Mineraloško-petrografski muzej, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Vladimir Zebec, Marijan Čepelak, Davorin Zagorščak
Spoznaje o mineralima čovjek je počeo sakupljati već u prvim fazama razvoja ljudskog roda. Ti prvi kontakti s mineralima svodili su se na neposredno korištenje slučajno sabranog kamenja na površini zemlje, koje je upotrebljavao kao oruđe ili oružje, pa i ukras. Napretkom u razvoju, povećavala se i potreba za baš određenim mineralima i stijenama, tj. započeo je razlikovanje kamena prema određenim svojstvima (oblik, veličina, čvrstoća, kalavost, boja), tako da su to ujedno i prvi pokušaji namjernog traženja određenih vrsti kamenja.
Kao što znamo, ta veza čovjeka i minerala postajala je kroz povijest sve tješnja i kompliciranija, a danas možemo slobodno reći da je bila i jedan od osnovnih pokretača razvoja proizvodnih snaga, a time i samog ljudskog društva. Da bi njezino značenje što bolje ilustrirali, spomenimo da se razvijenost neke ljudske zajednice i danas mjeri, između ostalog, i potrošnjom količine minerala po jednom stanovniku. Razvijene zemlje su, jasno, daleko veći potrošači pa troše približno 20-50 puta veću količinu minerala u odnosu na nerazvijene. Tako je npr. potrošnja bakra u sedamdesetim godinama 20. stoljeća iznosila u Europi i Sjevernoj Americi oko 7 kg da bi u isto vrijeme u nerazvijenim zemljama Afrike dosezala svega 1/8 kg po stanovniku.
Ta “glad” za mineralnim sirovinama iz dana u dan postaje sve veća pa se novim mineraloškim istraživanjima, ubrzanim tempom, šire i naše spoznaje o mineralima. Danas poznajemo oko 3000 mineralnih vrsta, a njihov se broj iz godine u godinu povećava za sljedećih dvadesetak. Spomenimo i to da industrija danas iskorištava samo desetak posto poznatih minerala. Međutim, njihove su rezerve, ma kako nam se činile velike, ipak ograničene. Jasno, ta nas činjenica sili da razvijamo nove tehnologije, koje će omogućiti da se i iz ostalih dostupnih minerala preradom dobiju odgovarajuće sirovine, ali istovremeno i obavezuje da razmislimo koliko se racionalno ponašamo prema našem rudnom blagu. Taj nam izazov ujedno dodaje na leđa i teret odgovornosti zbog uništavanja okoliša.
Što je mineral?
Minerali (od lat. minera – ruda) su sastavni dijelovi zemljine kore, a utvrđeni su i na Mjesecu te ulaze u sastav meteorita i sitnih čestica svemirske prašine koja svakodnevno pada na Zemlju. Odlikuju se homogenošću građe, određenog su kemijskog sastava, a nastaju prirodnim fizikalno-kemijskim procesima. Gotovo svi se odlikuju pravilnom nutarnjom građom pa govorimo da su kristalizirani. Samo mali broj ih nema te pravilnosti pa takve minerale zovemo amorfnim.
Kao posljedica nutarnje građe, kod minerala se zapažaju određena karakteristična svojstva, a ovom prilikom ćemo spomenuti samo ona koja su najbitnija. To su određeni kemijski sastav, gustoća, tvrdoća, kalavost, boja i oblik.
Proučavanje minerala odvija se okviru znanosti koja se naziva mineralogija.
Prema strukturno-kemijskim karakteristikama minerali su obično svrstani unutar tzv. klasa: I. Elementi; II. Sulfidi; III. Halogenidi; IV. Oksidi i hidroksidi; V. Nitrati, karbonati, borati; VI. Sulfati, kromati, molibdati, volframati; VII. Fosfati, arsenati, vanadati; VIII. Silikati; IX. Organski spojevi.
Minerali su gradivni elementi stijena, pa stoga slobodno možemo reći da nastaju putem triju osnovnih načina postanka kojima nastaju i stijene, dakle eruptivnim, taložnim i metamorfnim procesima. No, napomenimo da najveći broj minerala ipak nastaje direktno iz magme putem različitih vulkanskih procesa, dok manji broj minerala nastaje drugim procesima.
Geološka prošlost Medvednice
Planina Medvednica je u stvari jedan stari horst, koji milijunima godina više ili manje uspješno odolijeva svim procesima koji sravnjuju površinu zemlje. Rasjedi, koji su stvorili horst, pružaju se pravcem jugozapad-sjeveroistok. Medvednica je poprimila strukturni oblik horsta pred kraj miocena (početak gornjeg tortona), tj. prije oko 12 milijuna godina i takva je bila do sredine miocena. Prije oko 5 milijuna godina počelo je fizičko razaranje te strukture, koje se nastavilo i u daljnjim razdobljima, pa sadašnje stanje baš i ne odgovara u potpunosti nazivu horst. U dubokim istražnim bušotinama, napravljenim u istočnom masivu Medvednice, pronađene su granitne i gnajsoidne stijene, koje po svoj prilici predstavljaju najstarije stijene tog sklopa, konsolidirane su negdje u kaledonskoj ili starijoj hercinskoj orogenetskoj fazi. Stoga bi njihova starost mogla dosizati gotovo 400 milijuna godina. Njih po starosti slijede devonsko-karbonske i donjopermske stijene, koje su izdignute i sada dostupne na površini. One tvore središnje dijelove horsta, a u petrogenetskom smislu su metamorfne. Te stijene nastale su regionalnom metamorfozom geosinklinalnog vulkanogeno-sedimentnog kompleksa početkom perma, u salskoj orogenetskoj fazi. Taj proces zbivao se prije oko 250 milijuna godina.
Najzastupljenije stijene u litološkom pogledu su tipični zeleni škriljavci, zatim različiti filiti, mramori i mramorizirani vapnenci, škriljavi šejlovi, kvarciti i grauvake, te metamorfozirani gabri i dijabazi. Prvi dokaz postojanja kopna na tom području su klastične naslage nastale u gornjem permu.
Na ovom paleozojskom kompleksu stijena odložene su prije 225 milijuna godina donjotrijaske naslage, koje su danas sastavljene iz kvarcnih pješčenjaka, arkoza, grauvaka i siltita. Pri kraju prevladavaju karbonati sa dolomitnom komponentom unutar koje se mogu naći piroklastit i slične indicije na vulkansku aktivnost.
Razdoblje krede (prije 135 milijuna godina) počinje stijenama klastičnog razvoja uz submarinske izljeve bazične lave, te plitkim intruzijama, čiji su produkti najčešće dijabazi i spiliti. Po rasponu taj magmatizam seže sve do ultrabazita (peridotit), te gabra i dijabaza, do spilita i albitskih porfira. Kredno razdoblje završava serijom raznorodnih naslaga u kojima su zastupljeni konglomerati, grauvake, pješčenjaci, vapnenci, lapori i grebenski vapnenci.
Nakon paleocena, od kojeg su ostali samo erozioni ostaci flišolikih naslaga u jugozapadnom dijelu centralnog masiva Medvednice, tj. pred pedesetak milijuna godina, počinje intenzivno izdizanje. Oko izdignutih masa dolazi do taloženja vrlo raznorodnih naslaga sastavljenih od konglomerata, šljunaka, pijesaka, pješčenjaka, lapora, glina, vapnenaca, pa čak i ugljena. Nađe se i piroklastičnog materijala, što je potvrda vulkanske djelatnosti u to doba.
Za vrijeme gornjeg tortona nastupa transgresija velikih razmjera, a sedimentacija u okolnom moru (u geologiji znanom pod nazivom Paratethys) vrši se uz postupno oslađivanje. Tu se talože vapnenci, konglomerati, vapnenjački pješčenjaci, lapori i gline.
Prije oko pet milijuna godina dolazi do intenzivnog izdizanja uz rasjedanje i boranje. Preostala slatkovodna jezera sad se još više smanjuju, a u pleistocenu na okopnjelim površinama dolazi do taloženja prapora ili lesa. Taložine starijih formacija dosta su tektonski razlomljene i ispremještane, tako da je teško načiniti rekonstrukciju građe terena, međutim, prije nekih stotinjak milijuna godina, za vrijeme velikog krednog mora, mogu se dosta dobro pratiti njegove obale, a posebno je to lako za razdoblje tercijara. Formiranje toka Save i prodor kod Podsuseda vjerojatno se odigrao u prijelazu iz pleistocena u holocen, prije oko 10 tisuća godina. Tada se je nekada dugački i jedinstveni planinski masiv razdvojio u sada tri manje geografske cjeline: Samoborsko gorje, Medvednicu i Kalnik. U holocenu se nastavlja taloženje diluvijalno-proluvijalnih, aluvijalnih i barskih sedimenata. Posljednja dokazana vulkanska aktivnost Medvednice, koja je dala i piroklastični materijal, zamrla je otprilike još prije dvadesetak milijuna godina.
(dijelom preuzeto iz Mineraloškog vodiča po Medvednici)
Vezana izdanja
Čepelak, Marijan; Hrvoje Malinar; Davorin Zagorščak; Vladimir Zebec. Mineraloški vodič po Medvednici.
Zagreb : Mineraloško-petrografski muzej, 1986.
