Skupna izložba umjetnika grupe VDIST
Umjetnici: Peco Vidimče, Jovan Dimovski, Metodije-Mende Ivanovski, Pero Spiroski, Borislav Traikovski
Na samom početku pedesetih godina, nekoliko ambicioznih i talentiranih slikara, koji su tek završili školovanje, pod utjecajem umjetničke klime u zemlji, aktivno se uključuje u već otvoreni proces osuvremenjivanja likovne umjetnosti u Bitoli (1951./1952. godine). U pogledu daljnje sudbine likovne umjetnosti dolazi do obogaćivanja likovnog repertoara, u čijem izboru dominiraju pejzaž, portret i mrtva priroda, te do obrade tema i ideja suvremenim likovnim sredstvima. Dok se jedan manji dio okreće provjerenim vrijednostima međunarodne tradicije, drugi – osvajajući postignuto u stvaralaštvu tradicije, unose osvježenje i potiču na nova postignuća. Svaki je od njih ponaosob, u okviru vlastitih naklonosti, kreativne mogućnosti i stručne spremnosti nastojao na izgrađivanju osobnog izraza i individualnosti.
Godine 1955., na poticaj Peca Vidimčea, dolazi do spontanog formiranja grupe VDIST petorice slikara u Bitoli: to su Peco Vidimče, Jovan Dimovski, Metodije-Mende Ivanovski, Pero Spiroski i Borislav Traikovski. Trebalo je, u cilju intenzivnijeg umjetničkog stvaranja i razvijanja umjetničkog života u njihovom rodnom gradu, stvoriti jezgru istomišljenika – likovnih poslanika, koji se ističu svojim djelovanjem. Kao i kod drugih grupa, formiranih u Skoplju (Denes, 1954. i Mugri, 1960.), njihovo zajedništvo nije bilo uvjetovano jedinstvenim pogledima.
Likovna grupa VDIST, od svoga osnutka do danas, za razliku od drugih koje su bile kratkog vijeka, sačuvala je status zajedničkog djelovanja i javnog nastupanja. Članovi grupe VDIST danas žive i stvaraju u različitim umjetničkim sredinama – u Bitoli (Boris Traikovski i Pero Spiroski), Skoplju (Peco Vidimče i Metodije-Mende Ivanovski) te u Beogradu (Jovan Dimovski). Njih svakako vezuje čvrsto prijateljstvo i intimna želja da budu na okupu.
U protekla dva desetljeća njihove aktivne, stvaralačke prisutnosti u likovnom životu, svaki je od njih trasirao svoje puteve razvitka, izgrađivao svoju likovnu sintaksu vizualne komunikacije u kontekstu novih kretanja u umjetnosti ili u okviru intimnih raspoloženja i privrženosti tradiciji. Međutim, i pored očigledne stilske neujednačenosti, u jednom širem aspektu, otkrivamo kod pojedinaca neke srodnosti u spontanom "posuđivanju" pri korištenju i interpretaciji likovnih medija – boje i crteža (linije).
Likovna grupa VDIST pokazala se vrlo aktivnom i dinamičnom. Do sada su organizirane 23 zajedničke izložbe: u Bitoli (8), Skoplju (5), Zagrebu, Beogradu i Prilepu po jedna te u radnim kolektivima u Bitoli.
Na ovoj izložbi članovi likovne grupe prezentiraju svoja djela nastala u najnovije vrijeme. Razumljivo je da se skromnim brojem eksponata ne može stvoriti potpunija slika njihova stvaralaštva.
Peco Vidimče, višegodišnjim strpljivim i postupnim izgrađivanjem vlastite likovne kulture, stvorio je slikarski svijet neobičnog i originalnog izraza – s jasno definiranim, individualnim identitetom. Akumuliranim iskustvima, putevima kojima je prolazio, evoluirao je do ove etape razvitka, otvarajući prostor za nova otkrivanja. U doprinosu vlastitog likovnog ekvivalenta povinuo se stvaralačkom instinktu – isključivo bojom komponirati likovne ideje. U interesu cjeline vizualnog dojma svaki kutak, svaki djelić slike doživljen je bojom. U rješavanju likovnih problema okrenut je sebi, svojim osjećanjima koja nosi u svojoj dubokoj intimi. Kao učenik slikao je freske, a kao mladi slikar radio je na njihovoj konzervaciji. Slika temperom – tehnikom fresaka – sonorne i prigušene kolorističke odnose. Brižnim postupkom i suptilnim potezima dočarava patinu starih zidova, išaranih tragovima propadanja, s ostacima preživjelih fresaka.
Jovan Dimovski je bez mnogo kolebanja i predrasuda prihvatio nova stremljenja u umjetnosti. Tako je već sredinom pedesetih godina na svojim platnima koristio kolorističku ozvučenost i svježinu izraženu u ritmički komponiranim površinama, pojednostavljene forme s elementima stilizacije, naglašene konture i dvodimenzionalnih rješenja. U vremenu veće tolerantnosti i likovne umjetnosti šezdesetih godina u njegovu stvaralaštu dominiraju tendencije izražene u duhu nefigurativnog i asocijativnog slikarstva. U slučajevima njegovog angažiranog odnosa prema temi i motivu, on se služi jasnijom informacijom ili asocijativnim elementima.
Metodije-Mende Ivanovski put svog umjetničkog razvoja formirao je između tradicije i suvremenog – od impresionizma, preko naglašene sintetičnosti i afiniteta po ugledu na Matissea, do nefiguracije (1961.), a zatim do apstrakcije i enformelističkih pouka. Ambiciozan u pothvatima da bude prisutan u suvremenim likovnim zbivanjima, mijenjao je stilske oznake, ali pritom nije raskidao s nitima logičnog stvaralačkog kontinuiteta.
Pero Spiroski je jedini član grupe VDIST koji se u svom stvaralačkom nadahnuću nije izlagao nikakvom riziku. Ostao je dosljedan impresionističkoj metodi u najširem smislu riječi. S posebnom ljubavlju slika pejzaže prostrane Pelagonije i podneblja Makedonije.
Borislav Traikovski je među prvima prokrčio put ka novom i ubrzao proces do bržeg osuvremenjivanja svog likovnog stvaralaštva. Njegovi radovi iz 1951. i 1952. godine nose poruku smjelijeg i odlučnijeg pristupa u otkrivanju mogućnosti za bogatiju tematsku i kolorističku angažiranost. On ostaje vjeran "ekspresionističkom nemiru" slikajući pretežito figuru (portret) i pejzaž. U jednoj fazi njegova razvitka prisutne su tendencije usmjerene u pravcu apstraktno-asocijativnog i akcijskog slikarstva.
Antonije Nikolovski
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Nikolovski, Antonije. VDIST.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1978.
