciji. Kupališne kućice, koje i danas možemo vidjeti na jadranskoj obali, građene su od kamena, betona i drveta. Sve se gradilo u skladu s konzervatorskim uvjetima i brigom o očuvanju kulturne i prirodne baštine.
Morske kupališne građevine koje danas imamo neizostavni su dio urbanističke arhitekture odnosno urbanizma turističkih mjesta. Na starim razglednicama, gledajući s mora, dominiraju upravo ta kupališta. Ona su - osim primarne namjene - bila i mjesta koja su imala javnu društvenu okupljališnu funkciju. Tu su se održavale različite priredbe, društvene igre i sportska događanja. Ulaz za građane na uređena i održavana kupališta u pravilu se naplaćivao kao i korištenje kabina, posudba kupališnog rublja, te iznajmljivanje raznih kupališnih rekvizita i plovila. Iz onodobnih reklamnih materijala i vodiča saznajemo da su kupališta bila dobro opremljena raznim sadržajima (ugostiteljskom ponudom, frizerskim salonima, brijačnicama, fotografskim ateljeima), a sadržavala su i raznovrsne kupelji te raspoložive kabine za presvlačenje i terase za sunčanje.
Kupališta imaju i ulogu važnog javnog prostora, društvenog okupljališta. Veći dio ljetnog odmora ljudi provode na kupalištima, opremljenima raznim napravama za zabavu i igru. Na njima, uz kupanje i sunčanje, vodio intezivan društveni život zajednice - druženja i zabave. To je prostor slobode i dokoličarenja. Doduše, u početku su postojala stroga pravila ponašanja, sputavajući druženje žena s muškarcima. U početku masovnog kupnja u moru bili su odvojeni prostori za žene i muškarce ili je postojao raspored kupanja. Moda kupaće odjeće slijedi trendove ležernijih odnosa među spolovima. Vodila se briga o kupačima na kupalištu i moru, te higijeni i čistoći.
Svako kupalište imalo je pravilnik o radu kupališta i uprave, kao i kupališni red istaknut na vidljivom mjestu. Stroga pravila i zakoni propisivali su mjere sigurnosti na kupališnim prostorima, počevši od same kupališne građevine do sigurnosti kupača. Također se vodilo računa o pravodobnoj informiranosti kupača o opasnosti od morske nemani (morskog psa).
Iz perspektive trenutačne zdravstvene situacije vezane uz epidemiju virusa Covid-19, zanimljivo je primijetiti kako se u tom razdoblju vodilo računa o zdravstvenoj sigurnosti i prevenciji; bilo je vrlo važno da je mjesto zdravo. Informacije o tome redovito su objavljivane u tiskovinama, posebice da u određenom turističkom mjestu nema malarije i tuberkuloze te priljepčivih (zaraznih) bolesti
