Godine 1988. započela je Ljerka Njerš suradnju s Muzejom grada Zagreba, produbljujući svoj izraziti interes za hrvatsku kulturno-povijesnu prošlost. Zagrebačke teme iz 18. i 19. st. nametnule su niz asocijacija koje su u kreativnoj stvaralačkoj energiji Ljerke Njerš zadobile nove vrijednosti. Njezina svjesna istraživanja dovela su do suradnje s Muzejom. Ljerkina znatiželja i istraživanje fundusa Muzeja nastavljena je prisnijom, čak i marketinškom suradnjom s umjetnicom. Muzej je pomogao Ljerki, koja nije imala prostor za rad i privremeno joj dao na raspolaganje sobu u gradskoj palači na Markovu (tada Radićevu) trgu broj 9 da u njoj uredi atelijer. U trošnu palaču, koju je Grad Zagreb upravo bio otkupio za potrebe Muzeja, uselili su naši konzervatori. Otpočeli su istražni radovi – otvaranjem sondi pojavljivale su se zanimljive zidne slikarije s kraja 18. st. i pronalazili fragmenti baroknoga portala. Palača je odjednom oživjela, a suživot s konzervatorima dao je novi poticaj Ljerki u sadašnjem radnom prostoru. Iz tog se prostora otvara pogled na tiho dvorište obogaćeno zvucima gudača, Zagrebačkih solista, koji su već od prije bili udomljeni u dvorišnom zdanju, gdje je 1926. god. utemeljena zagrebačka radiostanica.
U tišini gornjogradske palače započela je sustavna suradnja MGZ-a i Ljerke Njerš. Ponajprije je Ljerka otkrila u Muzeju kvalitetu i zanimljivost drvenih kalupa zagrebačkih licitara iz 17. i 18. st. – iskoristila je te plitke reljefe s mnogo urezanih minucioznih detalja; oni su postali u njenoj keramičkoj interpretaciji nova vrijednost, materijalizirana uspomena na duh i vrijeme kada su nastali, kako je, među inim, o “glinenjacima” pisala Marina Baričević u povodu Nagrade 24. zagrebačkog salona (1989.), na kojem je u sekciji PRIJEDLOG dodijeljena Ljerki Njerš i Muzeju grada Zagreba nagrada za suvenir. Oživljen muzejski predmet, sada u obojenom i pocakljenom porculanu u kreativnoj izradi Ljerke Njerš, postao je jedinstven muzejski i zagrebački suvenir.
Nada Premerl
