Koncepcija izložbe: Toni Bešlić, Zoran Bodrožić, Nikola Šimunić
Oblikovanje izložbe: Toni Bešlić, Zoran Bodrožić, Nikola Šimunić
Jugoistočni je ugao Griča tužno svjedočanstvo višegodišnje nemoći i odugovlačenja dovršenja i uređenja jednog od središnjih gradskih prostora. Ogledni je primjer sveopćeg nemara i neodlučnosti. Unatoč nizu zahvata situacija je i dalje više nego jadna. Napušteni ili poluizvedeni radovi, razgrađeni zidovi. Strah od novoga, filistarski zagrebački mentalitet i nedostatak hrabrosti da se nešto doista i napravi stalno odgađaju rješenje. Projekt arhitekta Zorana Bodrožića i kipara Nikole Šimunića nastao još prije desetak godina, iznova aktualiziran, nudi kvalitetno i inspirativno polazište na temu izgradnje i dovršenja Gradeca.
Projekt koji na inteligentan i slojevit način pomiruje i nadograđuje postojeće s novim. A dilemu može li se novo uklopiti sa starim otklanja kvaliteta kao jedini mogući kriterij. Da je tomu tako i da se novim u suglasju sa starim mogu izgraditi dobri ambijenti ilustriraju najeksponiraniji europski primjeri – Carlo Scarpa u Veroni i Veneciji, Karl-Josef Schattner u Eichstättu ili Aurelio Galfetti u Bellinzoni. Jer restauriranjem se građevine transformiraju prilagođavanjem novim potrebama i novim sadržajima. Restauriranje je aktualiziranje prošlosti, a ne njezina rekonstrukcija. Drugim riječima, uspostavlja se relacija između postojeće forme i novog sadržaja.
Na tom tragu projekt Zorana Bodrožića i Nikole Šimunića, fiksirajući strukturne karakteristike lokacije, kompletira i definira, ne krivotvoreći pritom njezinu povijesnu stratigrafiju, urbanističku cjelinu jugoistočnog dijela Gradeca. Arhaičnom jednostavnošću, sažetošću i jasnoćom forme autori izoštruju i pojašnjuju međusobne odnose gradeći dijalektičku ovisnost između praznog i punog, rahlog i gustog.
U podrumu postavljaju izložbeni prostor s kavanom, čija se terasa širi na južno šetalište ispred zgrade Gimnazije, u prizemlje ugostiteljski lokal s velikim trgom u dvije razine za kazališne i ine događaje, a na katovima izložbene prostore kao dopunu današnjim aktivnostima na Katarininom i Jezuitskom trgu.
Projektom se rekonstruira i kapelica koja se nalazila uz južni bok crkve sv. Katarine.
Prijedlog predviđa transparentne materijale i suvremene strukture. Sadašnji amorfni prostor koji već s Katarinina trga curi prema jugoistočnoj padini pregrađuju u dva dijela. Prvi omeđuje sa sjeverne strane crkva sv. Katarine, s južne i zapadne zgrada Gimnazije, a s istočne pak strane novoprojektirana zgrada za izložbe. Ona se proteže od južnog bedema uz istočni zabatni zid Gimnazije do zapadnog istaka Klovićevih dvora tik do crkve sv. Katarine. Na taj se način konačno oblikuje i učvršćuje ugao koji sada povezuje u kontinuirani niz zgrade južnoga šetališta preko Klovićevih dvora s istočnim bedemom.
Drugi trg sa sjevera zatvaraju Klovićevi dvori, koji na istočnom bedemu dobivaju istak – uredsku prigradnju, obnovljenu metodom faksimila. Zapadnu pak stranu trga omeđuje novoprojektirani volumen za izložbe dok južnu i istočnu stranu fiksiraju obnovljeni bedemi sa staklenom kulom na uglu. Kula nadvisuje bedeme i u njoj je smješteno dizalo prema Donjem gradu i kavana-vidikovac. Staklena je prozirna kula bez dekorativnog i historizirajućeg izraza reminiscencija na povijesnu građevinu.
U svojim razmišljanjima Bodrožić i Šimunić oživljuju staru ideju Huga Ehrlicha s početka 20. stoljeća o gradnji dizala na jugoistočnom uglu gričkog brda. Ehrlich doduše, zbog uređenja južnoga šetalista, želi tamo premjestiti uspinjaču, a u osi Tomićeve ulice postaviti dizalo, što u biti ne mijenja temeljnu misao.
Autori zamišljaju pristup dizalu preko uzdužnog dvorišta Radićeve 11. Ulaz je u samo dizalo na dnu dvorišta u stijeni. Dvorište je danas u katastrofalnu stanju, a skriva prostor kao stvoren za kavane, trgovine i knjižare. Konačno, bila bi to dobra prilika za početak sadržajne obnove urbanoga tkiva i isticanje njegove slojevitosti.
Premda je projekt na prvi pogled radikalan, ipak zadržava ritam, mjerilo i raznolikost okruženja. Kombinira pročišćenu i slobodnu interpretaciju povijesnih oblika. Poravnanjem gabarita dotukla bi se sadašnja arhitektonska raščlamba. U oblikovanju pročelja koristi se plošnom apstrakcijom pravokutnih ploha, koja navješćuje i drukčije sadržaje mnogo većih dimenzija. Izložbeni prostor s auditorijem teško da može imati male formate prozora. Osim toga novoprojektirana zgrada čvrstih pročeljnih ploha i prepoznatljiva vizualnog koda može se pretvoriti i u polje elektroničkih grafita gradeći tako informatičko-dekoracijsku percepciju novih odnosa s tradicijskim materijalima. Dakako da njena pročelja mogu biti i projekcijske plohe, ali i dio scenografije predstava na otvorenom prostoru.
Rad je to koji ne uništava siluetu Griča, a izbjegava svaku imitirajuću prilagodbu. Rad koji ne probija kapacitet lokacije već otvoreno i slobodno reagira na susjedstvo. Otvara polemiku "starih" i "novih", odnosno nostalgičara i modernista. Istodobno pokreće pitanje dovršenja i izgradnje Vranitzanyjeve poljane, ali i cijele zapadne strane Strossmayerova šetališta.
Konačno ovaj projekt aktivnom valorizacijom u kontekstu suvremenoga preuređenja grada i arhitekture upisivanjem novog sloja upotpunjuje postojeće tkivo stvarajući višenamjenske i reprezentativne prostore oblicima i materijalom našeg doba. On je ohrabrujući i uvjerljiv dijalog sa zatečenom baštinom. Čitljivošću vremenskih slojeva harmonizira njihove antipode dokumentirajući staro kao staro i novo kao novo. Onako kako je to još 1906. godine preporučio Konrad Lange u priručniku Die Grundsätze der modernen Denkmalpflege: "Stari su radili u duhu svoga vremena, a mi radimo u duhu našega vremena".
Toni Bešlić
(u skraćenom obliku preuzeto iz kataloga izložbe)
Katalog izložbe
Bešlić, Toni. Lift na Gradec.
Zagreb : Llinkt!, 2004.
Vezani članci
Glavan, Darko. Za novi Gradec. // Čovjek i prostor. LI, 3-4(2004), str. 8.
