Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba “Dodir” u suradnji s Muzejom grada Zagreba, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Vesna Leiner, Tomislav Buntak
Oblikovanje izložbe: Tomislav Buntak, Vesna Leiner
Suvremeni način življenja u velikim gradovima promijenio je uobičajene, tijekom povijesti uglavnom uravnotežene omjere i načine uporabe naših osjetila putem kojih dobivamo informacije o svijetu u kojem živimo. Vid i sluh dobili su iznimno značajnu ulogu zbog razvoja tehnologije, odnosno medija putem kojih dobivamo ogroman broj informacija: knjige, novine, televizija, radio, računala.
Gluhoslijepim osobama onemogućen je ili bitno otežan pristup suvremenim sredstvima komunikacije, a često nisu u mogućnosti služili se niti govorom. Njihova znatno sužena mogućnost percipiranja svijeta ovisi gotovo u potpunosti o brizi zajednice u kojoj žive, o ljudima koji su posvetili svoje vrijeme učenju znakovnog jezika i radu s hendikepiranim osobama. Gluhoslijepi će o svijetu u kojem živimo dobiti upravo onoliko informacija koliko im to mi omogućimo.
Dobivanje informacija samo je dio problema s kojim se gluhoslijepi susreću. Ostaje niz teško rješivih problema njihovog ravnopravnijeg uključivanja u društvo, njihove potrebe da se osjete društveno korisnim, da im se omoguće različiti oblici izražavanja, te da ukoliko je to moguće iskažu i svoju kreativnost. Upravo stoga, bavljenje likovnim stvaralaštvom – od razvijanja percepcije i kreativnosti kod djece sve do područja kao što je medicinska terapija kod različitih oboljenja – uspješno može na mnogim razinama pridonijeti boljoj kvaliteti života i gluhoslijepim osobama.
Gluhoslijepe osobe snažnije razvijaju osjetilo dodira, mirisa i okusa. Razvijenom osjetilu dodira upoznavanje s kiparstvom bez sumnje otvara nove mogućnosti. Osim što su uobičajeni organizirani posjeti slijepih ili gluhoslijepih osoba izložbama i galerijskim zbirkama, u kojima mogu opipom doživjeti izložene skulpture, istodobno ih se potiče da u organiziranim radionicama okušaju vlastitu sposobnost oblikovanja. Osim što mogu vrlo dobro osjetiti prirodu materijala s kojim rade, relativno brzo mogu savladati i određenu tehniku rada. Tko god razgleda veći broj radova gluhoslijepih vrlo lako će uočiti da u radovima u kojima oponašaju predmete ili osobe koje poznaju često ne uspijevaju dostići likovnu kvalitetu kao što se to događa kada oblikuju predmete iz vlastite imaginacije.
Suvremena umjetnost, koja je tako često bliska likovnom izražavanju djece ili primitivnih naroda, pruža ruku i gluhoslijepim osobama: nužni su poticaji da istražuju prirodu materijala s kojim rade, da uživaju u samom postupku oblikovanja, da tijekom rada oslobode vlastitu imaginaciju i stvore oblike koji će biti odraz njihove osobnosti i emotivnog stanja. Onima koji nisu hendikepirani takvi radovi pomažu da ih bolje razumiju i shvate, a osim toga otkrivaju im i jedan novi svijet, vrlo tih i taman, ali koji ne mora biti zastrašujući i odbojan. Taj, toliko drugačiji svijet, također poznaje i vedrinu i duhovitost.
Unutarnja potreba za stvaranjem, oblici koji zbog datih okolnosti "dolaze" iz nutrine bića, oblici koje su načinile osobe koje nisu zatrovane neizmjernim gomilama informacija – u tome na trenutak možemo prepoznati nešto iskonsko ljudsko, što potvrđuje značaj umjetničkog stvaralaštva i vjeru u umjetnost o čijoj krizi ili čak smrti se tako često piše. To doista zavrjeđuje našu pažnju.
Ne treba zaboraviti da skulptura nije jedini medij u kojem se gluhoslijepi izražavaju. Među ostalim, bave se i slikarstvom: lijepe različite materijale, izrađuju kolaže, oni koji uspijevaju razlikovati boje služe se i bojama (gluhosljepoća rijetko znači potpunu gluhoću i sljepoću, većina ima veći ili manji stupanj oštećenja sluha i vida).
Nakon niza različitih aktivnosti, udruga Dodir dala je poticaj da se gluhoslijepima iz Hrvatske prvi put omogući da svojim radovima konkuriraju za nagradu Helen Keller 2000. u Glasgowu. Odabranim autorima sama mogućnost sudjelovanja na uglednoj međunarodnoj manifestaciji zasigurno će mnogo značiti, te cjelokupnoj populaciji gluhoslijepih u Hrvatskoj biti poticaj za dalji rad. Na kraju, treba pozdraviti sve veću brigu koju naše društvo pridaje gluhoslijepim osobama i nadu da će se svakim danom pronalaziti sve više načina da se gluhoslijepima omogući bolja kvaliteta života.
Frano Dulibić
Slike s izložbe
foto Miljenko Gregl, MGZ
