Koncepcija izložbe: Nada Premerl
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
U svom radu nikada nisam forsirala nijedan određeni stil ili pravac.
Mislim da se moja ličnost slobodno odražava u mojim radovima, da su moje slike ja osobno, da one jasno govore o mom životu i ambijentu u kojem živim, o mom postojanju na ovom svijetu, o mom talentu i znanju koje imam.
Radim kistom, bojom, kredom, guščjim perom, akvarelom ili pastelom.
Nikada se nisam pitala zašto slikam, kao što se ptice ne pitaju zašto lete.
Prve utiske o životu dobila sam sa slika koje su me okruživale u roditeljskoj kući; moj otac kraj štafelaja sa paletom u ruci i za mene neodoljiv miris svježih uljenih slika.
Ovo iskustvo dijelila sam sa moja dva brata i sestrom koji su svi umjetnici. Od ranog djetinjstva svi četvero mogli smo slikati u tatinom ateljeu, po cijeloj kući ili u dvorištu. U svom vrtu imali smo ptice, razne domaće pa i divlje životinje. Učili su me da volim život i prirodu koja je oduvijek bila nedjeljivi dio moje ličnosti, kao što su to tradicija i znanje o umjetnosti koje sam primila od mog oca (cijenjenog umjetnika i profesora Akademije likovnih umjetnosti) i društva umjetnika u kojem sam živjela.
Rekla bih da u mojim radovima dajem optimističan pogled na svijet, čak i u stvarima koje se odnose na smrt i tugu.
Moje slikarstvo je uglavnom vrlo blisko publici. Jedan Rembrandt ili Beethoven bili su razumljivi svakome. Nisu trebali tumača za svoja djela.
Godine se računaju po Kristu, a njegovo učenje je tako jednostavno, genijalno i ogromno u svojoj istini. Ljubav, ljepota, skromnost i humanost nisu samo verbalni simboli, iza tih riječi su duboko usađene ljudske potrebe stare tisuće godina. Ljudi trebaju nadu da bi živjeli, a na umjetnicima je da ih u toj nadi barem podrže.
Ljerka Filakovac
Još odavno, prije nekih dvadeset godina, otvarajući u beogradskom Umjetničkom paviljonu zanimljivu izložbu Filakovčeve djece, ja nisam imao nikakvu iluziju o “vunderkindima”, nego sam prirođenu nadarenost, spontanitet izraza i koloristički senzibilitet umjetnikove djece, pa i Ljerke među njima, tumačio kao glas rano ponikle unutarnje potrebe za izrazom likovna doživljaja, stimuliran još i posebnim okolnostima što su djeca živjela i rasla u boemskom atelijerskom ambijentu oca, među platnima i paletama, štafelajima i kistovima, uljima i obojenim kredama, te tako izrana dobila obilatu mogućnost i priliku da razviju i obogate svoj prirođeni afinitet prema slikarstvu. Dobro se sjećam, da mi je čak i majstor kao što je Petar Dobrović govorio tada s puno pohvale i oduševljenja o tim dječjim likovnim dostignućima, koja možda nisu pripadala kategoriji “čiste umjetnosti”, ali su bila neobično zanimljiva i kao podatak i kao svjedočanstvo, a u ponekim slučajevima čak i kao realizacija visokog dometa dječjih stvaralačkih mogućnosti.
Od tog relativno kratkog, a ipak i tako udaljenog vremenskog razmaka od dva decenija, izgubio sam djecu svoga starog druga Vladimira Filakovca tako reći iz vida, a tek poneka Ljerkina slika ili grafika, u slučajnom susretu, potkrijepila bi me u osvjedočenju, da se onaj “dječji plamen” nije ugasio, kao što to često biva kod “vunderkinda”, nego da se od darovita djeteta razvila još darovitija mlada umjetnica, koja se prema svome životnom pozivu odnosi s mnogo ljubavi, savjesti i ozbiljnosti.
Gustav Krklec
Slavonka je podrijetlom. Slavonija znači bogatstvo zemlje, instinkta i karaktera. Slavonija znači i slobodu. I ritovi, šume, vode, ravnice i lovišta, koji su stalna podloga inspiracije Vlade Filakovca, ostali su i opsesija njegove kćeri... Geni nisu samo fiziološki indikator podrijetla nego i moralni. Zato stihija života i prirode nije našla u Ljerki samo vjernog interpreta nego i kreativnog konkurenta.
Ljerka Filakovac je mnogo putovala. Pozivana da slika portrete obišla je pola Europe, i mnogo je toga vidjela, naučila i nekim crtežom pribilježila. Nekad su to bili arhitektonski motivi, nekad neka ulica, nekad neko lice, nekad i neka slikovita grupa: uvijek nešto što joj se je nametnulo ili ljepotom ili karakterom. Pejzaž ju veseli, mrtva priroda draška, svijet životinja je svijet njenih miljenika, ali čovječja je tajna najviše privlači i najčešće je obrađuje. Ono što u njoj traži, to je ono nevidljivo, ljudsko, individualno i životinjsko, zgusnuto pod opnom površine, koja se rastom nutrine napinje, grči, oblikuje i stilizira, otkrivajući svoj sadržaj više intuitivnom duhu nego analitičkom oku.
Hvatati to nevidljivo potezom pera i olovke to je Ljerkina strast, kojom se povezuje sa tradicijom svih velikih. “Disegnare, disegnare, disegnare” – crtati, crtati i crtati bijaše velika lekcija velikog Tintoretta njemačkim slikarima kad su ga pitali što je potrebito da bi jedan slikar postao dobar slikar. I Ljerka, kako vidite, crta, danas svijet optičke realnosti na domaku slutnje, sutra vjerojatno svijet tajne, svijet najvećeg raspona i najbogatijih emocija.
Andro-Vid Mihičić
Prije nego počnemo bilo kakav razgovor o hrvatskoj slikarici Ljerki Filakovac, treba reći ovo: Ljerka Filakovac jest artist. A to znači da je osoba sudbinski vezana za fenomen slikarstva. I dalje to znači: ona ne slika samo zato, jer je slikarica po profesiji, nego slika u biti, zbog toga jer mora slikati. Akt slikanja kod nje prelazi (skoro) granicu psihološkog, gotovo je izraz njene tjelesnosti, života uopće. Da joj oduzmete boje, ne znam što bi još smatrala smislom življenja.
Slučaj zaista rijedak u našem suvremenom slikarstvu! Danas smo, naime, svjedoci obratnog odnosa prema slikarstvu i umjetnosti uopće! Tek možda dvojica, trojica, među stotinama naših slikara, imaju taj duboki organski odnos prema aktu umjetničkog stvaranja! Malo ih je kojima je slikarstvo problem ličnosti i movens duha, ekvilibar tjelesnosti.
Matko Peić
Ljerka Filakovac svojim izložbama ne iznenađuje posjetitelja novim pristupima temi, ona je uvijek prepoznatljiva, ali od izložbe do izložbe možemo jedino konstatirati da slika sve bolje. Prije svega ona izvanredno poznaje materijal s kojim radi, bilo da je to ulje, tuš, kreda ili lavirani tuš. Kad najtanjim perom tušem povlači liniju, linija je čvrsta i sigurna, kada laviranim tušem s nekoliko mrlja kontrapunktira svjetlost i sjenu, ona postiže izvanrednu senzibilnost, postiže atmosferu.
Ljerku Filakovac zanima sve što ju okružuje, ali ipak mislim da je iznad svega zanima čovjek. Tako i na ovoj izložbi možemo vidjeti nekoliko portreta u kojima otkrivamo ne samo vještog majstora, već umjetnicu koja želi prodrijeti u srž osobe koju portretira.
Marina Baričević
Suptilnost poteza kojim gradi svoja likovna ostvarenja, kao i plemenitost boje kojom se služi – svrstali su Ljerku Filakovac među naše najpoetičnije slikare. Nadovezujući se na tradiciju realističkog i emotivnog u hrvatskoj umjetnosti, ona (nakon školovanja u ateljeu oca Vladimira Filakovca, te na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala 1952. god.), izgrađuje svoju stilistiku lirskog bilježenja neposrednih kontakata s prirodom. Okušala se u gotovo svim temama i svim tehnikama, od portreta i figure do pejzaža i urbanih ambijenata, od ulja i tempere do pastela i tuša. U toj bujnosti motiva ipak jedno od počasnih mjesta pripada ambijentima vezanim uz vode.
Kao Slavonka ponijela je iz rodnog kraja privrženost prostorima gdje se raslinje i močvara pretapaju u novi očaravajući organizam. To postaju predjeli sna u kojima sumaglice brišu oštrinu oblika, a mašta u blagim isparavanjima plete igru sjena. Na tim kompozicijama uzdah treperi dok vrijeme stoji u nedohvatnim stanjima iskona. U takvom okviru djevičanske prirode rasplamsavaju se uzbuđenja, rastvaraju osjećanja i razotkrivaju misli. Umjetnica se indentificira s počelom da bi u liričnim slutnjama rađanja života prorekla ljepotu, smirenje i punoću.
Juraj Baldani
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Ljerka Filakovac.
Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1987.
[katalog izložbe]
Ljerka Filakovac.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1987.
[pozivnica-presavitak]
