Izložba karikatura
Autor izložbe: Ivan Šarić
Stručni suradnik: Zdenko Kuzmić
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Više od desetak godina dijeli nas od prvih Šarićevih karikaturalnih zamišljaja i objava.
Otkriće čistog vizualnog jezika karikature i mogućnost vlastitog govora njime bilo je i Šariću vjerojatno neponovljivo uzbuđenje i istraživački izazov.
U to vrijeme ne više dugotrajnog, ali gotovo apsolutnog carstva prigodničarske, narativne i anegdotski usmjerene karikature sa već dobrom tradicijom, tzv. “karikature bez riječi” (kako se u to vrijeme uobičavalo naznačiti kao izuzetak svaku karikaturu uz koju nije stajao neki dijalog ili čija alegoričnost ne bi bila odmah shvatljiva očitavanjem značenja na pojedinim prikazanim likovima) morala se svojom životnošću tek dokazivati, ali uvijek pod pretpostavkom da će kao “enigmatska”, “crni humor”, “igrarija”, “štos” i sl. ostati po strani i neshvatljiva.
S grupom istomišljenika pridruženi u “zagrebačku grupu karikaturista” (Z. Bastašić, M. Kovačević, F. Kritovac, R. Petrić, I. Pahernik, Z. Pavlović, a povremeno i drugi) Šarić se ponajprije obraća najbližoj generaciji, tada još studentskoj, na izložbama majskih festivala studenata i festivala studentskih kazališta, zatim u Studentskom listu i Poletu.
Dnevne novine i kulturni tjednici tada još ne otvaraju vrata vizualnoj karikaturi čak ni u podlistku, iako se ponešto objavljuje uz sve češće dobre kritike o izložbama nove karikature, izložbe ostaju do početka 1970-tih godina glavni način predstavljanja.
Duhom i vizualnošću vrlo bliska već svjetski afirmirana škola zagrebačkog crtanog filma tada ne uočava pojavu nove karikature koja je bez sumnje i refleks misaonih ostvarenja jednog dijela našeg crtanog filma, iako razlozi za iznenadno javljanje, povezivanje i udruživanje većeg broja autora, koji su se kao i Šarić posvetili vizualnom jeziku karikature i određenom tematskom repertoaru, leže mnogo dublje izvirući iz previranja šezdesetih godina.
Početak sedamdesetih godina vrijeme je otkrića i procvata nekonvencionalnog novog stripa i posebno “underground” stripa, koji u našu sredinu dospijeva u prvom redu osobitom naklonošću i njegom lista Paradoks, a u tijeku ovog desetljeća rasprostire se i na kratkotrajno uskrsli Kerempuh (1974.-1976.), u Čvorak, u studentske i omladinske listove (Omladinski tjednik, Polet, SL, Pitanja) pa sada i u kulturnom tjedniku (Telegram, Oko).
U dijelu svog opusa Šarić se obogaćuje i stripom, ali taj strip ostaje u kadrove i sekvence složena karikatura, zapravo sinopsis za mali “crtić”.
Ali i karikaturi se otvoriše bolji dani: festivali karikature (pa čak i muzeji), nisu više samo u inozemstvu; eto ih u Ljubljani, Skopju, Sarajevu, Beogradu. Čak toliko da nikad nije previše autora pa ni epigona koji su – razvivši zavidno tehniku crteža, pregledavajući marljivo ne više nedostupnu literaturu, počeli rutinski i u maniri iscrpljivati “vječne ljudske teme” snižavajući već postignute kvalitete domaće suvremene karikature.
Dnevne novine tjedno otvaraju ladice da vide što se nakupilo u “perpetuum mobile” istrajnosti mladih autora. A spremne su i da predstave autora ne samo fotografijom, već i lijepim izborom autorskih karikatura koje mogu biti daleko od primjerene tjedne prigodnosti.
Uzastopno se obnavljaju natječaji za najbolje i najzanimljivije tematske karikature o televiziji i sl. Neki listovi radnih kolektiva također traže na tim stranicama priloge ne samo od članova kolektiva već i kvalitetne crteže vanjskih suradnika. Svim tim prilikama Šarić se odaziva, skupivši usput nekoliko nagrada, ustrajno, kao jedini “preživjeli” od nekadašnje “grupe karikaturista”, koji su ili zamrli, ili se bave čim drugim, ili u tajnosti pripremaju neka iznenađenja.
Šarić se ne bavi karikaturom profesionalno, što s obzirom na njenu kvalitetu nema baš nikakvog značenja. On se, prihvatimo li preduvjerenje da je ono čim se čovjek bavi u stalnom radnom odnosu glavno i jedino, karikaturom bavi iz hobija, razbibrige, moglo bi se pomisliti gotovo iz dosade. Međutim, izvor stalne potrebe za bavljenjem karikaturom je u neuspavanosti, kritičkoj nastrojenosti (pa i rastrojenosti) uz uvjerenost u disciplinirani rad duha i ruke.
Šarić je, dolazeći u magnetska polja uzora i izlazeći iz njih potenciran, stabilizirao svoj crtež na mirnoj ali pažljivoj ophodnji duž jednog horizonta iza kojeg je uvijek nepoznanica, a ispred kojeg je fokus zbivanja.
Ophodnji prema tom horizontu – (to je obično sjetni pejsaž s malim jatom ptičica koje ili žure da ne zakasne u selidbi, ili su to neke prve laste uz bujne oblake koji se ne groze kišom i olujom već samo trepere obrisima umirenoga gibanja) – i nije cilj dostizanja kraja ili zavirivanja u svaki kutak predstavljene scene, već potpuno uočavanje prostora na kojem se očituje doživljena poanta karikature.
“Zarisi” su kronika proživljenog u svijetu nepostojećeg.
Šarićevim “Zarisima” Muzej grada Zagreba daje gostoprimstvo po drugi put, nakon prvog gostovanja 1970. još sa preostatkom “zagrebačke grupe” (Kritovac, Bastašić) na temu Starog i Novog Zagreba.
I ovog je puta Zagreb u Šarićevim “Zarisima” prisutan makar kao svemirska ili topografska apstrakcija.
Ali posredno i mnogo više: kao mjesto svakodnevne inspiracije za zapise i zarise.
Fedor Kritovac
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Kritovac, Fedor. Zarisi : izložba karikatura Ivana Šarića.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1978.
Vezani članci
Križić, Nada. Ivan Šarić (Izložba karikatura, Muzej grada Zagreba, 15.–30. rujna 1978.). // Čovjek i prostor. 25, 307(1978), str. 27.
