Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske, Fotosavez Hrvatske, Turističko društvo Đakovo, Fotoklub Zagreb, gostovanje u Muzeju grada Zagreba, izložba fotografija konja lipicanaca
Autor fotografija: Ivan Medar
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Naša zemlja u riznici svog bogatstva i prirodnih ljepota ljubomorno čuva i njeguje svoje bijelo biserje, osobit i dragocjen kulturni spomenik jednome od najplemenitijih konja na svijetu: lipicanskom konju. Taj spomenik ima tu prednost što je on živ, aktivan i produktivan, pa je tako značajan ne samo za povijest, već i za današnju stvarnost. U našoj zemlji održao se do danas kontinuitet uzgoja lipicanca, toga visoko vrijednog plemenitog konja, na širokim uzgojnim područjima Slavonije, Srijema, dijela Bosne i Srbije. Ovi direktni potomci španjolskih i napuljskih konja uzgajaju se danas u našoj zemlji u četiri lipicanske ergele i u ostalim široko razgranatim uzgajalištima konja.
Povijest gojidbene izgradnje lipicanaca obrađena je u posebnim djelima i monografijama, u člancima, prikazima i raspravama u gotovo svim stručnim, sportskim i ostalim hipološkim edicijama čitavoga kulturnog svijeta.
Povijest uzgoja lipicanaca u našim krajevima seže u doba kad su veliki dijelovi naše zemlje bili u sklopu Austrijske carevine, pod tuđim vladarima. Tadašnji austrijski nadvojvoda Karlo, regent nad Štajerskom, Koruškom i Kranjskom, osniva godine 1580. ergelu konja za potrebe dvora u selu Lipici kraj Sežane. Tako je započela sada već gotovo četiri stoljeća stara povijest lipicanca. To je dostatan vremenski razmak da se neprekinutim brižnim nastojanjem stvori jednu pasminu, kojoj u stanovitim pravcima nema premca na čitavom svijetu.
Četiri vijeka neposredne povijesti našega lipicanca puna su svijetlih dostignuća, ali i nesretnih peripetija sudbine, potresnih dramatskih događaja, pa i teških stradanja, što su ih konj i čovjek zajedno pretrpjeli. A ova zajednička stradanja učinila su te plemenite i svojim temperamentom osvajajuće životinje čovjeku još bližima, još privlačivijima.
Ekonomske katastrofe, ratne nevolje, politički potresi i raspadanje vjekovnih carstava, rušenje prijestolja i dvorova, kao i stvaranje novog svijeta, sve je to prohujalo i sve se to odražavalo i na povijest našeg lipicanca, pa je samo velika ljubav što ju te privržene životinje u čovjeku bude, kao i njihova visoka uporabna vrijednost, bila u stanju da kroz sav taj vrtlog vjekova i događaja produži neprekinutu lozu njihova porijekla i savršenstvo njihovih kvaliteta.
Iako nemamo izravnih dokaza, ipak postoji velik broj indicija da su u početnu gojidbenu izgradnju prvih godina postojanja ergele Lipica ušli vjerojatno i rasplodni konji autohtone kraške pasmine onoga kraja. To nam, između ostalog, dokazuje i činjenica da se u prvom razdoblju uzgoja konja u Lipici lipicanska pasmina nazivala “kraškom pasminom”. Vjerojatno je da su plemeniti španjolski i andaluzijski konji, što ih je frajher Kevenhiler godine 1580. po nalogu regenta Karla doveo u Lipicu, našli genetski afinitet krvi u konjima slovenskog krša.
Ergela Lipica bila je vlasništvo bečkog dvora kroz neprekinutih 338 godina (1580.-1918.), a pod upravom Italije od 1918. do 1943. godine. Ona je imala početnu uzgojnu zadaću da goji uglavnom vozne i jahaće konje za potrebe dvora, i to konje bijele boje, s bijelom grivom i repom, visoke oko 160 cm, lijepe vanjštine s visoko nasađenim vito savijenim vratom, a s izdašnim visokim, sigurnim hodovima i dobrim temperamentom. Već u prvim godinama postojanja ergele u Lipici kroničari bilježe da su početni uspjesi uzgoja bili veoma dobri.
Sustavnim radom i uzgojem u umjerenom srodstvu od početka do danas, izvanredno je dobro izvršena uzgojna zadaća, koja je bila ergeli postavljena. Najbolje se to vidi na današnjim predstavnicima ove vrijedne pasmine konja. Zbog takvog, kroz stoljeća gotovo nepromijenjenog gojidbenog rada, uz malu primjesu arapske krvi, lipicanac ima najbolje konsolidirano i najčistije porijeklo od svih pasmina voznih konja svijeta. To je razlog zašto je naš današnji lipicanac, nakon 385 godina svoga postojanja, zadržao svoje izvorne eksterijerne oblike uz malu korekturu veličine i mase, zadržao svoju izdržljivost u radu, čvrstu konstituciju i naročito čvrsta i zdrava kopita što mu je dao uzgoj na kamenom terenu slovenskog krša. Razumljivo je da lipicanska pasmina zbog tih svojih izvanrednih osnovnih osobina, ubrzo nakon osnutka ergele Lipica, osvaja široka područja nekadašnje Austrijske carevine, a i područja drugih europskih zemalja.
Radi svojih prirođenih svojstava, uravnoteženog hoda i prirodne poslušnosti i pokretljivosti, lipicanac ubrzo postaje simbol konja za dresuru pod sedlom. Još godine 1572. – dakle osam godina prije osnutka ergele u Lipici – osniva dvor u Beču tzv. “španjolsku jahaću dvoranu”, u kojoj se njegovalo umjetničko jahanje s tadašnjim španjolskim konjima. Poslije osnutka ergele Lipica, počinju se u umjetničkom jahanju upotrebljavati lipicanci, kao direktni potomci španjolskih konja. Godine 1735., 14. rujna, otvara se u Beču u novosagrađenoj jahaonici “visoka španjolska škola jahanja”, a toga dana sudjeluju u svečanosti otvaranja 54 lipicanska pastuha! Bila je to velika pobjeda lipicanca i njegova definitivna afirmacija 150 godina nakon osnutka ergele u Lipici. Ta visoka škola jahanja neprekidno, sve do danas, prikazuje cijelom svijetu nenadmašivu umjetnost jahanja, spojenu s prirođenom harmonijom tijela, gracijom i ljepotom hodova svojih čudesnih bijelih lipicanaca. Ni s jednom pasminom konja ne može se u umjetničkom jahanju postići ono što se postizava s konjima lipicanske pasmine.
U Hrvatskoj se počelo s uzgojem lipicanaca početkom 18. stoljeća. Oko 1700. godine osnivaju tadašnji veleposjednici Jankovići u Suhopolju ergelu sa španjolskim i napuljskim konjima, koja se ubrzo pretvara u lipicansku ergelu uvozom lipicanskih pastuha iz ergele Lipica. U ergeli Suhopolje osnovana je godine 1810. sedma, odnosno osma linija lipicanskih pastuha “Tulipan”, autohtona naša linija, koja i danas postoji uz ostale svjetske linije.
Tijekom 19. stoljeća osnivaju se na području Hrvatske i Slavonije daljnje lipicanske ergele: godine 1845. ergela Aladara Jankovića u Cabuni; godine 1855. znamenita ergela biskupa Strossmayera u Đakovu; godine 1875. ergela vlastelinstva Eltzovog u Vukovaru.
Početkom 20. stoljeća, poslije propasti Austro-ugarske monarhije, osniva se godine 1919. prva jugoslavenska državna lipicanska ergela u Stančiću kraj Zagreba, sa čistokrvnim rasplodnim materijalom iz ergele Lipica, Kladrub i nekih privatnih renomiranih ergela. Sistematskim visokostručnim radom postignuti su u toj ergeli veliki uspjesi. Sa XV. međunarodnog turnira, godine 1938. u Aachenu u Njemačkoj, odlaze naši lipicanci, odgojeni u Stančiću, kao neosporni pobjednici u ocjeni eksterijerne harmonije, pokretljivosti, poslušnosti i dinamici hodova, te time postaju međunarodni prvaci lipicanske pasmine konja u Europi. Od tada, pa sve do danas, naš je lipicanac stalni pretendent na prva mjesta i vrlo česti dobitnik prvih počasnih nagrada na međunarodnim natjecanjima, na svim područjima i u svim disciplinama svjetskih turnira.
U Makedoniji osnovana je godine 1924. prva lipicanska ergela u Demir-kapiji za potrebe tadanjeg jugoslavenskog dvora, a s originalnim kobilama i pastusima iz ergele Lipica. Ta je ergela do godine 1941. proizvela odličan tip klasičnog lipicanca.
Drugi svjetski rat prouzročio je velike štete našim lipicanskim ergelama: one su za vrijeme toga rata proživljavale svoje najteže dane. Ergela Lipica zapisala je, doduše, već prije više od jednog stoljeća u svoje anale prvu svoju tragediju. Bilo je to u doba napoleonskih ratova. Tada su Bonaparteovi vojnici godine 1789. opljačkali tu bogatu ergelu, ali joj nisu temelja uništili. No, i ostaci te ergele morali su se pred ponovnim nasrtajem Napoleonovih vojnika skloniti godine 1805. u Đakovo. Dvije godine kasnije, 1807., vratila se ergela u Lipicu, ali se pred novom invazijom 1809. morala i opet povući, ovaj puta na teritorij Ugarske, u mjesto Pešku kod Mezöhegyesa.
Drugu tešku tragediju u svojoj povijesti preživjeli su naši lipicanci kad su njemačke okupatorske vlasti godine 1941. i 1943. na silu premjestile naše lipicanske ergele iz Demir-kapije i Lipice u Hostau u Čehoslovačkoj. Jedino je lipicanska ergela s hrvatskog područja, koja je bila godine 1937. premještena iz Stančića u Lipik, uspjela da se u metežu svršetka svjetskog rata skloni preko Drave u Baranju. Što su po bespućima ratom poremećenih prometnih veza, a što u zatočeništvu daleko od svoga toplog sunca te mile i čovjeku privržene životinje, zajedno s jednim dijelom svojih njegovatelja prepatile, pričat će kasnijim pokoljenjima tadašnje kronike i zapisi. No, ta su zajednička stradanja ljude i konje još većma zbližila.
Godine 1947. vraćaju se iz ropstva naše ponosne bijele kobile sa svojim podmlatkom: vraćaju se u svoju suncem obasjanu domovinu, na svoj rođeni slovenski krš i na plodne valovite ravnice Slavonije. Tu opet pasu u miru po krševitim pašnjacima i sočnim livadama te svojim plemenitim podmlatkom obogaćuju uzgoj konja na širokim područjima naše zemlje. Danas u punom pogonu rade četiri ergele čistokrvnih lipicanskih konja: u Lipici, Đakovu, Vučjaku i Karađorđevu.
Najveće uzgojno područje zauzima lipicanac u slavonskom području Hrvatske, u užoj okolici ergele Đakovo-Ivandvor. Meki teren posavskog bazena Slavonije, a živahan temperament slavonskog pučanstva, kao da su bili predestinirani da prigrle lipicanca, kao nešto iskonski svoje, jer lipicanac nije prevelikih dimenzija, lagan je i izdržljiv, a okretan, brz i vrlo živa temperamenta. Nije čudo onda da su tu, u slavonsko-posavskom bazenu, lipicanski konji na slobodi, pod plugom i pod kolima udarili slavonskoj regiji svoj poseban pečat. Po poljima i njivama bijele se poput labudova njihove plemenite silhuete.
U svečane dane i u dane sajmova slika je slavonskih sela i trgovišta nadasve pitoreskna. Na određenim mjestima, obično blizu sajmišta, stoji mnoštvo laganih slavonskih kola na visokim kotačima sa sjedalima iz vrbovog pletera ili nalaštene kože: kola, koja su radi svog karakterističnog oblika i prijatnih linija u cijeloj srednjoj Europi, pa i na svjetskim turnirima poznata pod imenom slavonskih kola “Slavoner”. Rijetko će se u rukama kojeg upravljača vidjeti bič, jer vruća krv lipicanca ne treba tako krutih opomena. Na mnogim kolima sjede i upravljaju same žene odjevene u narodno odijelo, jer poslušnost i privrženost lipicanca ne traži bezuvjetno čvrste muške ruke.
Nije čudo ako domaći i strani profesionalni i amaterski fotografi dolaze u ovaj kraj – uglavnom u bližu i daljnju okolicu Đakova – snimati te scene kojima ima u svijetu malo premca, a kojima osnovnu notu daje plemenita slikovitost i ponosna figura našeg lipicanca. Proslavljen tako već u prošlosti na međunarodnim natjecanjima, a iznesen danas pred javnost na izložbi, naš je lipicanac našao velik broj ljubitelja. Svoju izvanrednu inteligenciju, fabularnu izdržljivost, poslušnost i nenadmašivu graciju pokazao je i dokazao naš lipicanac i pred filmskim kamerama jedne od najvećih američkih filmskih kompanija slavnoga Walta Disneyja na scenskim terenima Austrije prigodom snimanja spektakularnog ratnog filma “Čudo bijelih pastuha”.
dr. Zvonko Benčević, dr. Ivan Brlić
(djelomično preuzeto iz fotomonografije Bijelo biserje Jugoslavije)
IVAN MEDAR rođen je 1911. u Zagrebu, gdje je završio privatnu trgovačku školu Merkur. Od 1939. potpuno se posvetio fotografiji. Član je Fotokluba Zagreb od 1939. Poslije Drugoga svjetskog rata, kao službenik Agencije za fotodokumentaciju obilazi sve krajeve tadašnje Jugoslavije te svojom kamerom bilježi socijalističku izgradnju. Radove izlaže na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu te osvaja niz nagrada. Međunarodna asocijacija za fotografsku umjetost (FIAP) dodjeljuje mu 1956. godine zvanje umjetnika FIAP-a. Član ULUPUH-a postaje godine 1956. Bio je i član CIP-a (Club international de Photographique). Agencija za fotodokumentaciju izdaje niz fotomonografija kojima je autor Ivan Medar (Rudnik i željezara Vareš, HE Jablanica, Željezara Zenica, Sarajevo, Pula, Tvornica lijekova Pliva, Obnova Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Bijelo biserje Jugoslavije).
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Vezana izdanja
Benčević, Zvonko; Ivan Brlić. Bijelo biserje Jugoslavije.
Zagreb : Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost, 1965.
[fotomonografija]
Vezani članci
Bijelo biserje. // Večernji list, 23. ožujka 1976., str. 12.
Djeca pred “bijelim biserima”. // Večernji list, 30. ožujka 1976., str. 6.
