Koncepcija izložbe: Krunoslav Kamenov
Kustosica izložbe: Željka Kolveshi
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Chromolitografija – oleografija, kao vrijedan otisak u boji, postaje u vremenu od oko 1870. do 1920. dominantnom tehnikom industrijske proizvodnje reprodukcija i surogata umjetničkih slika, koje su pod trgovačkim nazivom “oleografija” kupovali širi društveni slojevi da njima ukrase zidove i optički ih konzumiraju. Oleografija zamjenjuje tradicionalni slikovni list (Bilderbogen) i slikanje iza stakla, te postaje prema svojoj formi i funkciji reprezentativan ukras za zid u stanovima manje imućnih društvenih slojeva, jedan dio mobiliara, koji je slično kao i druga tehnička roba bio ponuđen na tržištu u specijaliziranim trgovinama umjetničkog obrta. Ali za razliku od drugih oblikovanih predmeta u stanovima, nema oleografija samo upotrebnu i estetsku funkciju. Bilo da je riječ o reprodukcijama originala velikih zahtjeva ili vrijednih slikovnih otisaka kao surogata za umjetničke slike, oni su nosioci sadržajnog medija koji zadovoljavaju izvanumjetničke, religiozne, moralno-didaktičke i prema raspoloženju promatrača izražene potrebe, a time i potencijalno utječu na njegov svjetonazor.
Vjekoslav Karas, Djed i unuk
Industrijalizacija procesa proizvodnje, razvoja prometa i opći međunarodni građanski ukus, koji s vremenom postaje mjerodavan i za radništvo i stanovništvo sela, omogućuje velikim litografskim institucijama u srednjoj Europi, koje postaju pravim “tvornicama slika”, da svoje proizvode uspješno plasiraju na tržištu, osobito u zemljama koje nemaju mogućnosti za vlastitu produkciju. U posljednjoj trećini 19. stoljeća preplavljuju ovi inozemni proizvodi domaće tržište. Iako su to slike, kod kojih su prema dostupnom ilustriranom cjeniku, bile jednako zastupljene i religiozne i profane teme, često s potpisom tadašnjih pomodnih akademski obrazovanih slikara, njihovi su motivi ipak trivijalni i odgovaraju predodžbama i potrebama širokih narodnih slojeva: krajolici, zaljubljeni parovi, lovačke slike i slike životinja, žanr-scene iz kućnog života, mrtva priroda, ljepotice, sveci i osobito pandan – slike sa Isusom i Marijom.
Od šezdesetih godina 19. stoljeća pa nadalje doživljava Hrvatska nakon pada Bachovog apsolutizma u okviru Austro-Ugarske monarhije novi polet u kulturno-političkoj borbi protiv inozemnog političkog i privrednog pritiska. U takvoj situaciji postoji težnja da se umjetničkim stvaralaštvom probudi nacionalna svijest i patriotizam u narodu. Zbog toga se priliv inozemnih slika smatra negativnom pojavom, te poduzetni trgovci iniciraju u okviru vlastitih, u Zagrebu koncentriranih izdavačko-umjetničkih trgovina, izdavanje oleografija prema djelima domaćih slikara.
Prvu oleografiju izdao je 1864. izdavač Konstantin Stojšić, “Prvu hrvatsku izdavačko-umjetničku trgovinu” otvorio je početkom šezdesetih godina trgovac Eugen Ferdinand Bothe, a najopsežniju izdavačku djelatnost razvio je trgovac Petar Nikolić, koji je za svoje oleografije angažirao kako hrvatske, tako i srpske slikare, te svoje proizvode slao u sve južnoslavenske zemlje. S manjim izdavačkim poduzećima pojavljuju se još i trgovci S. Kočonda, A. Scholz i J. Kaplan. Budući da su domaće litografske radionice imale mali kapacitet, štampale su se te oleografije prvo u bližim bečkim litografskim poduzećima (Reiffenstein i Rösch, Ivan Haupt), a kasnije u Berlinu i Parizu. Prema društveno-političkim prilikama, izabrali su ovi trgovci za svoju izdavačku djelatnost djela sa temama i motivima iz naroda, te takove oleografije isključivo prikazuju scene iz života i običaja naroda, njegova folklora, narodne poezije i narodnih povijesnih ličnosti i događaja, kojima su bile inspirirane.
Mnoge pojavne činjenice teme u izdanju jedne oleografije pokrivaju se sa suvremenim političkim i kulturnim događajima, pa utječu na aktualnost ovih slika, ali i na njihovu prođu. Najčešće se pojavljuje na oleografijama motiv slijepog guslara. Vrlo rašireni običaj da se narodne pjesme izvode kao neka vrsta govornog pjevanja uz gusle, omogućavao je autorima i recipijentima takovih slika da ovom figurom u različitim kompozicijama simboliziraju južnoslavensku narodnu poeziju i zajednicu južnoslavenskih naroda.
Politički program južnoslavenske ideje našao je i konkretnu vizualnu eksplikaciju u alegorijskoj kompoziciji, u kojoj tri srednjovjekovna vladara triju slavenskih naroda, Hrvata, Srba i Bugara oblijeću statuu Jugoslavije predvođenu personifikacijom sloge.
Slike ceremonijalnih krunidbi moćnih srednjovjekovnih hrvatskih i srpskih vladara iskazuju suvremene težnje za nacionalnom samostalnošću i slobodom. Vrlo obljubljeni bili su prikazi sudbina velikaških obitelji Zrinski i Frankopan, koji vizualiziraju povijesni otpor protiv turske i habsburške tuđinske vlasti.
Oton Iveković, Rastanak Petra Zrinjskog i Katarine
Poticajne u patriotskom smislu bile su slike sa skupovima znamenitih povijesnih i suvremenih ličnosti, koje prikazuju konkretne povijesne sabore ili zamišljene skupove kao apoteoze i alegorije kulturnih epoha ili institucija. Pravim personifikacijama rodoljublja, političkih uvjerenja, državnih i kulturnih institucija postali su portreti vodećih ličnosti javnog, političkog i kulturnog života.
Dragutin Weingärtner, Hrvatski sabor 1848.
Osobito popularne postale su kompozicije sa scenama iz tada aktualnih bosansko-hercegovačkih i crnogorskih ustanaka i ratova protiv Turaka (1875. – 1877.) i kasnije sa scenama iz narodnog života Srba, Crnogoraca i Arbanasa sa folklorističkim obilježjem.
Pored velike uloge da bude narodnu svijest i rodoljublje, igrale su oleografije i značajnu ulogu u razvoju i populariziranju slikarstva u drugoj polovini 19. stoljeća. U Hrvatskoj se umjetnost tek u to vrijeme počela institucionalizirati (prva izložba umjetničkih radova 1874., osnivanje Umjetničkog društva 1879., Muzeja za umjetni obrt 1880. i Obrtne škole 1882., otvaranje Strossmayerove galerije 1884., a tek u posljednjem desetljeću 19. stoljeća početak intenzivnijeg umjetničkog života s pojavom velikog broja mladih umjetnika), pa su oleografije za mnoge bile često jedini dodir s umjetnošću.
Ferdo Quiquerez, Krunidba hrvatskog kralja Zvonimira
Iako je firma “Petar Nikolić” postojala do 1948., ponavljali su novi posjednici uglavnom stara izdanja slika. S promjenom političkog položaja poslije 1918. uzmicala je borbena aktualnost slika s pučkom i nacionalnom tematikom sve više, pa su nekadašnji “dokumenti” vlastitog vremena, postali još jedva dostojni pažnje kao “dokumenti” povijesti umjetnosti.
Tehnički neprecizan, ali trgovački efektan naziv “OLEOGRAFIJA” za reprodukcije slikarskih djela u višebojnom tisku ukazuje na primjenu masnih tiskarskih boja litografske tehnike koja kao osnova služi u izradi oleografija. Tehnički oleografije pripadaju području kromolitografije, višebojnog kamenotiska ili litografije u boji i od drugih proizvoda ove tehnike (ilustrativna i merkantilna grafika) razlikuju se jedino dodatnim tiskarskim postupkom i načinom opreme, kojima dobivaju varljivi izgled slikarskog originala.
Kromolitografija je usavršavana tijekom drugog, trećeg i četvrtog desetljeća 19. stoljeća u litografskim zavodima Münchena, Berlina i Beča, a potpuno je razvio i počeo ovu tehniku primjenjivati i u umjetničke svrhe Alzašanin Gabriel Engelmann, koji je tehnici i dao ime.
Potpuna višebojnost otiska postizavala se u kromolitografiji sukcesivnim otiskivanjem pojedinih boja čiji je broj i kvalitetu litograf prethodno utvrđivao na originalu. Gotovim otiscima davao se na kraju izgled strukture slikarskog platna i sjaj premazivanjem firnisom.
Oton Iveković, Smrt Petra Svačića
Masovna proizvodnja oleografskih slika započinje uvođenjem brzih litografskih tiskarskih strojeva u litografske zavode od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Oleografije počinju smjenjivati skromniju tradicionalnu popularnu štampanu sliku koja nije uvijek bila namijenjena uokvirivanju, pa prema tome ni zidu. Oleografija je po svom izgledu i funkciji reprezentativniji zidni ukras u stanu, dio namještaja, koji poput ostale robe na tržištu nude specijalizirane umjetničko-obrtne trgovine ili odjeli konfekcioniranog namještaja velikih robnih kuća. Ali za razliku od ostalih oblikovnih predmeta u stanu, oleografije su, kao nosioci slikovnog sadržaja, mediji koji osim estetske funkcije imaju i utjecateljsku moć kada služe zadovoljavanju izvanumjetničkih, religioznih, moralno-didaktičkih, propagandnih i zabavnih potreba.
Krunoslav Kamenov
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Katalog izložbe
Kamenov, Krunoslav. Oleografija u Hrvatskoj 1864 - 1918.
Osijek : Galerija likovnih umjetnosti, 1988.
