Muzej grada Sarajeva, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Ljubica Mladenović
Oblikovanje izložbe: Ivan Tometović
Fotografije: Ivan Tometović
Oj, bogati kujundžija Risto,
Sakuj meni od zlata junaka,
Al, ne plava tako ti alata,
Crnooka k'o u mene što je,
Bijela lica Gliše Jeftanića,
A obrva Miće Samouka,
Visokoga k'o Lesu Pupića,
Tanka struka Joce Rajkovića,
Namli hoda Riste Besarića,
A pogleda Koste Zamfirova,
Vragolasla k'o Maksu Despića,
A lepotom Marka Mirosalja.
Ovi naivni stihovi, objavljeni u Bosanskoj vili 1888. godine, više nego osjećanjem za ljepotu poetske riječi, odišu željom da se istakne fizička ljepota mladih ljudi tadašnjeg sarajevskog društva. I šteta je što tada nije bilo kista koji bi nam mogao dočarati njihove likove. Jer slikari ovog nabujalog građanskog društva, koje je tek počelo lomiti patrijarhalne okvire i polako usvajati europsku kulturu, javili su se čitavo desetljeće kasnije u mladoj. neobuzdanoj i boemskoj ličnosti Špire Bocarića, koji je sa školovanja u Veneciji došao u Bosnu i tu se tako dobro snašao da je u njoj ostao sve do smrti.
U isto vrijeme u Bosnu je došla i darovita časna sestra Ivana Kobilca kako bi naslikala nadbiskupa Štadlera i zadržala se punih osam godina, sve do 1905. godine. Ako izuzmemo strasnog i talentiranog amatera Nikolu Nardelija, koji je inače kao sudac živio u Mostaru i slučajno zalutalu Ludmilu Klajmondlovu i Rudolfa Valića, Kobilci, a naročito Špiri Bocariću, moramo biti zahvalni što su nam dopustili da upoznamo taj svijet naših predaka i da preko njihovih likova zakoračimo u vlastitu prošlost.
Građanski pokret, naročito u jednoj nerazvijenoj sredini kao što je bilo sarajevsko društvo druge polovine 19. stoljeća, rađa se ili iz želje da ostane kao obiteljska uspomena, pa već vremešni očevi obitelji strpljivo sjede pred slikarskim štafelajem (a ponekad i njihovi zahvalni i obogaćeni potomci prenose njihove likove sa fotografija na platno) ili iz želje društva da ovjekovječi sebe preko svojih istaknutih predstavnika i tako, nehotice, stvara ono što se zove službeni portret. U oba slučaja prisustvujemo rađanju galerije ozbiljnih i dostojanstvenih likova, više predstavnika određenog društvenog poretka nego privatnih osoba.
Ovom običaju nisu odoljeli ni stare Sarajlije pa su se naslikali u svom bogatom starinskom odijelu, u svili i krznu, sa prstenjem i teškim, zlatnim lancima; žene u libadetima, atlasnim suknjama, bisernim ogrlicama, sa “granama” i dijamantima u kosi i ušima, svi puni želje da istaknu bogatstvo obitelji i ugled esnafa kome pripadaju.
Najstariji član ove jedinstvene obitelji, autoritativni Manojlo Jeftanović, čije odlučno, hajdučko lice podsjeća na junaka iz narodnih pjesama, najmoćnija ličnost sarajevske čaršije pedesetih godina 19. stoljeća, upravo je to: čovjek čija je riječ bila presudna u sporovima sarajevskih trgovaca poslije koje nije bilo apelacije. U njegovoj teškoj sjenci stoje njegovi mlađi suvremenici, ugledne hadžije i trgovci, koji kao da i ovdje uzaludno pokušavaju doseći veličinu Manojlovog lika. Oko njih su i njihove dobre i odane supruge koje su, onako okićene, oličenje nježne brižnosti za kuću i obitelj. Izuzetak je jedino pametno i plemenito lice Stake Skenderove, prve samouke intelektualke u Bosni, čije krupne i mirne oči uspješno odolijevaju kosom pogledu strašnoga Manojla.
Ali kako vrijeme prolazi, i mlađe generacije sjedaju pred štafelaj, želja za reprezentacijom kao da opada, a prisnost likova raste. Još je reprezentativan stav mladog Atanasija Šole, koga je njegov prijatelj Špiro Bocarić slikao kao da je naslućivao da će postati predsjednik vlade. Mića Savić je još zalizan i krut u svom crnom redengotu, ali je njegov sin Sava već mladi ljepotan i poznati boem, i možda se zato ne treba čuditi što je njegov portret radila novopridošla slikarica Ludmila Klajmondova, a ne njegov nerazdvojni drug u pijankama Špiro Bocarić.
Ljepotica Milka Hun svojim prekrasnim rukama drži skut raskošne europske haljine na kojoj je libade ostalo još samo kao ustupak patrijarhalnoj sredini, ali zato na ljupkom licu Tate Jeftanović, obučenoj i počešljanoj po posljednjoj bečkoj modi, leprša smiješak, koji sebi ne bi nikad dopustile stare gospođe oko nje.
Mladi dendi čijim uskim hlačama i visoko zakopčanom sakou zavide njegovi današnji unuci, dvadesetdvogodišnji je slikar Petar Tiješić, koga je u ateljeu slikao njegov isto tako mladi prijatelj Gabrijel Jurkić. I najzad, na uzlaznoj liniji ove demokratizacije ličnosti stoji kao snažan akcent dobroćudni, nasmijani lik staroga barda Josipa Milakovića, pjesnika i književnika, pisca prve bibliografije hrvatske i srpske narodne poezije.
Godine 1905. Gradska općina Sarajeva donijela je odluku da se izrade portreti dotadašnjih gradonačelnika. Ovoj odluci možemo zahvaliti što smo dobili naš prvi službeni portret (ako se izuzmu portreti crkvenih velikodostojnika) i što danas možemo promatrati odlučno lice Mustajbega Fadilpašića, prvog gradonačelnika Sarajeva, čijeg su djeda kamenovali uvijek buntovni sarajevski građani, a oca prognale carske vlasti, a što njemu nije smetalo da postane najmoćniji feudalac svoga vremena i da na svome liku ponese pečat moći koja nije dolazila od trenutne vlasti nego od tradicionalnog osjećanja gospodstva. Pun nepomućene vedrine i životnog zadovoljstva je divno slikani lik Mehmed-bega Kapetanovića-Ljubušaka, drugog gradonačelnika Sarajeva, političara koji je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao prikupljanju narodnog blaga i pisanju pjesama. Vjerojatno ponesen plemenitošću lica koje je slikao, Špiro Bocarić je u liku Hadži Nezir ef. Škaljića, trećeg gradonačelnika i čovjeka čiji je cijeli život bio posvećen tumačenju zakona, dao svoj najbolji portret. Rudolf Valić, koji je sa svojom ženom Ludvigom, priredio izložbu u Sarajevu 1912. godine, iskoristio je taj svoj boravak da naslika portret i četvrtog gradonačelnika Esad ef. Kulovića, otmjenog i duhovitog gospodina orijentalnog odgoja i europskog obrazovanja.
I najzad, tri portreta koje smo mi interno nazvali “vrhovni suci” jer ih je Muzej dobio 1949. godine iz Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine. Da su bili članovi Vrhovnog suda, svjedoči ne samo podatak da su im se portreti nalazili u Vrhovnom sudu, nego i činjenica da je njihov autor Nikola Nardeli i sam sudac u Mostaru i Sarajevu. Nažalost, o ličnostima ova tri dostojanstvena visoka činovnika nismo uspjeli ništa više saznati.
Ovom izložbom Muzej grada odužuje svoj dug prema kulturnom naslijeđu Sarajeva i prema ljudima u čijim likovima gledamo i jedan dio sebe samih.
Ljubica Mladenović
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Mladenović, Ljubica. Portreti starih sarajevskih građana.
Sarajevo : Muzej grada Sarajeva, 1968.
