Fotoklub Daruvar, u suradnji s Foto savezom Hrvatske, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Drago Biželj, član Fotokluba Daruvar
U našem se gradu u posljednje vrijeme sve više osjeća nastojanje da se raznim kulturnim sadržajima unaprijedi donedavno prilično zanemareni kulturno-umjetnički život. Izložba fotografija pod nazivom “Nepoznati Daruvar” ozbiljan je prilog takvim nastojanjima. Autor reprodukcija odabranih crteža, razglednica, slika i gravira Drago Biželj prikupio je i predstavio 36 radova u kojima ilustrira manje poznatu prošlost Daruvara od osnutka grada pa do Prvoga svjetskog rata. U taj svoj rad uložio je zanos vrijednog istraživača prošlosti Daruvara, smisao za odabiranje svega što je vrijedno i umjetnički zanimljivo te dugotrajni rad na proučavanju i istraživanju arhivske građe. Odabrane dokumente obradio je na osebujan i umjetnički nadahnut način, pri čemu su njegove reprodukcije dobile odgovarajuću patinu prošlih vremena.
Autor je počeo pratiti povijest Daruvara od postanka grada, što znači da se morao zadržati na najznačajnijem događaju koji je bio presudan za dalji razvoj cijeloga kraja. To je dolazak grofovske porodice Janković na ovo područje, zapravo gradnja njihova dvorca. Već 1765. godine dobiva naselje Podbarje, neugledno i zapušteno selo, ime Daruvar prema mađarskom imenu ždrala što ga je porodica Janković imala u svom grbu. Na brežuljku iznad prostranih močvarnih šuma gradi Antun Janković od 1771. do 1777. godine, prema nacrtu bečkih arhitekata, svoj dvorac oko kojega se postepeno počela stvarati jezgra današnjega grada.
Vrijedne podatke o novopodignutom dvorcu i parku oko njega, pa i o ostalim obilježjima grada zabilježio je u svom putopisu “Historijski i geografski opis Kraljevine Slavonije, Vojvodine i Srijema” njemački istraživač Wilhelm von Taube. Knjiga je izašla u Leipzigu 1777. godine, dakle u godini kad je dovršena gradnja dvorca, što znači da je Taube na licu mjesta pratio završne radove. Pisac potanko opisuje dvorac i navodi da još nisu dovršene prateće zgrade za služinčad i goste. Isto tako potanko opisuje prekrasni park koji bi, prema njegovu navodu, trebao biti dovršen 1780. godine.
Daruvarski dvorac prema njegovu opisu spada u najljepše u Slavoniji, pa nije čudo što ga nalazimo na brojnim crtežima i gravirama onoga vremena. Zbog toga izložba “Nepoznati Daruvar” posebnu pažnju posvećuje upravo dvorcu i njegovoj okolini.
Taube spominje da se oko dvorca razvija pravilno građeno naselje s nekih 60 kuća i dvije crkve. Ne govori o izgledu naselja, ali se iz drugih izvora znade da se radilo o neuglednim obiteljskim kućama i nešto boljim vlastelinskim zgradama. Autora više zanimaju brojni topli izvori, od kojih je jedan uređen već 1762. godine. Tu su makedonski majstori sagradili kupke sa četiri kupelji, a uz njih je sagrađeno i svratište. Ovamo su, prema navodima Taubea, dolazili na liječenje vojnici iz cijele Slavonije pa je za njih Antun Janković sagradio vojarnu u kojoj su stanovali. Taube spominje i tragove rimskog kupališta i pretpostavlja da ga je uništio potres.
Biželjeva izložba posvećuje i tom razdoblju posebnu pažnju pa veći broj reprodukcija govori o prvim kupališnim objektima i prati razvoj kupališta sve do prvih godina nakon Prvoga svjetskog rata. Time ujedno daje važne podatke o počecima turizma u ovim krajevima.
Izložba djelomično prati i razdoblje u kome dolazi do znatnog napretka u gospodarskom razvoju vlastelinstva. To je doba Izidora Jankovića koji 1837. godine dobiva od Ferdinanda I. vašarsku povelju, što je Daruvaru donijelo status trgovišta. U njegovo doba dolazi do razvoja vinogradarstva pa se u Daruvaru grade veliki podrum i žitnica (danas zgrada DTO “Partizan”), a 1840. godine podiže pivovaru. Izidor Janković u svojoj oporuci spominje brojna naselja u koja je doveo doseljenike, uglavnom Čehe, Mađare i Nijemce.
Posljednja faza u razvoju predratnog Daruvara vezana je uz ime Julija Jankovića. On obnavlja dvorac i pomaže gradnju škola, cesta i drugih javnih objekata. Kad je 1879. godine prodao već znatno umanjeno imanje i dvorac Magdaleni Lechner, od koje ga je naslijedio Antun Tüköry, dolazi do određene stagnacije u razvoju posjeda. Porodica Tüköry postepeno rasprodaje imanje, ali ipak gradi dvorac u Diošu i unosi neke novine u obradi zemlje. S njom u Daruvaru jača mađarski utjecaj koji se posebno pojačava poslije 1885. godine kad u grad stiže željeznička pruga. To je razdoblje naglog gospodarskog procvata grada koje traje sve do Prvoga svjetskog rata. Značajnu prepreku bržem širenju grada predstavljaju upravo Tüköryjevo vlastelinstvo i željeznička pruga koja se nalazi u rukama mađarskog kapitala. U gradu se gradi veći broj javnih i poslovnih zgrada, razvijaju se manji industrijski pogoni, obrt, trgovina i banke. Daruvar postaje sve značajniji upravni i gospodarski centar u kome se početkom 20. stoljeća gradi kanalizacija, asfaltiraju nogostupi i uvodi električna rasvjeta.
Prikazom takvog Daruvara i završava Biželjeva zbirka “Nepoznati Daruvar”. Nekoliko reprodukcija iz poslijeratnog razdoblja samo potvrđuje činjenicu da je grad svoju fizionomiju stekao mnogo ranije.
Mnogo je toga što je bilo karakteristično za Daruvar nepovratno nestalo u 19. stoljeću, mnoge vrijednosti su se izgubile, ali su stvorene nove koje u mnogome narušavaju sliku o idiličnom i pomalo seoskom životu Daruvara i njegovih stanovnika. Zasluga je autora ove izložbe što je mnoge od nestalih vrijednosti otkrio u prašnim arhivima i obnavljajući ih sačuvao za buduće generacije. Time je isto kao i neki njegovi prethodnici iz Foto kluba Daruvar nastojao zainteresirati građane Daruvara za prošlost grada i dati poticaj za skupljanje dokumenata i eventualno izlaganje u zbirkama Daruvarskog muzeja. Vjerojatno će se javiti i potreba za obnavljanjem rada Foto kluba, a i interes za istraživanje davne prošlosti grada, za razdoblja prije naše ere kao i za rimsko razdoblje. S više će se pažnje istraživati nekadanje rimske Aquae Balissae i nastojati da se na jednome mjestu prikupe svi spomenici našega grada koje danas treba tražiti u mnogobrojnim muzejima i privatnim zbirkama na području bivše Austro-Ugarske.
Možda će Biželjeva zbirka reprodukcija potaknuti zanimanje za proučavanje srednjovjekovnog razdoblja ovoga kraja kad je na tom području postojao bogat i dosad neproučen život. Trebat će osvijetliti i sudbinu ovih krajeva u razdoblju turske vladavine od 1542. do kraja 17. stoljeća, kad su Turci koristili ovdašnju toplu vodu, kao i Rimljani prije njih, i koji su naselje zvali Ilidža. Nije potpuno rasvijetljeno ni razdoblje s početka 18. stoljeća kad ovaj kraj zaposjeda austrijska vojska, a kao vlasnici pojedinih naselja javljaju se razni njemački oficiri i strani moćnici.
Možemo poželjeti da djelo koje je ovom izložbom prikazao Drago Biželj bude prvi korak ka boljem i svestranijem upoznavanju našega grada i njegove bogate povijesti. Ljubav s kojom je autor radio svoje reprodukcije zaslužuje da pokrene na rad sve one koji se bave fotografijom kao svojevrsnim dokumentom i kao umjetničkim tumačenjem stvarnosti.
Josip Matušek
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Matušek, Josip; Mato Pejić; Nikola Ječmenica. Izložba fotografija „Nepoznati Daruvar” = Unbekanntes Daruvar / urednik Danko Šorak.
Daruvar : Foto klub Daruvar, 1986.
Vezani članci
Kusin, Vesna. Patina prošlosti. // Vjesnik, 30. lipnja 1986., str. 13.
