MGZ • Povremene izložbe

Otto Antonini: Zagreb i "Svijet" - "Svijet" i Zagreb dvadesetih...

Koncepcija izložbe: Željka Kolveshi
Oblikovanje izložbe: Željko Kovačić
Oblikovanje plakata: Miljenko Gregl

Međuratno razdoblje, pogotovo ono od kraja Prvog svjetskog rata pa do početaka 1930-ih godina, obilježeno je s razlogom kao razdoblje sinkopa, što se odražavalo u svim društvenim segmentima života. Podijeljenost na bogate i siromašne, antagonizam između njih, uvjetovan političkim i gospodarskim prilikama, nagle promjene “ritma” (karakteristika jazz glazbe) u svakodnevnom životu i razvoju znanosti odrazili su se i u umjetnosti, pa je to razdoblje ponajbolje definirano terminom “međuvremena” prema vladavini pluralizma stilova, a ne dominaciji tek jednog stila.

Ilustracije Otta Antoninija koje su objavljivane u “Svijetu” od 1926. do 1932. godine kao da poznaju samo jednu stranu ovog razdoblja, onu ljepšu, koju je vodila estetika art decoa. No, upravo realizam njegova privatnog života također je najbolje definirati terminom “međuprostora”. Iako sudionik u raznim događanjima elite zagrebačkog društvenog millieua, njegova pozicija je ipak u drugom redu, iz pozadine, određena već i njegovim mjestom likovnog kroničara tih događanja.

Već svojim podrijetlom nije dobio osigurane privilegije visokog građanskog i aristokratskog sloja kojem se priklonio stekavši prijatelje iz tog okružja. No, to nije bila prava slika njegova života jer je živio na njihov način bez stvarne podloge prirodno osiguranog statusa i bogatstva. Družio se s veleposjednicima, gospodarstvenicima, bankarima i dioničarima a, fotografije njihovih raskošnih i otmjenih stanova objavljivane su u “Svijetu”, dok je on sam s obitelji uvijek živio u unajmljenom stanu. Njegov stan nije bio raskošno uređen kao njihovi stanovi s pozlatama neostilova, niti je bio primjeren suvremenoj modi vremena. Uglavnom su prevladavale stvari koje je naslijedio od roditelja i stoga su one stvarale ugođaj prošlih vremena. Te iste stvari nalazile su se i u njegovu prvom vlastitom prostoru, atelieru u Franjevačkom samostanu na Kaptolu, dajući intimnost prostoru koji je uredio kao mali studio za rad i život. U to vrijeme, 1918. godine upoznao je Olgu, svoju životnu ljubav, i tu je naslikao njezin mladenački portret, svoj prvi portret u velikom pastelu, i jedini autoportret, u malom pastelu 1919. godine. Tijekom cijeloga života Olga će ostati trajnim mu nadahnućem, njegova ikona kao što je lijepa i moderna žena ikona art deco stila, pa će s brojnih naslovnica “Svijeta” promovirati simbole modernog vremena u liku žene.

Početkom 1930-ih godina, kada se Antonini posvetio portretiranju, Antoninijevi klijenti su prilično skupo plaćali njegovu umjetnost. No, ni tada se ništa bitno nije promijenilo u njegovu životu. Ono što određuje stalnu vremensku liniju stila njegova života je s jedne strane umjetnost u kojoj se, zahvaljujući svom iznimnom crtačkom talentu i znanju, prilagođavao novim situacijama te iznova prihvaćao izazove umjetničkog izraza, primjerice na počecima domaće filmske produkcije u scenografiji, u filateliji i, nadasve, u novinskoj ilustraciji. S druge strane, to je njegov privatni život koji su određivale situacije iz obiteljskog i društvenog života, u kojima se na isti način osjećao njegov kreativni duh.

Uspješnost je Antonini postizao zahvaljujući visokim dometima koje je ostvario u svojoj umjetnosti, u grafičkom oblikovanju. Njegova pozicija nije mu osiguravala velik utjecaj na događanja, ali je zato njegova ilustracija imala presudno značenje za ulogu koju je odigrao ilustrirani tjednik “Svijet” u međuratnom Zagrebu.

Brojni portreti koje je naslikao bili su – ili više nisu – u domovima njihovih vlasnika, a ilustracija kojom se stalno obraćao najširoj publici dugo vremena nije imala pravog odjeka u našoj domaćoj likovnoj kritici. Svrstavana u “nižu” umjetnost zbog svoje izvorne namjene za novine i zato kratkotrajnog vijeka, nije uvrštavana u umjetničke preglede razdoblja, a Antoninija se kao autora i ne spominje. To je posve neopravdano, prvenstveno poradi visoke kvalitete (uz oscilacije zbog velike produkcije), ali još i više zbog utjecaja na formiranje estetike masovne kulture za brojne konzumente novinskog medija.

Opus Otta Antoninija je gotovo ogledan primjer kako desetljećima preuzimani termin “rubna” ili “marginalna” za umjetnost u sjeni “više” umjetnosti nema opravdanja, jednako kao i tradicionalna podjela na tzv. čistu i primijenjenu umjetnost. Olako preuzimane kvalifikacije, bezrezervno prenošenje davno (ne)ustanovljene njegove pozicije u okvirima naše umjetnosti 20. stoljeća svrstavale su umjetnost Otta Antoninija na razinu tekstova iz 1932. godine, kojima je popraćena njegova jedina samostalna izložba, ili ništa više od kratke leksikografske jedinice objavljene u Hrvatskoj enciklopediji 1941. godine. Nakon toga, tek 1983. godine Zdenko Šenoa je učinio korak dalje sastavivši popis literature za jedinicu objavljenu u Hrvatskom biografskom leksikonu. U svim stručnim enciklopedijskim izdanjima koja su uslijedila ni to se više ne navodi.

Prvi, i do sada jedini, pokušaj revalorizacije, ili uopće valorizacije, mjesta Otta Antoninija u cjelovitom korpusu hrvatske umjetnosti 20. stoljeća učinio je Želimir Koščević, izložbom Antoninijevih odabranih radova 1995. godine. Iako ne ulazeći u dublje istraživanje, vrsnim instinktom stručnjaka suvremenog doba, u kratkom sinteznom tekstu kataloga izložbe dotaknuo je sve bitne elemente koji karakteriziraju umjetnički opus Otta Antoninija ostvaren na ilustracijama za tjednik “Svijet”. Polazeći od stavova teorije postmoderne umjetnosti kaže: “Osporavajući vrijednosti moderne umjetnosti, postmoderna nam je otkrila njenu estetsku »infrastrukturu«, (...). Gotovo svi ključni tekstovi iz pera teoretičara postmoderne sadrže u sebi bespoštednu kritiku estetskog ekskluziviteta, a poziv na »genius loci« skreće pažnju od središta prema rubnoj strukturi: geografskoj, socijalnoj, kulturnoj i estetskoj. Prije bismo te rubne fenomene kvalificirali provincijom, otpadništvom, gomilom i kičem.”

Moje istraživanje koje je polazilo iz sličnih pobuda i senzibiliteta za rubne fenomene, imalo je dvojaki motiv i zato je određeno kontekstualnim tumačenjem likovnosti opusa Otta Antoninija. S jedne strane, motiv je bio postaviti koordinate koje će njegovo djelo pozicionirati u još nesistematizirani pregled autora i djela art deco stila u hrvatskoj povijesti umjetnosti, uključujući i izvore njegove dekorativnosti, rane radove u karikaturi za časopis “Šišmiš”. S druge strane, pojasniti sliku društvene situacije toga razdoblja u Zagrebu iz više aspekata, u odnosu prema istovremenim zbivanjima na europskoj sceni, a koju Antonini interpretira ilustracijom prateći domaću i svjetsku društvenu kroniku sa stranica “Svijeta”. Vremenski okvir polazi od sveopćeg uspona nakon Prvog svjetskog rata, a završava padom i stagnacijom kao posljedicom velike svjetske ekonomske krize. Komparativnim istraživanjem Antoninijeva likovnog opusa i životopisa, što je bilo moguće zahvaljujući sačuvanom obiteljskom arhivu i bilježenjem sjećanja njegovog sina, Marija Antoninija, pojavila se ideja, kao jedina moguća, za koncepciju izložbe.

Koncepcija izložbe polazi od postavke da je umjetnički izraz Otta Antoninija neodvojiv od njegova života, odnosno života u Zagrebu u razdoblju u kojem je nastao. Potvrdu ove teze pronašla sam u jednom citatu Petera Behrensa: “Stil nekoga vremena ne podrazumijeva specifične oblike unutar specifičnog oblika umjetnosti; svaki je oblik samo jedan od mnogih simbola života koji se u njemu odvija, a svaki je oblik umjetnosti tek doprinos stilu. Ipak, stil je simbol općeg osjećaja, odnosa prema životu određenog vremena, a vidljiv je samo unutar svijeta svih umjetnosti.” Iako je ovaj postulat iz vremena koje je prethodilo razdoblju kojim se bavi moj rad, a i bitnoj mijeni umjetničkog određenja njegova autora koja je ubrzo uslijedila, tumačim ga kao postojani okvir za jedini mogući pristup za razumijevanje umjetnosti, a to je poznavanje konteksta života u kojem je nastajala.

Takav pristup je osnovna konstanta ove izložbe koja se razvija iz sinergije osobnosti Otta Antoninija, njegove umjetnosti i urbaniteta Zagreba tog razdoblja. Stoga na izložbi, kao i u tekstu kataloga, stalno teče prožimanje sadržaja na likovnim radovima sa crticama iz životopisa Otta Antoninija. Tako sam pokušala dobiti potvrdu kako je biografija autora kompatibilna s njegovom umjetnošću, a ona pak s razdobljem u kojem je nastala.

Željka Kolveshi

Slike s izložbe

foto Miljenko Gregl, MGZ

Katalog izložbe

Kolveshi, Željka. Otto Antonini : Zagreb i "Svijet" / "Svijet" i Zagreb dvadesetih...
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 2006.