Koncepcija izložbe: Nada Premerl
Oblikovanje izložbe i plakata: Joža Ladović
Priređujući ovu izložbu, Muzej grada Zagreba želi dati prilog daljnjem istraživanju i proučavanju povijesti zagrebačkog urarstva. Uz eksponate što ih čuva Muzej grada, izloženi su i primjerci koji su u vlasništvu drugih muzeja ili pojedinih sugrađana.
Kućni sat s mehanizmom datira u Europi od 14. stoljeća. Međutim, u Zagrebu do sada nisu evidentirani satovi s oznakama zagrebačkih majstora urara iz ranijih razdoblja. Najstariji poznati urari, građani Zagreba, rade u drugoj polovini 18. stoljeća. Arhivski podaci govore o postojanju pedesetak majstora urara koji žive u Zagrebu u 18. i 19. stoljeću.
Satovi iz vremena što ga obrađuje ova izložba sastoje se od tri osnovna dijela: mehanizma, brojčanika s kazaljkama i kućišta. Mehanizam je svojom tehničkom zakonitošću potpuno funkcionalna tvorevina, međutim, oblikovanje brojčanika s kazaljkama i kućišta podliježe stilskim promjenama pojedine epohe pa ima i estetsku funkciju. Zajedničko djelovanje tehničke i estetske komponente u funkcioniranju sata omogućuje mu da se u pojedinim epohama pojavljuje kao savršeni primjer suradnje marstora urara i likovnog stvaratelja.
U kasnom baroku i ranom klasicizmu sat u nas postaje sve više sastavni dio stambenog enterijera. Sedamdesetih godina 18. stoljeća na kućištu sata gomila se figuralna plastika sa simboličkim i alegoričkim sadržajem Osim satova tog tipa sačuvano je još nekoliko primjeraka iz perioda ranog klasicizma. U Muzeju grada Zagreba nalaze se dva stajaća tabernakl-sata sa signaturom Thomasa Leuthnera, a u privatnom vlasništvu u Zagrebu ističe se tabernakl-sat s oznakom urara Petra Frölicha.
Od godine 1820. do sredine 19. stoljeća sat postaje sve neophodniji u građanskom kućnom ambijentu, pa je iz tog vremena kod nas sačuvano najviše primjeraka. Kako bi se postigla atmosfera kućne intime, ugrađuju se u satove muzički automati s laganim plesnim ili, u doba ilirskog preporoda, nacionalnim napjevima. Urar Peter Semmelroth ističe u Ilirskim narodnim novinama godine 1841. kako je pozvan "od mnogih domorodacah" da ugradi u satove muzičke mehanizme s narodnim napjevima. Evidentirana su četiri sata tog majstora urara i u svakom je od njih ugrađen muzički automat.
Na satovima tog razdoblja uočljive su karakteristie ampira i bidermajera. Najčešći tip je stajaći (stolni) sat u obliku klasičnog portala s kolonetama. Uz taj se tip razvio pod utjecajem bečkog bidermajera zidni okvirni sat, koji se u nas dopunjuje elementima klasicizma, neobaroka i neorokokoa.
Doba ampira i bidermajera zastupljeno je relativno najvećim brojem urarskih majstora i njihovih proizvoda. Već u prvom desetljeću 19. stoljeća primljen je za zagrebačkog građanina urar Petar Merzlyak. Do sada su evidentirana tri njegova sata.
U novinskom oglasu godine 1833. preporučuje svoju urarsku radnju u Dugoj ulici 226 (danas Radićeva 10) urar Georg Szinkovits. Urar Wilhelm König zastupljen je s nekolliko tipova satova. U "Agramer Zeitungu" posebno ističe da osim popravaka izrađuje i satove "vlastitom rukom".
Neki urari ističu u svojim oglasima da se snabdijevaju satovima "iz prvih i najboljih izvora" (Beč, Švicarska), a svoje ime stavljaju kao znak garancije. To nas upućuje na pretpostavku da se polovinom 19. stoljeća uglavnom uvoze dijelovi mehanizma, a zagrebački urari ih montiraju i stavljaju u kućišta.
Klasična usklađenost ampira i bidermajera prekinuta je polovinom 19. stoljeća pojavom neobaroka. Predstavnik je tog smjera u zagrebačkom urarstvu Johann Schenk. Sačuvano je više njegovih satova.
U katalogu Prve gospodarske izložbe u Zagrebu godine 1864. navedena su imena urara koji izlažu različite satove, međutim do danas smo evidentirali samo nekoliko primjeraka Adolfa Königa.
Tradicija vlastite izrade satova nije prekinuta tijekom 19. stoljeća. Tako je godine 1885. na drvorezbarskom tečaju u Obrtnoj školi Ivan Brixy izradio drveni sat.
Krajem 19. stoljeća surađuju urari sa stolarima jer se uz sobni namještaj često projektira i veliki rezbareni podni sat. Lijep primjer takve suradnje zapažamo na podnom satu (dio blagovaonice) iz Muzeja za umjetnost i obrt, ukrašenom obojenim cvjetnim motivima u duhu folklora i secesije.
Epoha ručne izrade satova završava 19. stoljećem. U 20. stoljeću potpuno je prevladala industrijska proizvodnja.
Muzej grada Zagreba zahvaljuje svim sugrađanima, vlasnicima satova, Samostanu karmelićana Remete, Muzeju za umjetnost i obrt, Povijesnom muzeju Hrvatske, Muzeju grada Splita i Gradskom muzeju Varaždin, koji su pokazali razumijevanje i susretljivo posudilli svoje primjerke kako bi izložba dala što cjelovitiji pregled zagrebačkog urarstva. Zahvaljujemo dr. Ivanu Bachu, naučnom savjetniku Muzeja za umjetnost i obrt, što je najpripravnije dao na uvid podatke o zagrebačkim urarima i Ivanu Gerersdorferu za stručne savjete o mehanizmu satova.
Nada Premerl
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Premerl, Nada. Satovi zagrebačkih urara 18. i 19. stoljeća.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1968.
Vezani članci
Cvetkova, Elena. Tko ima staru uru? // Večernji list, 6. prosinca 1968., str. 11.
Bach, Ivan. Satovi zagrebačkih urara 18. i 19. stoljeća : studeni 1968. - siječanj 1969. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 18, 1(1969), str. 30-31.
Cvetkova, Elena. Smotra starih ura. // Večernji list, 15. siječnja 1969., str. 8.
Hruškovec, Tomislav. Majstorstvo zagrebačkih urara. // Telegram, 24. siječnja 1969., str. 19.
Izložba starih satova. // Zanatski list : informativno-stručni list za unapređivanje zanatstva, god. XXIII, br. 77, 1. veljače 1969., str. 8.
Maleković, Vladimir Svjedoci izgubljenog vremena : Zabilješke uz izložbu "Satovi zagrebačkih urara 18. i 19. stoljeća" u Muzeju grada Zagreba. // Vjesnik, 3. veljače 1969., str. 8.
Venturini, Darko. Muzej grada Zagreba 27. XII – 27. I : Satovi zagrebačkih urara XVIII i XIX stoljeća. // Čovjek i prostor. 16, 192(1969), str. 19.
