Koncepcija izložbe: dr. Franjo Buntak
Kulturno-povijesna izložba “Razvoj kazališta u Zagrebu” prikazala je zametak i razvitak jedne od najvažnijih kulturnih institucija u gradu. Pozornica zagrebačkog kazališta bila je uvijek govorna tribina s koje su dolazile najsnažnije parole, prvo za pobjedu materinske riječi, zatim za odbacivanje tuđinskog jarma, a potom i za socijalnu pravdu. Kad povjesničari budu opisivali politiku i socijalnu borbu naroda, neće moći šutke prijeći preko uloge koja je dostojno odigrana na daskama zagrebačkog kazališta.
Izložba je obuhvatila javni kazališni život od početaka do naših dana. Gotovo istovremeno kad se spominje Zagreb prvi put u povijesti, počinje kazališni život u Zagrebu, ako one liturgijske igre, koje su se davale na neke svetkovine u crkvi ili ispred nje, nazovemo kazalištem. Bila su to dramatizirana poglavlja iz Svetog pisma u kojima su sudjelovali svećenici i bogoslovi. Sačuvali su se tekstovi tih liturgijskih igara iz 11. i s početka 12. stoljeća, a došli su u Zagreb iz Francuske. Ove igre davale su se do sredine 18. stoljeća. Sigurno je u međuvremenu bilo i svjetovnih kazališnih predstava na sajmištu i u gostionicama, ali dokumenata o tome nemamo.
Pouzdane vijesti o prošlosti zagrebačkog kazališta datiraju iz 18. stoljeća. Na Kaptolu se u sjemeništu igraju kazališni komadi s poučnim sadržajem, koji su imali djelovati na izgradnju karaktera gledalaca. To su bile lokalizacije Molièrea, Goldonija i drugih suvremenih autora, a igrali su ih bogoslovi u sjemeništu na hrvatskom jeziku. U isto vrijeme daju se hrvatske i latinske predstave u Jezuitskom kolegiju koje imaju sličnu tendenciju.
Karakteristično je da je svećenstvo onog prosvjetiteljskog vremena, koje se uglavnom regrutiralo iz redova seljaka, bilo onaj faktor koji je udario temelje hrvatskoj drami u panonskim krajevima Hrvatske i koji je intenzivno vodio brigu oko davanja predstava u Zagrebu. Središnja ličnost u dramskom stvaranju na kajkavskom dijalektu onoga doba je Tituš Brezovački, koji znači granični kamen i razmeđu između starog i novog, između tuđeg i našeg. Njegove drame na hrvatskom jeziku, koje je pisao u neposrednom susjedstvu zgrade njemačkog teatra, bile su važan preduvjet preporodnom dobu koje se pomaljalo. A ni danas nisu još te njegove revolucionarne komedije izgubile na svježini, one ostaju jednako žive kao što su bile početkom 19. stoljeća, kad su ih prikazivali u Plemićkom konviktu.
U isto vrijeme kad je počela borba za naše domaće kazalište, na narodnom jeziku, igra s uspjehom njemački teatar. Razumljivo je da je tomu dala poticaj germanizacija koju je naumio provesti Josip II., koji je želio i Hrvatskoj nametnuti mjesto sudionika u izgradnji pangermanskog svijeta. Njemačke putujuće družine sumnjivog podrijetla i još sumnjivije vrijednosti redaju se u raznim zgradama Gornjega grada. Prvo u Pivarskoj ulici, zatim u bivšem samostanu klarisa pa u dvoranama velikaških palača – svugdje su te putujuće družine bile dobrodošle. Njihov je repertoar bio vrlo skroman, bez pretenzija, a dominirajuće ličnosti nisu nipošto Schiller i Goethe, već Iffland i Kotzebue. Publika tog njemačkog kazališta bili su plemići, činovnici i germanizirano građanstvo.
Stalniji karakter dobiva kazališni život kad su 1797. počele predstave u palači Amade. Sačuvani planovi nas upućuju da dvorana nije bila velika, ali nam repertoar donosi prva djela Shakespearea, Schillera, Mozarta i Glucka u Zagrebu. Pored drugih predstava daju se u prvim desetljećima 19. stoljeća ovdje i predstave djela koja su lokalizirana za našu sredinu (iako na njemačkom jeziku), njemačke predstave, u kojima se pjevaju pjesme na hrvatskom jeziku, pa čak i prve hrvatske predstave koje su prevedene s njemačkog jezika.
Porast Zagreba u početku 19. stoljeća uvjetovao je gradnju novog kazališta. Do toga je došlo kad je bogati zagrebački trgovac Stanković dobio glavni zgoditak na lutriji i odlučio podići kazalište. Na zemljištu na Markovu trgu, koje mu je odstupio grad, godine 1834. je odigrana prva predstava. Prihode od loža je Stanković zadržao za sebe i o tome je vodio točnu evidenciju, o čemu svjedoči njegova obračunska knjiga. Gostovanja njemačkih kazališnih družina se nastavljaju, ali je prvi korak bio učinjen i “ilirski” jezik sve snažnije ulazi u kazalište. Šest godina nakon otvorenja kazališta daje se prva originalna hrvatska drama, Kukuljevićev “Juran i Sofija”.
Prije sto godina dolazi do spontane suradnje između Hrvata i Srba, jer su srpski glumci iz Novog Sada bili oni koji su kroz dvije godine davali predstave na hrvatskom jeziku. Razumljivo, ta djela i te predstave nisu mogli zadovoljavati otmjeno zagrebačko društvo pa su morali dijeliti pozornicu s njemačkim družinama. Tako primjerice glavna aktivnost novosadske družine pada u ljetne mjesece, dok u sezoni gotovo i nema “ilirskih” predstava. U lipnju dolaze na 20 njemačkih predstava četiri ilirske, u srpnju na 23 njemačke sedam ilirskih, u kolovozu na 17 njemačkih sedam ilirskih, dok u rujnu, listopadu i studenome uopće nema ilirskih predstava. Ali novosadska družina nakon dvije godine intenzivnog i požrtvovnog patriotskog rada odlazi radi nestašice materijalnih sredstava za njezino uzdržavanje.
Novi je pokušaj afirmacije hrvatskog kazališta u Zagrebu učinjen premijerom Lisinskove opere “Ljubav i zloba”, prve hrvatske izvorne opere, koja je doživjela izvanredan uspjeh ako se uzme u obzir da je Zagreb imao tada, 1846. god., 12.000 – 15.000 stanovnika, a kazalište je moglo primiti oko 700 gledalaca. Opera se davala sedam puta.
Njemačko kazalište i opet dominira, ali rodoljubi potiču vladu bana Jelačića da od Stankovića prekupi kazalište, da bar time osiguraju narodnom kazalištu budućnost u vlastitoj zgradi. Godine 1851. potpisan je dokument o prodaji kazališta.
U nedostatku stalne kazališne trupe organizira Dimitrije Demeter, koji je kroz nekoliko desetljeća bio dušom hrvatskog kazališta, “Društvo dobrovoljaca zagrebačkih” koje daje ozbiljne predstave kroz nekoliko godina. Ono izdaje i svoju kazališnu knjižicu, ima svoja pravila u kojima se naglašava da je Društvu svrha “rasprostiranje čistog narodnog jezika, uzbuđivanje ljubavi prema domovini i svemu što je narodno, slavjansko...”.
Uz njemačke dramske trupe imaju kod Zagrepčana mnogo uspjeha talijanske operne stagione koje nam donose cijeli suvremeni operni repertoar, razumije se, u prvom redu talijanski: Verdija, Bellinija, Donizettija. Takvo stanje traje sve do 1860. godine kad je makar prividno srušen 10-godišnji apsolutizam. Dana 24. studenoga te godine izviždana je njemačka trupa i tim trenutkom počinje stalno hrvatsko kazalište. U početku je rad bio vrlo težak, jer nije bilo ni domaćeg ni prevedenog stranog repertoara, a glavna teškoća bila je nestašica glumaca. U ono je vrijeme biti glumac značilo biti pripadnik najniže klase ljudskog društva, pa je razumljivo da se rijetko tko odvažio na taj nezahvalni i teški poziv. Ali agilni Demeter uspijeva uz pomoć praktičara Freudenreicha, koji se već u vrijeme apsolutizma okušao kao hrvatski glumac i hrvatski dramatičar, sakupiti nekoliko vrlo dobrih glumaca, među kojima se ističe Mandrović. Tijekom godina se izgrađivao repertoar i ansambl, u koji sedamdesetih godina ulaze Ružička-Strozzi i Fijan, koji su za kasnije generacije postali pojmom dobre glume u hrvatskom kazalištu. Polemika Demeter-Šenoa dovodi do proširenja repertoara na djela modernih slavenskih i francuskih autora.
Godine 1870. stvara Zajc prvu hrvatsku opernu trupu, uvježbava suvremena djela operne produkcije iako se kod toga mora služiti dobrim dijelom talijanskim opernim pjevačima, jer domaćih školovanih pjevača još nije bilo u dovoljnom broju. Ova tzv. “prva” opera zagrebačkog kazališta radi za ono vrijeme s vrlo dobrim uspjehom, ali su politički motivi potaknuli vladu Khuen-Hedervaryja da je ukine nakon nepunih 20 godina postojanja. Trošna zgrada nije više davala poticaja ni glumcima ni upravi da učini revolucionarni korak naprijed.
Od godine 1871. datira akcija za gradnju novog kazališta. To je uvjetovala okolnost što je cijeli kulturni, trgovački i javni život prešao iz Gornjega grada u Donji grad. Nakon čestih pokušaja rješavanja toga pitanja u obzir su došla četiri gradilišta: početak Ilice, istočna strana Trga Republike, sjeverni dio Trga Zrinjskog i Sajmište. Tek je Khuen-Hedervary, koji je htio na brzinu pokazati plodove svog rada u Hrvatskoj, donio odluku da se kazalište ima u svom sadašnjem obliku sagraditi na mjestu nekadašnjeg Sajmišta. Godina 1894. donosi početak gradnje novog kazališta i nastup Miletićev.
Miletić se još kao student bavio pitanjima kazališta, pisao je članke, kritike, dramska djela, a uz to je u inozemstvu studirao organizaciju kazališta. I taj 26-godišnji odlučni mladić postaje intendantom zagrebačkog kazališta. Odmah počinje provoditi svoj reformatorski i reorganizatorski rad. Već jedan pogled na kazališne objave njegova vremena pokazuje koliku je pažnju posvetio izgradnji repertoara, kako klasičnog, tako i modernog. Uz Shakespearea, Schillera, Eshila, Molièrea, daje Sardoua, Gogolja, Ostrovskog, Ibsena. U nekoliko mjeseci organizira “drugu” operu, stvara stalni balet.
Nova zgrada, koja je otvorena na početku druge godine njegove uprave, daje poticaja i ansamblu i njemu samome na još intenzivniji rad. Osim toga mu daje tehničke mogućnosti kakvih staro kazalište nije imalo. On sada može izvoditi djela koja zahtijevaju iskorištavanje maksimalnih uvjeta: “Julije Cezar”, “Kralj Lear”, “Hugenoti”, “Wallenstein”, “Walküra”, “Don Giovanni” itd.
I u sastavu glumačkog i tehničkog osoblja je njegov rad pionirski. Sve stare vrijedne glumce je zadržao, proširio ansambl novim glumcima, osnovao prvu dramatsku školu koja je dala nekoliko istaknutih prvaka zagrebačkom kazalištu. Za operu je angažirao uglavnom slavenske pjevače, gdje mu domaće sile nisu bile dovoljne. Revolucionaran je njegov rad u pogledu režije. Može se s pravom reći da se tek za njega počelo režirati i inscenirati kazališna djela. U oživljavanju domaćih klasika nije naišao na interes publike, ali je utoliko više uspjeha požnjeo prigodom prve izvedbe Lisinskovog kapitalnog muzičkog djela “Porin”.
Iako je Miletićeva uprava trajala samo četiri sezone, on je stekao tim svojim kratkotrajnim radom toliko zasluga za hrvatsko kazalište kao ni jedan intendant prije ili poslije njega, jer je položio temelje repertoaru i personalu, koji se je još desetljećima iskorištavao i bio ponosom zagrebačkog kazališta.
Poslije Miletića kazalište ide još neko vrijeme njegovim stopama, iako ne dosiže nivo njegove ere. Ali ubrzo dolazi do ponovnog ukinuća opere, opet iz političkih razloga. I sada drama mora sama davati duševnu hranu zagrebačkoj publici. Dvojica iskusnih glumaca i režisera su vodila dramu u to vrijeme: Mandrović i Fijan. Ali, kako je drama ostala jedina grana kazališne umjetnosti u Zagrebu, to je ona kročila stalno naprijed. Proširuje se Ibsenov ciklus, Shakeseparov, daju se djela koja znače epohu, kao što je Gorkoga “Na dnu”, Rostandov “Cyrano de Bergerac”, Maeterlinck, Hauptmann, a od domaćih autora Vojnović, Car-Emin i Nušić.
Miletićev nekadašnji suradnik Treščec nastoji nastaviti s radom u smislu Miletićevu, obnavlja operu, posvećuje pažnju solidnom uvježbavanju već davanih djela, a zatim prelazi na izvedbe novih djela. Ali kako je Treščecov rad prvih godina bio uspješan, za vrijeme Svjetskog rata kazalište životari. Od vremena do vremena čini se pokoji pokušaj da se podigne elan publike i glumaca (“Juran i Sofija”, “Požar strasti”, “Matijaš Grabancijaš dijak”, “Saloma”, “Figarov pir”, “Tristan i Izolda”), ali psihoza rata ipak osjetljivo ometa rad kazališta.
Po završetku rata počinje življe strujanje u zagrebačkom kazalištu, ima nekoliko pokušaja ekspresionizma u dramskom stvaranju, u režiji i scenografiji se koleba između nekoliko različitih ekstrema, dok nije gostovanje Moskovskog hudožestvenog teatra god. 1921., koje je bilo otkrivenje za publiku i za glumce, dalo putokaz za dalje solidno kazališno stvaranje.
Ova izložba obuhvatila je sav taj materijal, ilustriran dokumentima, kazališnim objavama, planovima, scenskim i kostimnim skicama, fotografijama i maketama. Sav je materijal, kojim je po prvi put sintetički prikazan genetski razvoj kazališnog života u Zagrebu, popraćen legendama koje ukratko obrazlažu pojedine etape tog razvoja.
dr. Franjo Buntak
(izvor MGZ, Ostavština Franje Buntaka, kut. 1, fasc. 22)
Vezani članci
Na posebnoj izložbi Gradskog muzeja prikazan je razvitak Hrvatskog narodnog kazališta. // Vjesnik, 5. lipnja 1947., str. 4.
