Družba “Braća hrvatskoga zmaja” u suradnji s Muzejom grada Zagreba
Realizacija izložbe: Žarko Domljan, Antun Bauer, Josip Vaništa, Igor Magić, Aleksandar Šir
Oblikovanje izložbe: Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Ante Vulin
Koordinatorica: Željka Kolveshi, MGZ
Nakon svoga ponovnog konstituiranja Družba “Braće hrvatskoga zmaja” nastavlja svojom djelatnošću unutar koje istaknuto mjesto ima obilježavanje zaboravljenih poglavlja hrvatske povijesti. Brojne praznine u pamćenju šire hrvatske javnosti nisu uvijek nastale zbog prostog zaborava, nego mnogo češće kao rezultat svjesno vođene politike koja je u otupjeloj svijesti o sebi, o vlastitoj povijesti, o vlastitom kulturnom i nacionalnom identitetu vidjela najsigurniji put za ostvarenje svojih ekspanzionističkih ciljeva.
Jedna od takvih praznina u našem kulturnom pamćenju jest i opus hrvatskog slikara Josipa Crnoborija kojega je životni usud odvojio od domovine u punom rascvatu njegovoga snažnoga talenta učinivši da je svoje najplodnije stvaralačko razdoblje proveo na dalekom američkom kontinentu. Upozorujući na gotovo polustoljetni zaborav ovoga umjetnika, Družba “Braće hrvatskoga zmaja” ne želi o njemu izricati stručni sud, nego ukazati na potrebu da se opus ovoga značajnog slikara konačno valorizira i vrati u korpus hrvatske povijesti umjetnosti kojemu prirodno pripada. Želi potaknuti na razmišljanje i na daljnja istraživanja hrvatske umjetnosti u dijaspori kao i na potrebu da se tome poslu pristupi organizirano i što prije kako bi se na vrijeme mogla prikupiti dokumentacija i još živa svjedočanstva. Konačno je došlo vrijeme da se dva paralelna i jaka umjetnička toka, onaj u domovini i onaj u dijaspori, spoje u jednu i jedinstvenu maticu hrvatske umjetnosti. Na našoj je generaciji da to učini i da toj matici osigura miran tijek u budućnosti.
Uspije li ova skromna izložba probuditi u naših sugrađana, a napose u stručnjaka takvu želju, ona je postigla svoju glavnu iako ne jedinu svrhu.
dr. Žarko Domljan
Pogled iz moga ateliera, 1943.
Baška, 1939.
Indiferentan spram novog, ne primajući nikakva likovna otkrića koja su tako preobrazila u posljednjih stotinu godina slikarsku viziju, Cronobori često postupa na akademski način pozivajući se na Corota i Tartagliju. Njegov slikarski razvoj teče izvan općih mjera; produbljuje istančani subjektivitet kako bi se održao u vremenu u kojem glazbi nije do melodije, priči do opisa a slici do predmeta. U vrijeme u kojem se uglavnom više ne slika po prirodi direktno i neposredno, u kojem je slikarstvo postalo neka vrst lingvističke igre, Crnobori, držeći se na udaljenosti i očito bez zaštite, nalazi spas u osami, introspekciji. Osjetljiv na ljudsku pojavu, na obične predmete koji ga okružuju, on bilježi svijet crtom, bojom, sivim okerom, oporim zelenilom. Otvorene boje gotovo nema, na uglavnom tamnim, neutralnim površinama, njen je udio malen. Sve je u tonu, u njegovom plemenitom sjaju, u nijansi.
Njegove slike, izdvojene iz likovnog šarenila vremena, posjeduju nešto sasvim rijetko, jednostavnost i čitljivost. Ne traže posrednika, dovoljno ih je pogledati. Na njima je sve pritajeno, ali se otkriva osjetljivom oku.
Dolaze iz depoa muzeja, sa tavana, iz ruševnih građanskih stanova u kojima su se krile pedeset godina – ono otmjeno i fino u njima je bilo previše otkriveno, nije prolazilo.
Sada, na svjetlu jave, u prostoru Gornjega grada, njihov nevelik broj dovoljan je da bismo osjetili slikara (koji je otišao) u svoj njegovoj veličini.
Josip Vaništa
Portret Zulejke Tućan-Stefanini, 1936. Marta Erlich za štafelajem, 1938.
Portret Ladislava Mihalovića, oko 1939. Dominikanac, 1937.
Od slikara Josipa Crnoborija dobio sam njegov rani rad – portret njegove sestrične, glumice Marije Crnobori, slikan kada joj je bilo valjda 16 godina. Bilo je to početkom 40-ih godina.
Par godina kasnije vidio je Crnobori u mome stanu taj portret. Iznenadila ga je vrijednost portreta koji je naslikao još u mladim danima. Za nagradu, što sam mu “spasio” tu sliku dao mi je još nekoliko svojih radova.
Kada sam 1979. godine došao u New York, Crnobori nas je dočekao u atriju hotela. Uz prijateljski zagrljaj u drugoj zemlji, na drugom kontinentu – odvojen od domovine u koju se nije mogao vratiti, s osjećajem da smo zajednički vezani onim što smo ostavili u Zagrebu. Susret je obnovio sjećanje na portret Marije Crnobori koji u našemu stanu u Zagrebu još uvijek visi na istome mjestu.
Vratio sam se u Zagreb s mojim portretom, s portretom moje supruge i s još šest Crnoborijevih slika.
Sve Crnoborijeve slike koje sam zapravo dobio posredstvom portreta Marije Crnobori – ukupno 12 slika – darovao sam Galeriji umjetnina u Vukovaru sa željom da Crnoborija kao slikara-velikana sačuvam našoj umjetničkoj stvarnosti.
Vjerujem da ću ih ponovno vidjeti u Galeriji u Vukovaru!
prof. dr. Antun Bauer
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Josip Crnobori : slike 1936-1945. / urednik Igor Magić.
Zagreb : Družba “Braća hrvatskoga zmaja”, 1992.
Vezani članci
Maroević, Tonko. Josip Crnobori : Slike 1936-1945, Muzej grada Zagreba, VI, 1992. // Kontura. 2, 8(1992), str. 27.
