Filozofski fakultet u Zagrebu, Katedra za povijest umjetnosti, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Radovan Ivančević
Izložbu su realizirale studentice povijesti umjetnosti: Mirna Kump, Vesna Lovrić, Katarina Horvat
Tek u posljednje vrijeme počelo se ozbiljnije razmišljati o uređenju Tomislavovog doma na Sljemenu, iako je i ranije bio u lošem stanju i čak stradao u požaru 1965. godine. Ujedno se počeo razmatrati i problem uređenja čitave Medvednice; objavljuju se članci u novinama, a posebno članci profesora Radovana Ivančevića, koji je na problem počeo upozoravati i mnogo prije.
Izložba posvećena uređenju Medvednice još je jedan prilog toj problematici. Studentice povijesti umjetnosti Mirna Kump, Vesna Lovrić i Katarina Horvat postavile su preglednu izložbu koja pokazuje objekte i njihovo današnje stanje, a dotiče i pitanje uređenja Medvednice kao parka prirode. Središnje mjesto posvećeno je upravo problemu Tomislavovog doma, nedavno preminulog arhitekta Stjepana Planića. Dom je sagrađen 1939. godine, zanimljivog je Y-tlocrta, jednog od prvih u Europi, a posebno je zanimljivo što nije izveden na reprezentativnom objektu, već na planinarskom domu. Izvrsno je uklopljen u ambijent i predstavlja ključnu točku planinara i izletnika.
Izložba iznosi dilemu: rušiti ili obnoviti te izražava jasan stav autora. Izložen je materijal o stanju Tomislavovog doma, novi projekti arhitekta Planića, planovi arhitekta Žnidarca za gradnju novog doma (tj. luksuznog hotela) te izresci iz novina koji jasno pokazuju da je ovdje zapravo riječ o »slučaju Tomislavac«. Iako svi znaju da je to vrlo vrijedan objekt i da bi se jeftinije mogao obnoviti (po novim planovima arhitekta Planića), inzistira se na rušenju i gradnji novog. Time bi se uništilo jedno vrijedno djelo moderne arhitekture, a dobili bismo hotel visoke kategorije ispred kojeg bi planinari morali dobro očistiti svoje »zmazane gojzerice«.
U povodu izložbe organizirano je i predavanje koje su održali Radovan Ivančević, Mirjana Popović i Marinka Kamenarević. Govorilo se o današnjem stanju Medvednice te o prijedlozima da se proglasi parkom prirode, budući da su pokušaji proglašavanja nacionalnim parkom propali. Kao što je rekla Marinka Kamenarević, time bi i rubni dijelovi, koji su jako ugroženi i zapušteni, bili obuhvaćeni posebnim tretmanom. Iznijeti su i problemi očuvanja šume; naime, velik dio šume je u privatnom vlasništvu, što otežava čuvanje, a problem su i kamenolomi. Mirjana Popović iznijela je podatke koji pokazuju kako se šuma sve više povlači postupnim rušenjem stabala. Dok su se o problemu šume svi složili, »slučaj Tomislavac« izazvao je različite reakcije. Vlasnik Tomislavovog doma – »Ferimport« prihvatio je plan arhitekta Žnidarca, koji je prethodno odobren od Udruženja arhitekata.
Najveći problem jest problem vrednovanja. Činjenica je da nije riječ o običnom domu, tj. da Tomislavov dom posjeduje neke kvalitete koje ga svrstavaju u red najuspjelijih arhitektonskih rješenja moderne umjetnosti u nas. Zato se nameću dva problema; problem našeg odnosa prema suvremenoj umjetnosti i problem vrednovanja umjetnosti uopće. Specifičnost arhitekture kao prostora namijenjenog boravku ljudi u direktnoj je upotrebi; slike mirno vise na zidovima muzeja, brižno čuvane, nepodobne za izvlačenje dobiti, dok je svaka arhitektura potencijalni buffet ili hotel. I dok je svima jasno da zagrebačku katedralu ne bi trebalo srušiti, pa zatim graditi novu, svima nije jasno da bi i umjetnost ovog stoljeća morala biti pod zaštitom. Ako već te zaštite nikako nema, neka se onda barem djela suvremene arhitekture sruše sama od sebe, od starosti, a ne našom rušilačkom aktivnošću. Koliko bi godina moralo proći da nam postane jasna vrijednost nekog umjetničkog djela – 50, 100 ili 200? Jer, očito je da u odluci o rušenju nekog objekta ima neko značenje i to je li on iz 1500. ili 1900. godine, tj. nekako je mnogo lakše rušiti objekte dok su još mladi. Pored toga, ne može se npr. zagrebačkoj katedrali predbaciti da je po sadašnjem urbanističkom planu previsoka, dok se Tomislavovom domu može predbaciti da su »nosivi zidovi slabe konstrukcije i ne odgovaraju današnjim normativima«, kao što se može pročitati u jednom od izloženih novinskih članaka.
U pitanju arhitekture vrlo često se punoljetnost stječe nekako u isto vrijeme kad ta arhitektura umire, tj. kad više ne živi na pravi način, kad se objekt pretvori u nešto drugo, muzej npr., i naravno, kad popuste igre novca koji se oko njega vrti.
Dajana Marković, Željko Šatović
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
