Muzej grada Zagreba, gostovanje u Muzeju Slavonije, Osijek
Koncepcija izložbe: Nada Premerl
Ovom izložbom pokušali smo sakupiti vedute Zagreba iz minulih stoljeća u slici, grafici, primijenjenoj grafici, na predmetima dnevne upotrebe, svagdje gdje se oni pojavljuju, prikazujući panoramu grada ili pak samo neki značajniji objekt. Neke od ovih panorama Zagreba iz prošlih vremena zacijelo poznajete, jer se vrlo često pojavljuju u literaturi, ali se nadamo da će vas neke iznenaditi, jer su ostale nepoznate javnosti zbog toga što se izdavačima nisu činile dovoljno atraktivne, ili se za njih nije ni znalo.
Broj sačuvanih vedutnih prikaza našega grada do početka 19. stoljeća relativno je malen, većina starijih do sada poznatih panorama nastala je kao potreba dvorske evidencije u krajevima kojima je prijetila turska opasnost.
Pet najstarijih prikaza Zagreba iz početka 16. stoljeća služili su vojnim stručnjacima i nastali su kao rezultat redovnog pregleda teritorija kojemu je prijetila turska opasnost. Oni se i danas brižno čuvaju u arhivima i bibliotekama bivših metropola i nisu nam, uza sva naša nastojanja, dostupni za izlaganje.
Svi ovi prikazi vrlo su slični u načinu prikazivanja Zagreba kao dvojnog grada nacrtanog iz ptičje perspektive s točno označenim sistemom utvrda, sakralnim objektima i rasporedom insula te konfiguracijom okolnog terena koji služi kao prirodna zaštita tih naselja. Najprecizniji su oni koji se čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Beču. Ove akvarele datiramo između 1521. kada su dovršene biskupske utvrde i 1529. kad je srušen sjeverni zvonik katedrale.
Godine 1909. poklonio je Cornelius Gurlit Muzeju grada Zagreba fotografiju originala koji se čuva u Državnom arhivu u Dresdenu, a za četvrtu varijantu koja se do sada u literaturi provlačila kao “dresdenska” nismo uspjeli saznati provenijenciju, jednako tako i za peti nacrt koji je vrlo sličan onoj bečkoj varijanti bez insula.
Prvi poznati panoramski prikaz Zagreba s Gornjim gradom na višem brežuljku i Kaptolom na nešto nižoj uzvisini datiran je s godinom 1639. i čuva se u Beču. Profesor Szabo ispravno smatra da je vjerojatno rađen po nekom predlošku, to više što je nedavno pronađen još jedan primjerak iz 17. stoljeća na kojem se pojavljuje gotovo identična panorama s konjaničkim logorom u prvom planu od nekog talijanskog crtača, a čak dva stoljeća kasnije Carlo Albrecht litografira u Zagrebu sličnu vedutu ispod koje stavlja i natpis “Zagreb 1639”. Nadajmo se da će se jednom pronaći i taj predložak, koji je očito bio prisutan u Zagrebu, jer I. K. Tkalčić upućuje slikara Antoninija na sličan izvor.
Likovno najzanimljiviji je svakako prikaz Zagreba iz 1729., a čuva se u zbirci rukopisa Nacionalne biblioteke u Beču, koja nam taj prikaz nije mogla posuditi za izlaganje. Ovaj akvarel najuvjerljivije govori da ga je radio pravi majstor, koji je sjedio negdje na pašnjaku uz Savu i slikao uživo.
Precizno je slikao i domaći majstor krajem 18. stoljeća svoj pogled na Gornji grad. Taj zanimljiv akvarelirani crtež govori nam točno o izgledu grada, upozorava nas izbliza na Mesnička vrata i staru gradsku kulu iznad njih, koja je već u to doba pretvorena u atraktivno obojenu kuću senatora Blažekovića. Na ovom prikazu vidimo možda po posljednji put kako su izgledali gotička crkva i samostan kapucina uz južni bedem Gradeca.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća pojavljuju se panorame grada na majstorskim listovima i svojom naivnošću u načinu prikazivanja podsjećaju na srednjovjekovne i oduševljavaju današnjeg gledatelja. Na prvi pogled ovi prikazi izgledaju vrlo šablonski, međutim, kad ih bolje promotrimo, vidjet ćemo da obiluju mnoštvom podataka o urbanističkom izgledu grada. Na njima se po prvi put realnije pojavljuje podgrađe i stara Harmica.
U vezi s ovim majstorskim diplomama nameće nam se misao da su možda ove anonimne prikaze radili po predlošku svog učitelja đaci risarske škole koja se u to vrijeme osniva i u Zagrebu (1781.). Po odluci austrijske vlade iz 1786. morali su svi obrtnici kojima je bilo potrebno risanje polaziti barem nedjeljom i blagdanom risarsku školu, a to su: zidari, klesari, stolari, kolari, tesari, kovači, zlatari, gumbari i mnogi drugi. Ovaj podatak dovoljno rječito govori o visokom stručnom i likovnom odgoju tadanjih zanatlija.
Prvi učitelji zagrebačke risarske škole Ivan Mittermayer i Jakov Matija Raab nisu nam ostavili nikakva do sada poznata djela. Najviše se afirmirao Ivan Nepomuk Schauff (učitelj od 1805. do 1821.), koji je radio portrete i minijature. Poznato je da se brinuo i za izgled grada pa je načinio nacrt za stube koje vode iz Mesničke na Grič, što su odmah i zabilježili mađarski kartograf Szeman i bakrorezac Ferenc Karacs na prikazu Zagreba iz 1822..
Kasnije su se isticali kao učitelji na risarskoj školi Josip Lechner, pa Adolfo Methudy.
Polovinom 19. stoljeća poznati je učitelj crtanja Dragutin Stark, koji je uz Zaschea svakako jedan od najboljih slikara zagrebačkog krajolika. Na njegovu pogledu sa sjevera ima svježine i atmosfere, s mnogo ljubavi slika šumovit pejzaž u prvom planu, a grad je zabljesnuo u pozadini i kao da se stopio s dalekom savskom nizinom.
Godine 1844. i 1845. donosi Luna koja izlazi kao prilog Agramer Zeitungu mnoge vedute ili pak pojedinačne objekte, neke od tih je vjerojatno nacrtao zagrebački slikar Adolfo Methudy.
Bolja mreža cesta i željeznički promet omogućavaju polovinom 19. stoljeća realizaciju daljih putovanja. Neki putnici čuvaju svoja zapažanja u putopisima, a drugi slučajni ili namjerni prolaznici bilježili su olovkom ili kistom impresije ili panorame gradova.
Godine 1852. poziva biskup Haulik u Zagreb bečkog slikara Ivana Zaschea. Upravo je bio završen Park Jurjaves (Maksimir) pa je nadbiskup želio ovjekovječiti svoje djelo i po modi onog vremena izdati album. Zasche je mnogo skicirao direktno u pejzažu da bi naposlijetku u Beču litografirao romantične vidike nekada divnog engleskog parka Jurjaves.
Poslije završetka ovog posla Zasche ostaje u Zagrebu, uz portrete i brojne religiozne teme slika i vedute. Postaje cijenjeni umjetnik; njegove vedute služe kao predlošci za uporabnu grafiku zagrebačkim litografima Carlu Albrechtu i Juliju Hühnu. Biskup Haulik naručuje u Beču čak i tanjure, koje prema Zascheovim vedutama slikaju poznati bečki slikari Ludwig Riedel i Wieland.
Polovinom 19. stoljeća dolazi u Zagreb Nijemac Carlo Albrecht koji otvara prvu litografsku radionicu. Poziva svog prijatelja Julija Hühna (1853.) za pomoćnika, koji se već 1858. osamostaljuje i započinje svoju plodnu fotografsku i litografsku djelatnost. Hühn se po visokoj tehničkoj i umjetničkoj kvaliteti svoje papirnate galanterije približava europskoj razini, a u našim relacijama zauzima vodeće mjesto. Nažalost, njegova se djelatnost pojavljuje prekasno, što i on sam indirektno dokazuje, naglašavajući da litografije radi prema vlastitim fotografijama.
U katalogu Prve hrvatsko-slavonsko-dalmatinske gospodarske izložbe održane u Zagrebu 1864. saznajemo da je još uvijek prisutan velik interes za pejzaže. Tako na primjer nadbiskup Haulik izlaže Zascheove uljene slike iz parka Jurjaves, Franjo Matieka iz Zagreba perspektivu grada koja nam je danas poznata samo po fotografiji. Nadalje, crteže izlaže Hinko Weidner, autor vedute ove izložbe na današnjem Trgu maršala Tita, a najneobičniji izložak zacijelo je bio prikaz stare Harmice (Trg Republike) izrađen od raznobojnih vlasi.
U osmom i devetom desetljeću devetnaestog stoljeća počinju u svijetu i kod nas sve više izlaziti razni ilustrirani časopisi, novine i kalendari koji često objavljuju vedute prema crtežima slikara, najčešće stranaca, a pojavljuju se i prve vedutne fotografije pa time zapravo i prestaje interes umjetnika slikara za bilježenjem urbanog razvoja grada.
Izbor raznorodnih izložaka na ovoj izložbi ne prikazuje uvijek neku veću umjetničku kvalitetu ili individualnost izraza pojedinih majstora. Često su nam te bilješke dragocjenije po svom kulturno-povijesnom i dokumentarnom značenju, osobito do pojave prvih fotografskih veduta oko godine 1860.
Autori naših vedutnih prikaza većinom su anonimni zanatlije, slučajni ili namjerni putnici, koji svojom svježinom i naivnošću oduševljavaju današnjeg gledatelja.
Nada Premerl
Slike s izložbe
