Francuski institut u Zagrebu, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Henry Chapier
Nakon fotografija Hansa Hartunga, druga je to u nizu zamišljenih izložbi francuske fotografije koja nam je prispjela ljubaznošću Air Francea. Izravni posrednik bio je Francuski institut u Zagrebu, koji je nizom različitih manifestacija, ali i ovom darežljivošću, proslavio šezdesetu obljetnicu svojega postojanja.
Autor izložbe, gospodin Henry Chapier (generalni sekretar “Paris audiovisuel”) našao se pred gotovo nemogućim zadatkom: kako i na koji način, 51 fotografijom slavnih imena kamere, sažeti u životu grada gotovo jedno stoljeće (između 1860. i 1980. god.).
Ipak, učinjen je fascinantan povijesni rezime koji je podjednako vodio računa o umjetnicima i gradu. Estetski kriterij u izboru nije bio primaran. Opažamo da nije prevladala niti dokumentarna nužnost. Pronađena je sretna ravnoteža između promatrača i promatranog. Tiranijom izbora, kao u nekoj šahovskoj igri, izbačena su neka od slavnih imena, ali su izgubljeni likovni dometi zato prošireni bogatstvom dijapazona gledanja. Dijalektikom je nadoknađeno izgubljeno. Dovoljno je osjetiti užitak otkrivanja pedeset i jednog različitog načina gledanja. Svaki je od njih drukčiji, a ipak sjedinjen oštrinom vizije i oplemenjen senzibilnošću koja u većini od nas, vječnih maštara i lutalica, budi nostalgiju prošlosti i sadašnjosti. A upravo zaustavljeno vrijeme u razmaku onog što je bilo i što se događa oblikuje ljudsko i kulturno tkivo velegrada. Nižu se ljudi i spomenici. Objedinjuje ih životna sredina grada i pretvara u događaje. Upravo u toj ideji krije se pokretačka snaga izložbe.
Prostrana smeđe tonirana veduta Demachyja (Trocadéro, 1900.) podsjeća nas ne samo na genetsko izvorište dagerotipije, već i na ulogu žurnalizma u promociji fotografije koja postupno stječe svoje dostojanstvo. Ne zaustavljajući se na vrsnom dokumentaristu Seebergeru, dolazimo do Jacques-Henri Lartiguea, pravog otkrića izložbe. Bogati grof iz hobija “hvata” objektivom svoju užu rodbinu, ali na čudesni način kondenzira vrijeme kroz zaustavljeni pokret (Bois de Boulogne, 1911.). André Kertesz, taj naturalizirani Amerikanac, sažima najbolja nadrealistička stremljena vremena. Njegov The Bridge of Arts (1930.) preklapanjem i bizarnim uvećanjem detalja pokazuje dodire s modernim likovnim kretanjima. Brassai u malim bistroima predgrađa uhodi pariško podzemlje s određenom dozom satire kao u slavnoj La Môme Bijou (1932.). U nekoj nostalgičnoj, melankolično-romantičarskoj noti slijedi ga Doisneau (Mademoiselle Anita, 1958.). Poslijeratni, snagom oživljeni i pomodarski Pariz dat je u čvrstim grafičkim strukturama Boubata (Paris, 1952.). Izis nas tada fascinira malim osamljenim svjetlosnim čarolijama (1er Mai Place V Basch, 1950.). U Peintre á la Tour Eiffel, M. Riboud dokazuje da su dodiri s nijemim filmom stalni, dok Cartier Bresson u Palais Royal potvrđuje svoja umijeća kompozicije. Gautrand ne zaboravlja na neizbježne mijene grada, na rušenja cijelih četvrti (L'assassinat de Baltard). Sedamdesetih godina osjeća se kriza i neizbježni pad. Boubat u Jardin des Plantes (1980.) vraća se naivi carinika Rousseaua, a Boudinet podliježe odbljescima “minimal-arta” (Paris, 1975). Pod utjecajem američke fotografije Bruno Bachelet istražuje nove kolorističke mogućnosti (Saint-Eustache, 1979.).
Na kraju, važno je zamijetiti dijalog koji ove slike uspostavljaju među sobom, ali i s nama. Jer, potka im je zajednička. Isti motivi, isti simboli. Duh nadahnutih mjesta. Vrtovi i perivoji Pariza oživljeni kipovima i zamišljenim ljudima, kejovi Seine s klošarima i životom na brodicama, mali trgovi i bistroi s bludnicama i manekenama. U njima oko fotografa krade jedinstveni i dragocjeni trenutak što obogaćuje naše zajedničko sjećanje.
Slavko Šterk
Vezani publicirani radovi
Šterk, Slavko. Pariz - objektivom velikih fotografa. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 35, 1-2(1986), str. 28.
