Republički zavod za zaštitu spomenika kulture u suradnji s Muzejom grada Zagreba, izložba u Muzeju grada Zagreba
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, u suradnji s Muzejom grada Zagreba, u povodu Dana zaštite spomenika kulture (20. veljače), priredio je iz svog fundusa (grafičke zbirke, zbirke planova i rukopisa) malu, ali evokativnu prigodnu izložbu o počecima dokumentiranja spomenika kulture u Hrvatskoj između 1850. i 1940. godine. Niz crteža, putnih bilješki, akvarela, nacrta i grafika (od kojih neki dosižu prava umjetnička ostvarenja) eminentnih konzervatora (Laszowskog, Brunšmidta, Hoffilera, Pilara, Podhorskog, Sunka, Šenoe) i povjerenika službe zaštite (Hueberga, Benkovića, Filipovića, Jiroušeka, Kirina, Babića, Vörösa, Sertića) rječito govore o kontinuiranoj brizi jedne sredine koja upravo putem spomenika postupno prepoznaje samu sebe.
Niknuvši iz određene kulturne konstelacije, mukotrpno izgrađujući svoju metodu, služba zaštite spomenika kulture znat će u konačnici potvrditi svoje duboko društveno opravdanje. Izložba ne želi samo ukazati na neke ključne trenutke razvoja, dokumentiranja već prije svega na povijesno-estetsku i veliku dokumentarnu vrijednost iskrenih zapisa.
Kao i svagdje, pa i u Hrvatskoj, romantičarski pogled na svijet potaknuo je pojedince da svrate pozornost na posve određene vrste spomenika. U prvoj polovini XIX. st. Mijo Sabljar (1790–1865), muzejski radnik-amater, između 1848. i 1852. godine, putujući Hrvatskim primorjem i Dalmacijom, kao austrijski oficir, snima prvenstveno tvrđave, burgove i kaštele, ali i sakuplja i bilježi vrijedne starine. Dovoljno je navesti njegovu glagoljsku epigrafiku ili niz izvanrednih veduta. U nedostatku fotografije, minuciozni crtež, tražeći vjerodostojnost, bilježi svaki detalj.
Kontinentalna Hrvatska putem romantizma traži svoju izgubljenu prošlost, znatno više nego putem humanizma koji je ostavio tako vidnih tragova u Dalmaciji. Sredinom XIX. st. arheološki radovi u Dalmaciji privlače pažnju Ivana Kukuljevića-Sakcinskog (1816–1889), koji je svestranim radom dao neizbrisivi biljeg kulturnom životu Hrvatske. Važno je uočiti da je njegov interes znatno širi od onog što ga je proklamirala Bečka centralna komisija za čuvanje i održavanje spomenika kulture, čiji je on član od 1855. godine. Kukuljević već 1850. godine osniva Društvo za jugoslavensku povijesnicu sa zadatkom istraživanja, otkrivanja, sakupljanja i čuvanja starinah i stvarih koje se na život i historiju našega naroda protežu. Osnovao je časopis Društva i to je bio Arkiv za poviesnicu jugoslavensku. U prvoj knjizi Arkiva (1851. god.) donosi pravila Društva u 28 paragrafa s programom inventarizacije pokretnih i nepokretnih spomenika kulture te njihovog opisivanja. Dovoljno je spomenuti njegov Slovnik umjetnikah jugoslavenskih i Natpise sredovječne i novovijeke na crkvah, javnih i privatnih zgradah itd. u Hrvatskoj i Slavoniji. Osim Kandlera i Androića, Kukuljević ulazi u prvu generaciju naših konzervatora čiji se teoretski credo u čistoću stila, neogotiku, restauraciju spomenika u njihovom izvornom obliku, izjednačuje s tada vodećom europskom strujom.
Širenje restauracije u naše krajeve ne dolazi direktnim putem iz Francuske. Vidjeli smo, Beč igra ulogu posrednika. Prvi refleks je znan: Schmidt-Bolléova restauracija katedrale (1878–1905). Ideja restauracije dosiže vrhunac 1907. godine. Otvoreni sukob oko Bakačeve kule završava neuspjehom Viktora Kovačića, ali upravo iz tog žestokog sudara javlja se ideja o zakonskom čuvanju spomenika.
Prekretnicu i vrenje označuje osnutak Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji 1910. godine u Zagrebu. Kao tajnik Povjerenstva prof. Gjuro Szabo (1875–1943), inače germanist, već 1911. godine putuje Njemačkom kako bi upoznao situaciju čuvanja spomenika. Nabavlja prijepis zasjedanja u Trieru i potcrtava važne momente. Javlja se nastojanje da uhvatimo korak s ostalima. Ali, sama struktura Povjerenstva vidljiva iz statuta, tj. njegova tri odsječka: prethistorijski spomenici i spomenik antike, XIX. i XX. st., te historijski spomenici svake vrste, govore još o uzoru koji nalazi svoj model u Bečkoj centralnoj komisiji iz 1850. godine. Naprotiv, u Naputku za konzervatore uočljivi su novi zadaci i program koji se sada svodi na ispitivanje i čuvanje spomenika s odlučnom prevagom na njihovom proučavanju i publiciranju. Među povjerenicima ne traže se više ugledne osobe kao župnici, kanonici, gradonačelnici, liječnici itd., no začudo u metodološkom smislu usvajaju se istovremeno pogledi jednog Riegla i Dvořaka.
Nakon putovanja u Beč, Nürnberg i Prag, Gjuro Szabo postaje glavnim teoretičarom i ideologom novih htijenja. Već 1910. godine u Hrvatskoj prosvjeti izlazi njegov članak O stilu, jedinstvu stila i umjetničkom stvaranju, gdje preuzima Gurlittove i Dvořakove postavke. U stvari, suvremeno čuvanje spomenika po prvi put se sukobljuje s romantičnim Schmidt-Bolléovim principima. Pokazali su to netom izvedeni zahvati na Velikom Taboru (arh. Pilar), kapeli Sv. Duha u Hrastovici, crkvi u Krašiću te preinake na crkvi u Križevcima (Podhorsky).
Povjerenstvo se zalagalo za novo čuvanje spomenika kad još ono nije bilo oprobano. Postojao je nesrazmjer između modernog stava i neizgrađenog starog oblika. Mnoštvo crteža i skica na izložbi pokazuje nam tu dihotomiju. Do 1930. godine teorija spomenika zaokupljena je prvenstveno prema stavu kako ih čuvati. Od 1930. godine teorija je dovoljno zaokupljena i metodom (postupcima) kako to provesti, kojim redoslijedom.
Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije, jedino Gjuro Szabo ostaje neumorni čuvar Povjerenstva. Bez dotacije i zaleđa države, on se nakon 1928. godine bori osobnim autoritetom, radeći u nemogućim uvjetima. Ali interes za spomenike kulture konačno se produbio. Szabova knjiga Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, kao i njegova značajna topografija spomenika kulture kotara Klanjec i Pregrada, Krapine i Zlatara te Ivanca, objavljena u Vjesniku hrvatskog arheološkog društva, ostaju trajnim vrijednostima.
Aksiom “konzervirati, a ne restaurirati” postaje svugdje priznat kao moderna teoretska osnova. Već 1931. godine prihvatit će ga i Atenska povelja.
Raznovrsnom dokumentacijom izložbe, Kukuljević i Szabo predstavljeni su kao dva kamena međaša – polazna i završna točka mukotrpnog procesa izgrađivanja jedne metode koja si je konačno znala izboriti dostojanstvo i koja je kao takva ušla u našu suvremenu svijest.
Slavko Šterk
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Vezani publicirani radovi
Šterk, Slavko. Počeci dokumentiranja spomenika kulture u Hrvatskoj. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 32, 2(1983), str. 8-9.
Šterk, Slavko. Uz izložbu »Počeci dokumentiranja spomenika u Hrvatskoj«. // Čovjek i prostor. 30, 363(1983), str. 4.
