Muzej grada Umaga, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Narcisa Bolšec-Ferri
Koordinator: Boris Mašić, MGZ
Oblikovanje plakata: Miljenko Gregl
U prvih pet godina samostalnog postojanja Muzeja grada Umaga, najmlađeg gradskog muzeja u Hrvatskoj, istraživanjima smo sakupili svjedoke minulih vremena koji, dakako, ulaze u čarobnu škrinju za vječnost. Ovom izložbom predstavljamo neke od njih.
Krenimo od početka.
Veličanstvene građevine blistaju nadaleko i naširoko te bih mogao pomisliti da su niska biserja, a to jasno pokazuje koliko su naši stari cijenili taj kraj koji su, kako se vidi, uresili tolikim građevinama. (Kasiodor, oko 538. godine)
Što je to Kasiodor htio reći o Istri?
Sigurno je prefekt pretorija imao pouzdana saznanja o mnogobrojnim građevinama koje su sagradili "naši stari". Impozantne građevine, dakle, i tradicija o njima postojale su i u 6. stoljeću. Vjerujemo da je prefekt pretorija gotskog kralja u Ravenni, ponešto i pretjerao u opisu pa se ove riječi mogu shvatiti kao diplomatsko pretjerivanje u fiskalne svrhe, ali je isto tako sigurno da je znao o čemu govori.
Sepomaja je onaj djelić sjeverozapadne obale Istre, nedaleko Umaga, omeđen današnjim toponimima: Zambratija, Sipar, Katoro, Tiola, Muntarol, bar tako kaže TABULA PEUTINGERIANA, taj najstariji itinerarium pictum, nastajao u vremenu od 1.– 4. st. koji je do nas došao u prijepisu i presliku u 12.-13.st. Po arheološkim ostacima cijelo je područje Sepomaje naseljeno u vrijeme, barem, od 1 – 4 st.
Već 1875. godine u Sepomaji su počela istraživanja, nastavljena 1880., 1890., 1965.-1970. god. Ova posljednja istraživanja (Š. Mlakar, Arheološki muzej Istre u Puli) rezultirala su prezentacijom arhitekture ladanjskog dvorca (villa rustica) na rtu Tiola. Suvremeni zahtjevi prezentacije arheološkog lokaliteta in situ i potrebe kulturnog turizma inicirali su revizijska arheološka istraživanja na kopnu 2002. god. (nastavljena 2003.-2005. god.) te hidroarheološka istraživanja 2001. i 2002. god.
Ta hidroarheološka istraživanja potvrdila su nam navode povjesničara P. Kandlera o postojanju antičke luke na ovome mjestu, o čemu svjedoče nalazi ostataka kamenog i drvenog mula. Različiti predmeti, koji su završili u moru, čine kulturni sloj od, tek, 40-60 cm debljine, obuhvaćajući vremenski raspon od kraja 1. do početka 3. stoljeća, uz postojanje vertikalne i horizotalne stratigrafije.
Od nalaza treba istaknuti veliki postotak keramike istočnomediteranskog, grčkog porijekla, u što se ubrajaju i izloženi predmeti – uljanica s reljefnim prikazom Lede i labuda na disku, uljanica sa žigosanim ukrasom na ramenima i zrakastim uzorkom na udubljenom disku, te oinophora (amforisk), kultna posuda za vino, s reljefno izvedenim prikazom scena iz Dioniziova kulta. Ove uljanice proizvod su korintskih radionica 2.-3.. st., dok je oinophora proizvod knidskih radionica istog vremena. Oinophora je iznimno rijedak arheološki nalaz i u svijetu ih je poznato samo dvadesetak.
Najvažniji rezultat dosadašnjih revizijskih istraživanja je otkriće nekropole na istočnom dijelu ladanjskog dvorca, s grobom 3 – jedinstvenim nalazom iz kasnoantičkog vremena. U njemu su, između 285. i 300. godine pokopane dvije osobe. Preliminarnom antropološkom analizom, utvrđeno je da je riječ o muškarcu i ženi, mlađe životne dobi. Po svemu sudeći riječ je o pripadnicima visokog staleža (na njihovim ostacima nisu zamijećeni tragovi rada), a njihov visoki društveni status potvrđuje i nalaz staklenog vrča u grobu, za koji možemo reći da predstavlja jedan od najluksuznijih predmeta staklenog obrta toga vremena.
Dosadašnje djelovanje Muzeja grada Umaga, ponajprije angažmanom na zaštitnim arheološkim istraživanjima, upotpunilo je, ne samo arheološku kartu zapadne obale Istre već i kulturološku sliku o životu umaškog područja kroz sva povijesna razdoblja. Upoznajući javnost s ovim nalazima, istodobno se ukazuje i na potrebu njihove suvremene muzeološke prezentacije u okviru stalnog postava Muzeja.
Monumentalna je prije svega arhitektura grobnice – gornji veliki krov (dimenzije 300 x 110 cm) koji se sastoji od 9 tegula (ravni crijep) i pripadajućih imbreksa (kanalica), povezanih malterom, koje leže na kamenom zidu (dimenzije 240 x 90 cm); 25-15 cm ispod toga velikog gornjeg krova je donji krov koji se sastoji od 4 tegule s pripadajućim imbreksima. Ispod toga krova je grobna komora (dimenzije 180 x 45 x 40 cm), zidana od 11 tegula od kojih 8 tvore zidove, odnosno visinu komore, a 3 podnicu, odnosno ležaj za pokojnike. U grobnu su komoru položena dva pokojnika, od kojih jedan za jastuk ima imbreks. Pokojnici su za put u vječnost imali uza se stakleni i keramički vrč, brončani Dioklecijanov antoninijan, brončanu udicu, srebrnu narukvicu sa trepetljikama te malenu zdjelicu s rupicama na dnu kao posljednji pozdrav živih onima koji idu na put u vječnost.
Vrlo rijedak stakleni vrč, koji je ovamo došao iz panonskih radionica, svjedoči o iznimnom bogatstvu pokojnika i ujedno, sa Dioklecijanovom kovanicom, neposredno datira grobnicu u kraj 3. i početak 4. stoljeća.
O arheološkom lokalitetu Sepomaja i projektu Sepomaia viva saznat ćete više ovdje.
Narcisa Bolšec-Ferri
Slike s izložbe
foto Miljenko Gregl, MGZ
Vezani članci
Knjaz, Sanja. Noć muzeja u Zagrebu. // Zagrebački komunalni vjesnik, god. XXI, br. 323, 24. prosinca 2005., str. 4.
