Muzej grada Zagreba u suradnji s Maticom hrvatskom, izložba u Ilirskoj dvorani, Zagreb
Koncepcija izložbe: Željka Kolveshi
Oblikovanje izložbe: Mario Beusan
Oblikovanje plakata: Luka Gusić
Matica hrvatska osnovana je u doba punog zamaha hrvatskoga narodnog preporoda i buđenja hrvatske nacionalne svijesti, što je dovelo do stvaranja i oblikovanja moderne hrvatske nacije: njezine kulturne i političke svijesti. Osnovali su je politički i kulturni prvaci Preporoda: grof Janko Drašković, jedan od najuglednijih i najobrazovanijih Hrvata onoga doba; Ljudevit Gaj, najenergičniji pripadnik novoga naraštaja mlade građanske inteligencije; Vjekoslav Babukić, mirni, tihi, uporni i samoprijegorni graditelj hrvatske jezične kulture; Ivan Kukuljević Sakcinski, pisac i znanstvenik, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije; i Stanko Vraz, Slovenac koji se jedini oduševio idejama hrvatskoga narodnog preporoda i postao hrvatski pjesnik, jedan od prvaka hrvatske lirike i prvi Matičin tajnik. Osnovali su je kao književno i znanstveno društvo, sa zadaćom da potiče stvaralaštvo Hrvata na kulturnom i gospodarskom polju, te da promiče ciljeve Preporoda: ciljeve kulturne, književne, gospodarske, a preko njih i političke.
A svi se ti ciljevi mogu konačno sažeti u jedan jedini: puna nacionalna emancipacija i osamostaljenje hrvatskog naroda!
Tijekom svoje povijesti Matica hrvatska morala je prebroditi mnoga teška i mučna razdoblja. Teror tuđinskih vlasti uvijek se najviše i najžešće obarao na nju. Svi neprijatelji Hrvatske i Hrvata znali su da je Matica hrvatska stožer hrvatske misli, rasadnik hrvatske nacionalne svijesti, duhovni zaštitnik i čuvar hrvatstva.
Grof Janko Drašković Ljudevit Gaj
Vjekoslav Babukić
Ivan Kukuljević Sakcinski Stanko Vraz
Postojale su, doduše, za cijelo to vrijeme i hrvatske političke institucije, s prekidom u doba prve Jugoslavije postojao je i Hrvatski sabor kao simbol suvereniteta i državno-pravne posebnosti Hrvatske, ali nad njima je sve do najnovijih dana dominirala tuđinska vrhovna vlast. U takvim uvjetima jedino je Matica hrvatska bila neovisna hrvatska nacionalna institucija, koja nije služila nikome nego hrvatskom narodu.
Zato su je podvrgavali i pritiscima i ucjenama, kao u doba Bachova apsolutizma i Khuenove strahovlade, prijetili joj raspuštanjem kao u doba diktature Aleksandra Karađorđevića, njezinim legalnim, demokratski izabranim upravnim tijelima postavljali su policijske komesare, kao u doba Šubašićeve Banovine Hrvatske, a najzad su je izvrgnuli najbrutalnijoj represiji, zabranili mimo zakona njezino djelovanje i osuđivali njezine najistaknutije djelatnike na višegodišnje tamnice, kao u doba Brozova jugokomunizma. Sve je to izdržala i preživjela, obnovivši se u naše dane veća i jača nego što je ikada bila. Dokaz, da su njezini korijeni duboko u duši svakog Hrvata.
U svojim redovima okupljala je Matica hrvatska, od prvoga dana do danas, najkreativniji i najsvjesniji sloj hrvatske inteligencije i sve najrodoljubivije hrvatske građane. Ne bi bilo pretjerano reći da nema viđenijeg Hrvata koji se istakao na polju znanosti, umjetnosti i opće kulture a da nije bio član Matice hrvatske. Svaki je Hrvat, ma tko i ma što bio, držao časnom dužnošću da bude član Matice hrvatske. U svojim organizacijama diljem Hrvatske – najprije povjereništvima, zatim pododborima, a danas ograncima – Matica hrvatska bila je središte konstruktivnog djelovanja u cijeloj domovini, od Drave do Jadrana, od Dunava do Raše, Mirne i Dragonje.
Iz krila Matice hrvatske razvile su se ubrzo mnoge značajne hrvatske kulturne institucije. Hrvatski narodni muzej ponajprije, iz kojega su kasnije izrasli svi današnji muzeji u Zagrebu. Zatim Hrvatsko gospodarsko drustvo, kojemu pripada velika zasluga za gospodarsko prosvjećivanje hrvatskoga seljačkog puka. Najzad i Akademija znanosti i umjetnosti, koja je doduše osnovana pod jugoslavenskim imenom, ali je duhom i radnim programima bila zapravo ponajviše hrvatska, pa danas i djeluje pod hrvatskim imenom.
I Muzej, i Gospodarsko društvo, i Akademija, bile su prve takve institucije na cijelom slavenskom Jugu.
Duh i misao hrvatstva širila je Matica hrvatska stotinama i stotinama svojih knjiga: pjesničkih i pripovjedačkih, znanstvenih i popularnih, klasičnih i suvremenih. Prva pera hrvatske književnosti i znanosti objavljivala su djela u Matici hrvatskoj; knjige najvećih svjetskih stvaralaca prevođene su na hrvatski i tiskane u nakladi Matice hrvatske. Matica hrvatska je ubrzo nakon osnutka postala ne samo najveći nego i najugledniji hrvatski nakladnik, koji je izdavaštvo shvaćao i prakticirao kao nacionalnu dužnost a ne kao izvor zarade.
Zato se knjigama koje su izašle sa znakom Matice hrvatske nikada nije mogla osporiti vrijednost. Naprotiv! To su uvijek bila djela visoke književne, znanstvene ili pak prosvjetiteljske cijene.
Posebno valja istaći, da su izdanja Matice hrvatske uvijek bila uzorci najljepše opremljenih knjiga u Hrvatskoj, ravna grafički najreprezentativnijim knjigama u Europi. Imalo je to svoju praktičnu svrhu: lijepo opremljena knjiga privlačila je i nenavikla čitatelja da je uzme u ruku, da je prolista, pa najzad i da je pročita.
Tako je Matica hrvatska ulazila u najšire redove hrvatskoga naroda. A to je i bila jedna od njezinih temeljnih ideja: prodrijeti s vrijednom knjigom u svaki kutak hrvatske domovine, u svaki hrvatski dom, u svaku hrvatsku obitelj.
Nijedna kuća, koja je posjedovala makar i najmanju biblioteku Matičinih izdanja, nije ni u najtežim vremenima bila izgubljena za Hrvatsku.
Nijedan čovjek, koji je u mladosti čitao knjige iz Omladinske knjižnice Matice hrvatske, nikada u ovim poslijeratnim godinama nije zaboravio da je Hrvat.
Najveću brigu Matica hrvatska posvećivala je uvijek čuvanju i njegovanju hrvatskog jezika. U trenutku kad je on bio najugroženiji, u proljeće 1967., pod njezinim krovom, u krugu njezinih članova, nikla je danas već znamenita Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je, čim bijaše objelodanjena, izazvala pravi gnjev komunističkih vlasti. Bio je to početak velike uloge, koju je Matica hrvatska odigrala u rastrojavanju čvrstog, samouvjerenog i protuhrvatskog komunističkog sustava. Zato jer mu se suprotstavila neobičnom odlučnošću i snagom, Matica hrvatska je, nakon sloma “hrvatskog proljeća” 1971., doživjela najbrutalniju represiju u svojoj povijesti: njezin rad bio je policijski zabranjen iako ta zabrana nije bila ničim pravno utemeljena, njezini prvaci pali su u zatvore i tamnice, ili su pak odstranjeni iz javnog života, njezine prostorije bile su joj oduzete a imovina, osobito bogati arhiv, najvećim dijelom vandalski devastirana.
Tek s obnovom demokratske Hrvatske, 1990., obnovljena je i Matica hrvatska. Slobodna, samostalna Hrvatska znači u punom smislu riječi ostvarenje njezinih političkih ideala.
Zato se može s pravom reći, da je povijest hrvatskog naroda u posljednjih 150 godina nerazdvojno vezana uz povijest Matice hrvatske; i obratno: da se u povijesti Matice hrvatske čita povijest hrvatskog naroda u posljednjih 150 godina.
Novo doba nameće i Matici hrvatskoj nove dužnosti. U slobodnoj Hrvatskoj Matica hrvatska nije više odgovorna za slobodu Hrvatske, ali se ne može odreći odgovornosti za slobodu u Hrvatskoj: za puni demokratski, kulturni i gospodarski prosperitet domovine.
Jer Hrvatska je i nadalje, zauvijek, njezina ljubav i njezina sudbina. Jedina i nezamjenjiva. Pa je onda i jedino što joj danas možemo poželjeti: vivat, crescat, floreat!
Dubravko Jelčić
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Jelčić, Dubravko; Agneza Szabo; Željka Kolveshi. Matica hrvatska 1842 – 1992.
Zagreb : Matica hrvatska ; Muzej grada Zagreba, 1992.
Vezani članci
Kodžić, Maja. Zaslužuju jedna drugu. // Večernji list, 22. prosinca 1992., str. 36.
