Muzej grada Zagreba pripremio je ovu izložbu u okviru proslave 40. godišnjice smrti Ivana Zajca, a na poticaj Udruženja kompozitora Hrvatske. Izložba je trebala biti samo dio priredaba pripremljenih za tu proslavu. Njena svrha nije bila sistematski prikazati rad Ivana Zajca, njegovo značenje i ulogu što ju je igrao u razvoju glazbenog života kod nas, već samo prikazati onu najužu sredinu, onaj intimni milieu, u kojem je Zajc proživljavao najdragocjenije momente svoga stvaralačkoga nadahnuća, sredinu u kojoj je stvarao svoja umjetnička djela. To je njegova radna soba. Nastojali smo je prikazati što vjernije, onakvu kakva je bila, kad je u njoj živio Ivan Zajc, s originalnim aranžmanom, sa svim pojedinostima i sitnicama, koje bi možda u mnogom slučaju bile same po sebi, ili ako bi se izdvojile iz izvorne sredine, sasvim beznačajne. Nastojali smo što vjernije prikazati Zajčevu radnu sobu iako izložba nije obuhvatila sve predmete koji su se nekad nalazili u sobi, a i prikazani predmeti ne nalaze se u svom originalnom, prvotnom prostoru u Visokoj ulici, u kojem je Zajc živio i radio više od 40 godina.
Ivan Zajc je najveći dio svog života proživio u Zagrebu, na Gornjem gradu, koji je dobrim dijelom u doba Zajčeva najplodnijeg stvaralaštva bio centar sveg kulturnog i umjetničkog života. U Zagrebu je najviše stvarao i dao svoja najznačajnija i najbolja djela. Živio je ovdje preko polovice svoga vijeka i moglo bi ga se s punim pravom smatrati Zagrepčaninom iako je bio rođeni Riječanin. Došao je ovamo kao mlad čovjek od 36 godina i nikada više nije otišao iz ovoga grada. Tek ga je smrt od njega rastavila, i to onda kad je već bio nemoćan starac sa završenom osamdesetom.
Došao je u Zagreb nekako u doba početaka jačega razvoja ovoga grada, u drugoj polovici 19. stoljeća, u doba intenzivnijih aktivnosti na mnogim područjima, a napose na kulturnom, prosvjetnom i umjetničkom. Došao je u vrijeme kad je u Zagrebu jačala ideja o preporodu hrvatske glazbe i ostvarivala se davna želja da se ovdje osnuje stalna hrvatska opera. U to vrijeme bio je Zajc već slavni kompozitor, za kojeg se otimao i vanjski svijet, gdje je započeo svoju umjetničku karijeru i djelovao ravnopravno uz bok najuvaženijih i najprominentnijih tadašnjih glazbenika.
U Zagreb je došao iz Beča, i to na poziv Zagreba, a na poticaj hrvatskih đaka u Beču te, u prvome redu, biskupa Strossmayera i Petra Preradovića, koji su u njegovom muzičkom talentu gledali začetnika i budućeg nositelja preporoda hrvatske glazbe.
“Reci mi zapravo, dragi maestro, čemu ti gudiš Nijemcima internacionalne operete, dok te dolje u domovini čeka golema kulturna zadaća? Koliko god nas je duševnih radnika, ipak nas je vrlo malo, pa svaki imade svoje obaveze prema hrvatskoj domovini. Prelijepim svojim kantatama dokazao si da znaš pogoditi i hrvatsku žicu. Ti moraš poći s nama, da nam osnuješ hrvatsku operu. Naš je Talijin hram obeščašćen stranom muzikom pa moraš da nam narod digneš iz drijemeža u koji je zapao iza ilirizma!” Ovim riječima poticao je Preradović Zajca da se vrati u domovinu i da njoj posveti svoje stvaralačke sposobnosti. Zajc je bio istoga uvjerenja i zato nije mnogo oklijevao da se i po drugi puta odrekne u tuđini sjajnih uvjeta života i rada i da služi domovini, gdje su izgledi za ugodan rad bili prilično problematični.
Muzički nivo u kazalištu, gdje je imenovan artističkim ravnateljem opere i operete, sa zadatkom da organizira i postavi na solidne temelje stalnu operu, bio je vrlo nizak. Sve je to ovdje bilo nekako po domaći, u punom smislu riječi amaterski, diletantski: takvi su bili i glazbenici i pjevači i način njihova rada – sve nekako po domaći, premda je bilo mnogo ljubavi i dobre volje za stvar. U teatarskom orkestru vladao je npr. pravi kaos. Tu su svirali ljudi raznih zvanja, koji čak nisu ni poznavali note, pa im je dirigent palicom morao davati razne znakove, koji su inače zapisani u partiturama. Tako je npr. sitničar iz Kapucinske ulice puhao u frulu, dnevničari iz magistrata gudali su u gusle i bajs, isluženi veterani udarali su onako po vojnički u timpan, pa u veliki i mali bubanj, žestoko iz petnih žila puhali u rogove, a svaki bi se smjestio kako mu je za dotičnu večer odgovaralo i bilo lagodnije za staračke kosti ili kako bi imao više svjetla. Za vrijeme sviranja su se obilno služili burmutom pa bi si u pauzama pojedinih instrumenata ili za vrijeme sviranja pomalo i kihali.
Glazbeni krugovi u Beču odvraćali su Zajca da primi angažman u Zagrebu. Kazališni poduzetnici, nakladnici njegovih djela i glazbenici silno su se uzvrpoljili. Kad je Franz Suppé doznao za njegove namjere, dojurio je već rano ujutro k njemu i mašući rukama vikao na njega: “Dragi maestro, pa to je nemoguće, pa to je prava ludost da se tamo zakopate.” A u bečkom je tisku tim povodom, među ostalim, primijećeno da bi Zajc morao živjeti u Parizu kako bi stekao europsku slavu koju je zaslužio.
No, ljubav za domovinu je pretegla i Zajc se odlučio vratiti. Dana 31. siječnja 1870. stala je pred Zajčevom kućom u Beču velika starinska kočija, pravi originalni omnibus, u koji se ukrcao uzrujani maestro, gospođa Natalina, njegova žena, dječica Karmelo i Nina, krletka s dva kanarinca, pa mnogo razne prtljage i živeža, da ih sve poveze do kolodvora odakle će dalje željeznicom do Zagreba.
U Zagrebu se Zajc smjesta prihvatio posla i već je za kratko vrijeme učinio mnogo. Reorganizirao je sav glazbeni život, postavivši ga na nove solidne temelje. U prvom je redu organizirao novi stalni kazališni orkestar, zatim je finim muzičkim instinktom pronašao talentirane pjevače soliste i napokon stvorio i solidan operni zbor. On je otkrio Josipa Kašmana, braću Anton, Plemenčića, Matildu Lesić i njenog sina Tošu, Norvegicu, Vormastinku, mladu generaciju Freudenreichovih itd. Od stolarskog kalfe Raverte stvorio je osjećajnog lirskog tenora, soboslikarskog kalfu Tercuzzija, koji mu je maljao stan, ravno sa ljestava doveo je do glasovira, ispitao mu glas i načinio ga vrsnim opernim članom.
Već za sezonu 1870/71. obećao je sljedeće opere: svoga “Mislava”, Bellinijevu “Normu”, Smetaninu “Prodanu nevjestu”, svoju “Otmicu Sabinjanki” i “Bana Legeta”. “Mislav” se izvodi već 2. listopada 1870. Bila je to poslije “Ljubavi i zlobe” i “Porina” Vatroslava Lisinskog prva hrvatska opera. A i u sljedećim godinama nastavio je s prikazivanjima brojnih domaćih i stranih slavnih opera. Njegovom zaslugom prikazuju se Verdijev “Trubadur”, “Traviata”, “Krabuljni ples”, “Nabucco, “Aida” i druge opere, zatim Rossinijev “Seviljski brijač”, Donizettijeva “Lucrezia Borgia” i “Lucija Lamermurska”, Meyerbeerova “Afrikanka” i “Hugenoti” itd.
Zajc je radio vrlo mnogo, takoreći dan i noć. Radni mu je dan bio iskorišten do maksimuma, gotovo na minute. Jutrom u osam sati već bi započele u kazalištu probe zborova i solista. U jedanaest sati bio je već u Glazbenom zavodu, gdje ga je čekao rad s učenicima glazbe (on je, naime, bio imenovan i ravnateljem i učiteljem Glazbene škole istovremeno kad i ravnateljem opere). U jedan sat bi skočio kući na kratak ručak, a već u dva sata slijedili bi pokusi s orkestrom u kazalištu, koji bi trajali do četiri sata. Od četiri do pola šest bili su opet zborni pokusi u Glazbenom zavodu, zatim pripreme za kakav koncert ili slično. Navečer je dirigirao operu, operetu ili koncert, a ako dirigiranja koje večeri nije bilo, onda je skladao. Povukao bi se u svoju radnu sobu, sjeo za pisaći stol i tiho fićukajući komponirao, ne koristeći pri tome nikada klavir, kako je o tome pričao njegov sin Karmelo. Znao je tako sjediti i raditi do jedan sat u noći. A u četiri sata ujutro već bi opet sjedio za svojim radnim stolom (ustajao je uvijek neobično rano). Kad su ga opominjali neka se štedi, onda je odgovarao: “Ja se ne borim sa snom. Naprotiv, ja sada u tihoj noći i rano ujutro, kad još sve miruje i spava, najbolje uživam u radu, ćutim se krepkim i svježim u fantaziji, koja me u radu sve više oduševljava.”
Kad je Zajc sa svojom obitelji 2. veljače 1870. god. stigao iz Beča u Zagreb, odsjeo je najprije kod “Jagnjeta”, a onda se provizorno nastanio u Jezuitskoj ulici, po staroj numeraciji br. 47, u Mikšićevoj kući (danas Habdelićeva ulica br. 2), dok se nije preselio u vlastitu kuću u Visokoj ulici br. 16, gdje je ostao sve do svoje smrti. Tu je bila baza i središte njegova rada. Tu mu je njegova radna soba s prekrasnim pogledom na Tuškanac bila njegovo carstvo, izvor njegovih stvaralačkih nadahnuća. Tu je on kroz dugi niz godina u savršenoj tišini, okružen dragim uspomenama, skupocjenim trofejima, glazbenim inventarom, starim portretima, slikama znamenitih pjevača i umjetnika, stvorio najveći broj i najznačajnija svoja djela. Dnevno bi on ovdje započimao radom na sličan način. Naslagao bi pred sobom partiturni papir, zatim olovke u svim bojama, koje su mu bile potrebne za pravljenje bilježaka na pojedinim dionicama, pa onda neka dugačka ocjelna pera, koja bi knjižar Kugli posebno za njega naručivao, i konačno male burmutice iz kojih bi se često posluživao. U takvom štimungu, u tišini Visoke ulice, stvorena je među ostalim i njegova slavna opera “Nikola Šubić Zrinski”. Zajc ju je pisao za vrijeme praznika 1876. godine, sjedeći satima na terasi s pogledom prema Tuškancu, pred prozorima svoje radne sobe. Za tri mjeseca bila je opera dovršena, štoviše i instrumentirana i razdijeljena pjevačima i glazbenicima na studiranje. U svojoj radnoj sobi maestro Zajc je doživljavao radosti svojih muzičkih inspiracija, tu je on ganut slušao podoknice što su mu ih pjevali i svirali njegovi zahvalni i oduševljeni obožavatelji, poklonici njegove glazbe, a to je onda bio čitav Zagreb.
U toj svojoj radnoj sobi proživljavao je on i teške staračke, posljednje dane. Potkraj života dogodila se Zajcu teška tragedija. Godine 1912. oslabio mu je vid toliko da nije više mogao raditi. Mjesecima je čekao nesretni starac da mu se povrati vid, ali ga nikada više nije dočekao. Nadajući se da će jednom ipak progledati, sve više je tjelesno slabio, pa je napokon došla i smrt. Dva dana prije nje još je sjedio u svojoj dragoj radnoj sobi i dao si u njoj servirati ručak. A tako je bilo i sljedeći dan, tj. dan prije smrti. Još je uvečer svojoj unučici u njoj ispravljao talijansku zadaću. To je bio posljednji njegov rad u sobi – poslije toga nikad se više nije u nju vratio. Sutradan, 16. prosinca 1914., rano ujutro još je bio ustao, ali samo na kratak čas. U pola devet bio je već mrtav. Umro je bez tjelesnih boli, ali je bez sumnje proživljavao teške trenutke, jer se silno bojao smrti. I njegova radna soba, koja je već prije dvije godine zamrla kad je on izgubio vid, sada je ostala konačno mrtva, utihnula je, jer je nestalo njenog dugogodišnjeg, vjernog, dobrog gospodara. A napokon je i potpuno nestala, barem u onom obliku, s onoga mjesta i u onoj atmosferi, koja je okruživala velikog majstora. Djelomično je dospjela i u Muzej grada Zagreba koji ju je za ovu proslavu i izložio. Zapravo je rekonstruirana predmetima kojima je Muzej raspolagao i onima koje je za ovu zgodu posudila unuka Ivana Zajca, Zdenka Zajc. Pored toga, kompletirana je i nekim dokumentima koje je za ovu izložbu posudio arhiv Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
dr. Franjo Buntak
(izvor MGZ, Ostavština Franje Buntaka, kut. 3, fasc. 61)
Slike s izložbe
foto Vladimir Guteša, MGZ
