Autorica izložbe: Jasminka Poklečki Stošić
Svaka torbica govori za sebe: neke su praktične, čak i užurbane, druge su elitne, samo za maramicu i večernje izlaske. Naše su torbice uglavnom jednolike, od tamne kože, s malim ručkama. Već i najmanji ukras na njima čini nam se ekscesnim.
Jasminka Poklečki Stošić ulazi u taj monotoni svijet poput vatrometa. Pokazuje nam pariško plave, narančaste, ili smaragdno zelene torbice, s ručno našivenim svilenim ružama, s perjem afričkih ptica, šljokicama ili trakama, od baršuna, lamea ili svile. Materijali kakve prije nismo sretali, ukrasi o kojima ne bismo ni sanjali. Iznutra i izvana, njezine su torbice izvezene, izazovne, beskompromisne. Zbog njih odbacujemo svoje sive ruksake i iskušavamo te mitske ptice, te čudesne oblike koje inače srećemo u muzeju školjaka, pri svjetlu ljetnog podneva.
Jasminka Poklečki Stošić igra se šivaćom iglom, kombinira lake i teške materijale, svilu s ekološkim krznom, samt s viskozom, ali rezultat te igre praktičan je i podatan: imamo torbicu koja obnaša sve funkcije dosadnih torbi naše mladosti, no istodobno nas zabavlja. Iznutra je popur orhideje, prigušeno crvena, s purpurnim dnom, izvana je poput plesačice flamenca, crvena, crna, čipkasta. Torbica je to koja se smije, gotovo raspjevana i rasplesana. Čim joj okrenemo leđa, možda i progovori, nekim punokrvnim, mediteranskim glasom, možda će nas čak i malo ogovarati. Uz nju ne možemo biti tmurno raspoloženi, nezadovoljni stanjem u politici, niti ojađeni. Niti su te torbice samo za kazalište, što nam se na prvi pogled čini, već su i za autobus i za plac, i za naš najdiskretniji kostimić. Prilagodljiva su to bića, koja će nam iz čista mira učiniti život vedrijim, čuvajući naše novčanike, ruževe i toaletne vode, poput živog cvijeta na ramenu.
A što više možemo poželjeti?
Milana Vuković Runjić
Vuković Runjić, Milana. Poklečki.
Zagreb, 2002.
[presavitak]
