Fotosavez Hrvatske, Fotosavez Jugoslavije, Narodni muzej Zadar, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Oblikovanje izložbe: Zdenko Kuzmić
Nije problem napraviti lijepu sliku, nego pronaći način na koji se
stvarnost može transponirati u nešto sasvim drugo – čistu fotografiju.
John Szarkowski
Ime zadarskog fotografa Jose Špralje nije nepoznato srednjoj generaciji, ali mlađi su rijetko kada imali priliku čuti za njega, jer se već više od dvadeset godina nije pojavljivao na jugoslavenskoj fotografskoj sceni. Stoga je ponovni susret s njegovom fotografijom sličan susretu s dobrim starim prijateljem koji svojim povratkom odjednom oživi duh već pomalo zaboravljena vremena. Ta fotografija nosi u sebi nešto od onoga plemenitog romantičarskog zanosa iz 1950-ih godina, kada je bilo moderno biti pro a ne anti, kada se umjetnici još nisu stidjeli svoje zaljubljenosti u ljepotu i kada se još uvijek više vjerovalo poeziji nego tečajnoj listi stranih valuta. To su one godine u kojima se ozbiljno govorilo o zadarskoj školi fotografije i u kojima se formirala prepoznatljiva autorska fizionomija mladog fotografa Špralje.
Koliko se otad sve skupa promijenilo, najbolje svjedoči serija Špraljinih kornatskih aktova. Danas sigurno nema gledatelja koji bi na tim fotografijama otkrio i najmanje erotske, a kamoli pornografske primisli. Ali u ono doba, kada je Špralja 1960. godine samostalno izlagao u Zadru, više se raspravljalo o javnoj sablazni nego o izložbi koja je bila zatvorena prije vremena.
Špralja je tada tako iznenada raskrstio s tradicionalističkim pojmom akta da je nesporazum bio neizbježan. Usred svjetske reafirmacije pikturalizma koji je preplavio i zadarski salon “Čovjek i more”, on odbacuje slikarski način izoliranja čiste forme, odnosno dematerijaliziranje ženskog tijela i neposredno, bez idealiziranja snima golu ženu, a ne “umjetnički akt”. Ti snimci nisu izazivali nikakve skulptorske ili slikarske reminiscencije. Bile su to čiste fotografije. Autentičnost je bila ona njihova snaga što je uznemirila ondašnju javnost koja je, shvaćajući fotografiju kao surogat stvarnosti, odjednom otkrila da Špraljini aktovi nisu umjetnička fikcija već autentično žensko tijelo.
Odbacivši sentimentalni duh, nostalgičnost i šuplju retoriku pikturalizma, Špralja prihvaća vjerodostojnost kao inherentno svojstvo fotografije i zasniva svoj kreativni postupak na emotivnom odnosu prema stvarnosti. Njegova fotografija postaje istodobno i autentičan dokument i uvjerljiva osobna interpretacija tog dokumenta. U njoj se dijalektički prožimaju subjektivno i objektivno. Njezin sadržaj u najvećem broju slučajeva nije izvan vremena i prostora, već lako prepoznatljiv zadarski kraj i njegovi ljudi u određenom vremenskom periodu. Taj je sadržaj međutim najčešće prožet emotivnim nabojem koji mu daje snagu trajne vitalnosti i umjetničke uvjerljivosti.
Po svojoj objektivnosti fotografija grupe veslača na starom leutu, na primjer, predstavlja izvanredan dokument za etnografe i sociologe. Njezin sadržaj nije transformiran u simbol ili metaforu. On je doslovan. Pa ipak, tonalitet i specifična vizualna percepcija te slike stvaraju neku čudnu auru tajanstvenosti koja pobuđuje čitav niz neliterarnih asocijacija. Ta se fotografija duboko zasijeca u pamćenje i kao stvarnost i kao nadrealna vizija.
Na sličan način i portret dvojice otočana na stjenovitoj obali skoro doseže neostvarenu želju Toše Dapca da snimi osjećaj dalmatinske fjake. Građena krajnje škrtim sredstvima, ta vrlo jednostavna fotografija paradoksalno nosi u sebi izuzetnu unutarnju monumentalnost. Ona upućuje na zaključak da Špralja, iako pripada generaciji koja još uvijek poštuje klasičnu strogost forme, ipak formalnu kontrolu koristi više kao sredstvo nego kao cilj. Njemu kompozicijska elokvencija služi prvenstveno da gledatelja lakše uvede u svoj dvostruki svijet privida i stvarnosti, da ga uputi na mnogo značajniju vrijednost slike što se krije u spontanom načinu snimanja.
Spontanost je sigurno jedna od najvrednijih manifestacija Špraljina emotivnog odnosa prema stvarnosti. Međutim, on taj odnos još češće izražava kontrastima koji zapravo predstavljaju osnovu iz koje proističe njegova sklonost ka fotografiji, osobito crno-bijeloj. Crno i bijelo su simboli svjetla i tame, života i smrti, ali u Špraljinoj fotografiji oni poprimaju posebne dimenzije i značenja.
Njegovo je more ili zasljepljujuće bijela pozadina starice s krunicom ili crni bezdan ispod starog leuta s veslačima. Otok je ili pastoralna idila s dobroćudnim magarcem i staricom koja prede ili okrutna stvarnost ribara s drvenom nogom.
Zadarski je kanal ili sjajno zrcalo bonace ili uragan pobješnjela juga što se u olujnom bijesu propinje uz gradske bedeme. To nije Dalmacija šarenih turističkih razglednica ili sladunjavih zabavnih melodija. To je Dalmacija unutarnje napetosti, nevidljivih sila i slutnji, teških i gustih kao olovni oblaci pred neveru.
Korijene takva Špraljina kreativnog odnosa prema stvarnosti treba bez sumnje tražiti u njegovoj dubokoj emotivnoj povezanosti s rodnim krajem, koja se spontano manifestira u fotografiji. Na jednoj strani on je fotograf po vokaciji, a na drugoj, cijela je njegova fotografska tematika vezana isključivo za zadarsko područje.
Iako već više od dvadeset godina živi u Kanadi, zaokupljen i drugim medijima kreativnog izražavanja, ipak je po nekom unutarnjem diktatu naprosto morao zaokružiti svoj zadarski ciklus fotografija, kao da želi još jednom provjeriti njegovu vjerodostojnost. Ta provjera, međutim, predstavlja više od revalorizacije. Ona ponovo ukazuje na značenje fotografskog stvaralaštva Jose Špralje za razvoj suvremene fotografije u Zadru (pa i šire) i za stvaranje svojevrsnoga umjetničkog svjedočanstva o zadarskom kraju.
Abdulah Seferović
(preuzeto iz kataloga izložbe)
JOSO ŠPRALJA rođen je 1929. godine u Zadru (roditelji su mu iz Žmana na Dugom otoku). Godine 1942. počeo je učiti fotografski obrt u staroj zadarskoj radionici Ivana Jeričevića-Peručića, ali je naukovanje prekinuo 1943. zbog bombardiranja grada. Sljedeće godine priključuje se Kazališnoj družini Okružnog narodno-oslobodilačkog odbora Zadra u kojoj ostaje do njezina rasformiranja 1945. godine. Tada se ponovo vraća fotografiji i radi kod fotografa Ratka Novaka.
Rođen i odgojen u obitelji Ante Brkana, Špralja je od najranije mladosti bio upućen ne samo na fotografiju, već uopće na umjetničko stvaralaštvo. U periodu od 1950. do 1961. godine, kada je godinu dana radio u Naučnoj biblioteci, a potom u Arheološkom muzeju kao službeni fotograf, sve je češće izlagao na kolektivnim izložbama fotografije u zemlji i pobirao sve zapaženija priznanja. Tako je, među ostalim, 1959. godine dobio zlatnu medalju na natječaju beogradske “Foto-kino revije”, na koji je bilo prispjelo deset tisuća fotografija.
Godine 1961. iseljava se u Kanadu, gdje se posvećuje pjevanju. Istodobno pohađa koledž za keramiku, a poslije dvije godine i akademiju za skulpturu i keramiku. Intenzivno se bavi pjevanjem, keramikom i fotografijom. Izlaže skulpturu i fotografiju. Zajedno s obitelji već godinama vodi jedan od najpoznatijih ribljih restorana u Kanadi. Godine 1979. kanadska je televizija snimila jednosatni dokumentarni film o Josi Špralji i njegovu rodnom kraju.
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Seferović, Abdulah. Joso Špralja : Kanada.
Beograd : Salon fotografije, 1984.
