Nadomak Zagreba, uronjen u njegove rubne južne dijelove, leži Turopolje, Zagrebačko polje, srednjovjekovni Campus Zagrabiensis.
Autorica: Aleksandra Bugar
Nadomak Zagreba, uronjen u njegove rubne južne dijelove, leži Turopolje, Zagrebačko polje, srednjovjekovni Campus Zagrabiensis. Neraskidivo povezani u svojem suživotu i razvoju, grad i njegova južna okolica, od prapovijesti do danas, bogat su izvor informacija o ljudima, njihovu radu i životu, graditeljstvu, komunikacijama, ekonomiji, načinima pokapanja…
Zaštitnim arheološkim istraživanjima na trasi autoceste Zagreb – Sisak, u selu Okuje, istražen je veliki dio pejzaža – gotovo 80 000 m2. Naručitelj radova bilo je Ministarstvo kulture, a investitor Hrvatske autoceste. Muzej grada Zagreba istražio je veći dio ovog lokaliteta 2008. i 2009. godine, dok je dio istražila arheološka tvrtka Kaducej. Ta je mikrolokacija obilježena valovitim blago uzdignutim reljefom i koritima nekadašnjih potoka, a svi definirani geološki slojevi na lokalitetu bili su fluvijalnog podrijetla. Riječ je o višeslojnom nalazištu, s tragovima života od ranog brončanog doba, latenskog razdoblja, antike do ranog i visokog srednjeg vijeka. Zanimljivo je da je selo Okuje kratko vrijeme, od polovice 17. stoljeća do početka 18. stoljeća bilo u posjedu zagrebačkih klarisa, redovnica u čijoj samostanskoj zgradi danas djeluje Muzej grada Zagreba.
U rimskodobnom razdoblju na ovom je mjestu bilo naselje ruralnog tipa u blizini ceste Emona – Siscia. Od Andautonije je bilo udaljeno oko 15 km te je bilo dijelom šire okolice ovoga važnog rimskog grada. Rimskodobna seoska gospodarstva na lokalitetu Okuje karakteriziraju pravilni obrisi objekata u vidu tragova jama za supove nekoć drevne arhitekture u čijoj su se blizini nalazili bunari kao funkcionalno važan element prostora naselja. Definirano je šest antičkih bunara s očuvanim drvenim konstrukcijama, ostaci rimske ceste, a istražena su i dva paljevinska groblja. Život se na ovom prostoru odvijao kroz četiri stoljeća rimske dominacije.
Ovom prigodom predstavljamo samo jedan dio ovog značajnog lokaliteta: tragove metalurške aktivnosti prepoznate u obliku većeg objekta odnosno otpadnih jama ispunjenih s 580 kg metalurškog otpada – lomljenom zgurom različitog oblika i strukture, stijenkama peći i sapnicama za upuhivanje zraka u peći. Ovi specifični nalazi nesumnjivo upućuju na ranu proizvodnju željeza kojom se u samostojećim glinenim pećima s plitkim ognjištem dobivao poluproizvod – spužvasto željezo (eng. iron bloom). Peći na samom lokalitetu nisu evidentirane, a može se pretpostaviti da su se nalazile u blizini, ali izvan granica istraženog područja. Osim metalurškog otpada u zapunama jama pronađena je i manja količina sitnog grumenja željezne rude te nekoliko sitnih ulomaka keramike šupljikave strukture. Čini se neupitno da su stanovnici ovog sela, tijekom antike, u metalurškoj radionici lociranoj u blizini potoka, za svoje potrebe proizvodili željezo.
Kemijske analize koje je proveo Zavod za analitičku kemiju, Kemijski odsjek PMF-a u Zagrebu, uključile su kombinaciju različitih metoda: metodu rendgenske fluorimetrije (XRF), metodu atomske emisijske spektrometrije uz induktivno spregnutu plazmu (ICP-AES) te masenu spektrometriju uz induktivno spregnutu plazmu (ICP-MS). Metodama su određeni glavni kemijski elementi, manje zastupljeni elementi i elementi u tragovima, a izmjerena količina željeza te u koncentracijskim području tragova prisutni mangan, kobalt i nikl (koji se svojom geokemijskom zastupljenošću vežu uz željezo), ove su arheološke nalaze sa sigurnošću povezali s proizvodnjom željeza. Upravo ti nalazi s lokaliteta Okuje razlog su sudjelovanja Muzeja grada Zagreba u interdisciplinarnom znanstveno – istraživačkom projektu „TransFER“ instituta za arheologiju u Zagrebu, financiranom od strane Hrvatske naklade za znanost. Rezultat istraživanja podravskih lokaliteta, koji su temeljni dio projekta TransFER, pokazali su da je za proizvodnju spužvastog željeza korištena močvarna željezna ruda. Pretpostavljamo da bi to mogao biti slučaj i s lokalitetom Okuje. Naime, s podravskim lokalitetima Okuje dijele i ostale sličnosti: nizinsko područje podložno plavljenjima, pozicija metalurške djelatnosti u blizini vodotoka, naslage kvalitetne gline u okolici i na području samog lokaliteta te obilje drva koje je nužno u procesu proizvodnje željeza. Turopolje je i danas bogato šumom, a u prošlosti je bilo i daleko više pošumljeno. Analiza drva iz sačuvanih bunara s Okuja ukazuje da je uglavnom riječ o hrastovini. Usporedba različitog metalurškog otpada pronađenog na lokalitetu Okuje - poput zgure iz unutrašnjosti peći, ispuštene tekuće zgure, kovačke zgure te sapunica - s onima pronađenima na podravskim lokalitetima, upućuje da je riječ o sličnom načinu proizvodnje spužvastog željeza. Toponim Okuje asocira na mjesto povezano s obradom metala, odnosno kovanjem. Otuda i dosjetka u nazivu izložbe „Okuj(m)e!“. Štoviše, tehnički termin okujina odnosi se na naslage željezovih oksida na čeličnim pločama i limovima nastalih u procesu takozvanog „valjanja metala“.
Ovom informativnom izložbom posjetiteljima otkrivamo nove detalje i spoznaje o životu i djelovanju ljudi u antičko doba u neposrednoj blizini našega grada, a ujedno se njome Muzej grada Zagreba pridružuje završnoj fazi kompleksnog višegodišnjeg znanstveno istraživačkog projekta TransFER (koji financira Hrvatska naklada za znanost), zaokruženog izložbom “Tajne željeza” Muzeja grada Koprivnice.
Izložbu je financijski omogućio Muzej grada Zagreba i Gradski ured za kulturu grada Zagreba.
