Muzej grada Zagreba u suradnji s Historijskim arhivom u Zagrebu
Koncepcija izložbe: Vanda Ladović, Nada Premerl
Oblikovanje izložbe i plakata: Joža Ladović
Polovinom devetnaestog stoljeća Zagreb je, iako glavni grad Hrvatske, ipak, čak i za tadašnja mjerila, bio samo mali provincijski gradić velike Austro-Ugarske Monarhije. Takva je situacija odgovarala i carskom Beču i bogatoj Pešti, a nije se bitnije izmijenila ni u godinama nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe. Prekretnicu u razvitku Zagreba predstavlja godina 1880., odnosno veliki potres koji je te godine 9. studenoga zadesio naš grad i bližu okolicu.
U dugim stoljećima svoje povijesti Zagreb je u nekoliko navrata bio pogođen potresima, međutim, ni jedan od ranijih nije u tolikoj mjeri izmijenio njegovo lice, ni jedan nije prouzročio tako dalekosežne posljedice. Raniji su ga, naime, više ili manje rušili, a ovaj ga je, koliko god to paradoksalno zvučalo, više sagradio nego srušio. Ranije se Zagreb nakon svake elementarne nesreće uvijek nastojao i uspijevao oporaviti, nastojao je preživjeti, ali nakon potresa godine 1880., Zagreb ne samo da se brzo oporavio, dokazujući još jednom svoju vitalnost, već se stao širiti, mijenjati svoje lice, pomlađivati.
Taj je sudbonosni potresni udar od desetak sekundi ranio Zagreb, rušile su se kuće i drobili zidovi, pucale su obrambene kule i bedemi, padala su krovišta i urušavali stropovi, a prestravljeni su Zagrepčani u panici napuštali domove, da bi tada, spasivši gole živote, s tjeskobom i u potpunoj neizvjesnosti očekivali daljnji razvitak događaja. Iako je bilo teže i mnogo lakše ranjenih, smrtno su stradale samo dvije osobe. Tlo je još dugo podrhtavalo, a “podzemni vatreni zmaj”, “nepobjedivi demon prirode” prijetio je Zagrepčanima i u njihovim srcima stvarao “očajno čuvstvo da će nam pod nogama zinuti grob, da će se domovi, gdje smo se rodili, gdje smo sa svojim milim trajali sretne dane, oboriti na nas, da će nas zakopati.”
O tom zagrebačkom potresu bilo je dosta pisano, od senzacionalističkih napisa i izvještaja u domaćem, a naročito u stranom tisku, pa sve do ozbiljnih znanstvenih studija. Najiscrpniju, pod nazivom “Izvješće o zagrebačkom potresu 9. studenog 1880.” napisao je akademik Josip Torbar, a objelodanila je kao posebnu knjigu Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti već godine 1882.
Prvi i najjači udar uslijedio je u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi. Saznajemo da je epicenter bio sjeveroistočno od Zagreba, između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine, da je do kraja godine 1880. bile ukupno 75 potresnih udara razne jačine, ali za nas su najzanimljiviji podaci o oštećenjima na zgradama Zagreba i bliže okolice. Prema Torbarovim podacima u Zagrebu je potresom bila oštećena gotovo polovina svih postojećih zgrada, ukupno 1758. Zagreb, naime, godine 1880. ima 3.830 zgrada, od toga 2.483 stambena objekta, te 29.218 stanovnika.
“Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka”, potreseno piše August Šenoa, pisac, gradski vijećnik i član komisije Gradskog poglavarstva koja je imala tužni zadatak da pregleda nastale štete i predloži nužno potrebne zahvate.
Za neke objekte, koji su bili toliko oštećeni da ih ne bi imalo smisla popravljati, Komisija je predložila rušenje. Među teže pogođenim objektima bile su zagrebačke crkve, osobito katedrala.
Uz katedralu, nadbiskupski dvor, sjemenište i kurije kanonika, stradala je i crkva sv. Franje, posebno njen barokni toranj, koji je bio toliko raspucan da su ga morali srušiti. Nije ostao pošteđen ni franjevački samostan, ni kapela sv. Dizmuša nedaleko od kaptolske pučke škole, koja je, kao i kadetska škola u Novoj Vesi bila znatno oštećena. Na Gornjem gradu stradale su crkve sv. Marka i sv. Katarine. U prvoj je pao svod i uništio orgulje, dok je u drugoj bilo znatno oštećeno zapadno pročelje i dva oltara. Južno je krilo bivšeg jezuitskog samostana moralo biti srušeno, Kamenita su vrata bila raspucana, a jake su se pukotine pojavile i na snažnim srednjovjekovnim kulama Gornjega grada, popovom tornju i Lotršćaku.
Bili su to nesumnjivo teški dani za Zagreb i Zagrepčane. Grad je neko vrijeme bio bez javne rasvjete, škole su bile zatvorene, trgovački promet smanjen, a zamro je i svaki društveni i kulturni život. Mnogi su napuštali grad sklanjajući se kod rođaka na selu, a neki su bježali čak i izvan granica Hrvatske. Pretpostavlja se da je oko 6.000 ljudi, dakle čak petina cjelokupnog stanovništva napustila Zagreb.
Brzoj normalizaciji života nesumnjivo je mnogo pridonio staloženi i energični gradonačelnik Matija Mrazović. Zacijelo mu nisu nedostajale organizacijske sposobnosti, ali ni ljubavi za grad na čelu kojega se nalazio. Glavni je problem bio kako što prije sanirati i osposobiti za stanovanje što više oštećenih stambenih zgrada, no za takav zadatak, očito, domaće snage nisu bile dovoljne. Angažirano je stoga nekoliko stotina građevinskih radnika iz susjedne Slovenije i Austrije, a mnogi su težaci iz bliže i dalje okolice Zagreba dobili posao u ovoj užurbanoj građevinskoj aktivnosti.
Potres koji je zadesio glavni grad Hrvatske odjeknuo je širom naše domovine, a mogli bismo reći i po čitavoj zapadnoj Europi. U Hrvatskoj gotovo i nema grada koji nije na bilo koji način izrazio solidarnost sa Zagrebom, koji mu nije pritekao u pomoć. Uz naša mjesta, pomoć su poslali i Prag, Sofija, Varšava, Krakov, Lavov, izražavajući na taj način slavensku bratsku solidarnost. Doprinose za postradale šalju i Beč i Budimpešta.
Tadanji zagrebački fotografi Ivan Standl, Herman Fickert, Hinko Krapek, Otto Dasch i Gjuro Varga savjesno su zabilježili situaciju neposredno nakon potresa, dokumentirali su stanje najoštećenijih objekata u Zagrebu i bližoj okolici. Ivan Standl bio je fotograf JAZU, te je imao službeni zadatak snimanje svih oštećenja prouzročenih potresom. Kao uspomena na potres izdana su i tri fotografska albuma.
Napokon, potres u Zagrebu bio je zabilježen na još jedan, malo neobičan način. Skladatelj Ivan Zajc, inspiriran događajima koje je proživio u kasnu jesen 1880. napisao je kantatu “Zemljotres”, koju je već u veljači 1881. godine u Zagrebu izvelo Pjevačko društvo “Kolo”.
U određenom smislu potres 1880. bio je za Zagreb zapravo “sreća u nesreći”, jer je višeznačno pospješio građevnu djelatnost i dao joj poseban i snažan podstrek.
Osim urbanih cjelina Gornjega grada i Kaptola, izgrađeno je do tog vremena u Donjem gradu tek nekoliko ulica. Od Jelačićeva trga spuštaju se prema jugu Petrinjska i Gajeva ulica, ali samo do poteza Ulice braće Kavurića, prema istoku Vlaška, prema zapadu Ilica, a djelomično je bila izgrađena i današnja Frankopanska ulica. Netom prije potresa probijena je prema projektu prve regulatorne osnove Gundulićeva i Ulica Marije Valerije (danas Praška ulica). Započinje i uređenje Novog Terga (danas Zrinjski trg), koji će 1878. godine definitivno odrediti izgradnja palače Jugoslavenske akademije.
Potres znači prekretnicu u graditeljskoj djelatnosti Zagreba, a naročito u izgledu i životu Jelačićeva trga. Nekoliko godina poslije potresa ovaj središnji trg potpuno je izmijenio svoje lice; od malog provincijskog trga postao je pravo trgovačko i prometno središte europskog grada.
Jelačićev trg, sjeverna strana
Potres je ozbiljno oštetio unutrašnjost starog kazališta, a gornjogradska zgrada na Markovu trgu postala je pretijesna, pa se godine 1881. naručuju projekti za novu kazališnu zgradu u bečkom atelijeru Helmer i Fellner. Kazalište je prema regulaciji iz 1865. trebalo biti izgrađeno na početku lIice. Godine 1885. načinio je gradski inženjer Milan Lenuci novi prijedlog lokacije na istočnoj strani Jelačićeva trga. Čitavo desetljeće raspravljalo se o lokaciji kazališne zgrade, a konačnu odluku o izgradnji na Sajmištu (danas Trg maršala Tita) ubrzao je ban Khuen-Hedervary, kako bi se i ovim kulturnim objektom što bolje istaknuo pred carem Franjom Josipom I, koji je doskora trebao posjetiti naš grad.
Arhitekt Herman Bollé angažiran je neposredno nakon potresa na novim projektima za katedralu. Naime, obnova katedrale započela je već 1878. prema projektu bečkog arhitekta Schmidta, a Bollé mijenja i nadopunjuje projekt nakon potresa. U Zagrebu je Bollé naišao na vrlo pogodnu sredinu u kojoj je svoje poimanje neogotičkog stila mogao i realizirati. Bollé se nakon potresa posebno istaknuo u obnovi crkava: crkve sv. Katarine, Grkokatoličke crkve, Pravoslavne crkve i franjevačkog kompleksa na Kaptolu. A gradi i nove crkve: Protestantsku crkvu i župni dvor na uglu Gundulićeve, malu kapelu na Ilirskom trgu, te novu crkvu na mjestu porušene u Granešini. Najkvalitetnije djelo su mu svakako arkade na Mirogoju, kojih je izgradnja započela godine 1883.
Arkade na Mirogoju
Gotovo je nemoguće nabrojiti sva zdanja izgrađena u prvom desetljeću nakon potresa. Spomenimo još samo neka: Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu (1884.), zgrada “Kola” i “Sokola”, Obrtna škola i mnoge stambene zgrade. Od potresa do godine 1890. izgrađeno je u Zagrebu oko 700 novih zgrada.
I u komunalnom uređenju grada počinje novo razdoblje: proširuje se vodovodna mreža (vodovod je uveden 1878.), uvodi se kanalizacija, izvode se tipske stube, koje povezuju Gornji i Donji grad (kod uspinjače, Kapucinske, Felbingerove, Mlinske stube itd.).
Zbog naglog širenja grada javila se potreba da se tadašnja regulatorna osnova promijeni i izradi nova. Regulatorni odbor sastavljen je od stručnjaka i gradskih zastupnika i godine 1887. predlaže svoju koncepciju gradskom zastupstvu. Iz nacrta regulatorne osnove i posebnog obrazloženja vidimo da je Zagreb trebao postati pravi europski grad. Svakako najpozitivniji prijedlog regulacije je upravo niz trgova – parkova, koji su na jugu spojeni engleskim parkom (Botanički vrt, osnovan 1889.) u zatvorenu cjelinu, takozvanu “zelenu potkovu”.
Godine 1890. Zagreb već ima 39.000 stanovnika, tj. deset godina nakon potresa povećao se broj stanovnika za jednu trećinu.
O kulturi življenja govori i podatak da je tijekom godine 1895. nabavljeno ukupno 609 klupa za gradske perivoje. Potpuno je uređen Akademički trg (danas Strossmayerov), gdje je postavljen spomenik Petru Preradoviću. Te iste godine izgrađen je Srednjoškolski centar na Rooseveltovu trgu prema projektu njemačkih arhitekata Ludwiga i Hülsnera, a pred zgradom je uređen trg. Te godine dovršeno je i Hrvatsko narodno kazalište (1895.). Zagreb se posebno priprema za doček vladara Franje Josipa I. Izrađeni su nacrti za dekoraciju na raznim mjestima grada, slavoluci i jarboli, sastavljen je i plan svečane rasvjete grada itd.
Srednjoškolski centar na Rooseveltovu trgu
Osim navedene škole koju gradi Zemaljska vlada, intenzivno se grade škole i na rubovima grada i u samom centru. Nagli priliv stanovništva postavlja pred Gradsku općinu problem školskog prostora. Gradi se Dječačka učiona u Samostanskoj (danas Varšavska), 1890. godine, zatim Pučka škola u Krajiškoj iste godine, a za djecu s periferije škola na sv. Duhu (1896.), u Horvatima (1896.) i u Trnju (1898.).
Godine 1890. grad je otkupio zemljište za gradnju kolodvora na mjestu gdje ga predviđa regulatorna osnova – u osi Akademijine palače, kao završnu fasadu grada. Glavni kolodvor je podignut prema nacrtima Ferenza Pfaffa, uvaženog mađarskog arhitekta, koji se specijalizirao za kolodvorske zgrade.
Glavni kolodvor
Konačan oblik Tomislavovu trgu dao je Umjetnički paviljon, demontiran nakon izložbe u Budimpešti (1896.) i postavljen u osi kolodvora godine 1897. Projekt za ovaj paviljon izradili su 1896. godine bečki arhitekti Helmer i Fellner.
Nagla urbanizacija donosi i mnogo komunalnih problema. Uz proširenje vodovodne mreže i kanalizacije, asfaltiraju se pločnici pred pojedinim zgradama. Krajem 19. stoljeća kolnici su još uvijek bili prašnjavi, a 1890-tih godina taraca se granitnim kockama cestovni dio Ilice do Margaretske, a tek godine 1910. dobiva Ilica kolnik od granitnih kocaka do Frankopanske, kada se postavlja i nova pruga za električni tramvaj.
Brojni potoci tekli su sve do kraja 19. stoljeća kroz središte grada. Potok Tuškanac tekao je kroz današnji Dežmanov prolaz i Frankopansku preko Sveučilišnog trga (danas Trg maršala Tita), zamuljen i prljav, nadsvođen tek 1890-tih godina. Najveći i najzamazaniji bio je potok Medveščak, koji je tekao sve do godine 1898. po današnjoj Tkalčićevoj ulici, ulici Pod zidom, prema Jurišićevoj i Draškovićevoj.
Krajem 19. stoljeća Zagreb dobiva javni promet: godine 1891. konjski tramvaj, uspinjaču 1889., zatim omnibus i nekoliko stajališta za fijakere, telefon ima već od godine 1888. Željeznicom je povezan preko Zidanog mosta s prugom Trst-Beč, zatim s Rijekom, preko Žakanja s Budimpeštom itd.
To je doba velikog gospodarskog napretka, a uz to i doba intenzivnijeg prodiranja stranog kapitala u Hrvatsku. Razvojem trgovine i obrta stvaraju se uvjeti za intenzivniju izgradnju grada. Investitori su uglavnom bogati trgovci, obrtnici, banke i bivši veleposjednici (90% zgrada grade privatnici). Gradska uprava za svoje veće investicije, kao što su školske zgrade i kasarne (tri velika kompleksa: Rudolfova, Topnička i Domobranska) dobiva zajam od Ugarske hipotekarne banke u Budimpešti i od zagrebačkih štedionica i banaka.
Rudolfova vojarna
Grad se oblikuje u duhu europskog graditeljstva – u stilu zrelog historicizma. Arhitekti su uglavnom školovani u Beču, pa utjecaj i stil toga grada prenose na zagrebačke ulice. Najčešći stilovi su neorenesansa i neobarok, a neogotički oblici javljaju se izolirano u djelatnosti Hermana Bolléa, značajnog arhitekta tog vremena.
Na samom kraju stoljeća umjetnost historicizma pomalo se gubi, jer je na pomolu novo doba – secesija, koja će tražiti svoj prostorni izraz.
Vanda Ladović, Nada Premerl
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Ladović, Vanda; Nada Premerl. Potres 1880. i izgradnja Zagreba.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1981.
Vezani publicirani radovi
Premerl, Nada; Vanda Ladović. Izgradnja Zagreba nakon potresa 1880. // Čovjek i prostor. 24, 334(1981), str. 22-23.
Vezani članci
Zagreb prije 100 godina. // Večernji list, 16. siječnja 1981., str. 7.
Nakon potresa – polet. // Večernji list, 28. siječnja 1981., str. 12, 21.
Miler, Đurđa. Potres koji je – sagradio. // Vjesnik, 4. travnja 1981., str. 7.
