Izložba fotografija starog Splita koje je prikupio Damir Šarac, novinar Slobodne Dalmacije
Koncepcija izložbe: Damir Šarac
Koordinator: Marina Perica, MGZ
Oblikovanje izložbe: Damir Šarac, Marina Perica
Gdje je što bilo ... kad je bilo ... tko je bio onaj, a kakav je ovaj ... tko se sjeća te i te prodavaonice, a tko one još prije nje ... kako je u ono vrijeme, kad je Bog po zemlji hodao, sve bilo mnogo, mnogo bolje i ljepše, a sada ništa ne valja ni pola boba ...
O ovakvim se temama u Splitu može govoriti satima. Ma što satima – danima i mjesecima. Gotovo čitavog života.
Ništa toliko ne sladi usta kao kad se za vrelih ljetnih večeri nađu susjedi u dvorištu, pa bistre i vuku priče o Splitu kojeg više nema, i koji se više neće vratiti. I nitko u ovom gradu nije otporan na tu vrstu bolesti; već i oni najmlađi upijaju sve što im djedovi, bake, tete i roditelji pripovijedaju.
I zamišljaju taj Split kao mjesto gdje je svega bilo, gdje se uvijek sviralo i pjevalo, gdje su se oko mramornoga stola skupljale grupe mudraca, gdje su postojale kavane s dvadeset novina iz čitave Europe, gdje se za karneval pripremalo po pola godine, u čiju su luku pristizale flote svih mora, čije se brdo Marjan iz kamene goleti pretvorilo u zelenu šumu punu životinja, velikih i malih, gdje su se gradile vile kojih se niti jedna metropola ne bi stidjela, gdje je tekla čudotvorna sumporna voda koja je sve nevolje liječila, gdje su kuće i ulice projektirali veliki europski arhitekti, na čiju su Rivu pristajali hidroavioni, za čije su fontane i kazališta novac skupljali i svijetli biskupi i potpuni siromasi, čiji su sportaši oko vrata objesili i u vitrine spremili sve što vrijedi od odličja.
Taj je maleni grad sebi i svom zaštitniku Dujmu podigao spomenik od kamene čipke, prebijeli zvonik, malo je reći najljepši od najljepših. I rimski i venecijanski se mogu sakriti pred njim, Bog neka mi oprosti. I smjestili su ga, a gdje drugdje nego posred Peristila, kojeg je car Dioklecijan odabrao za središte svoga carstva i tihu umirovljeničku hladovinu. Kad su sve to tako mudro rasporedili, mogli su zapjevati: Što je pusti London naspram Splitu gradu!
Imali su viziju, znali su što žele, taj svijet gospodski, težački, autonomaški, narodnjački, buntovni, građanski, industrijski, svećenički, profesorski, anarhistički, redikulozni, doseljenički, novinarski, sportski, inženjerski, cijela ta mješavina imala je zajedničku misao – najljepši Grad. Najljepši na svijetu, razumije se!
Pa tko ne bi bio zaražen takvim idejama, svim tim čudima iz priča naših dragih? I gdje se bolje može vidjeti taj grad nego na fotografijama? A gdje ima više fotografija nego u ladicama, na tavanima, po kutijama za cipele i po podrumima naših građana? Sve razglednice smo već vidjeli, sve muzeje obišli, sa svime se u knjigama upoznali, ali u to blago još se nitko nije taknuo.
Zbog toga se rodio Spli'ski memento, vaš i naš. Od proljeća 2002., pa do dana današnjeg, prikupili smo gotovo tisuću fotografija. Od prvih, načinjenih oko 1870. godine, pa do kasnih sedamdesetih dvadesetoga stoljeća, željeli smo barem malo uštipnuti onoga što je ulazilo u objektive, kako prvih majstora iz Beča i Praga, tako i svih kojima je palo na pamet snimiti neki lijepi trenutak iz života Grada, svog društva, obitelji, događaja...
Baš taj život, novinarski “life”, ponajprije nas je zanimao dok smo birali fotografije za knjigu i izložbu. Zato ih i nismo slagali, niti po godinama, niti po motivima, sve su izmiješane, upravo kao što ste nam ih i slali. Za svo vrijeme objavljivanja Mementa u Slobodnoj Dalmaciji žalili su nam se neki da ne razumiju spliske riječi, našu čakavicu, da je to zaboravljeni jezik. Čakavice se nismo odrekli, i nećemo, a onima koji ne razumiju, tiskali smo prijevod na književnom hrvatskom, pa neka svatko čita kako mu se sviđa. Može biti da će se naći jedna ili sto zamjerki za neke fotografije, ali iskreno govoreći, ovo i nije prava knjiga, niti prava izložba fotografija. Ne, ovo je lice i srce Splita kroz stotinu i više godina koje ste nam Vi, dragi čitatelji Slobodne darovali na požutjelom papiru, a mi Vam ga vraćamo u knjizi, na slavu i ponos našega Splita grada!
PROČITAJTE OVAJ TEKST I NA SPLI'SKOJ ČAKAVICI
Di je ča bilo... kad je bilo ... koji je bil oni, a kaki ovi ... ko se sića te i te butige, a ko one još prin nje ... kako je u ono vrime, kad je Bog po zemlji odija, sve bilo puno, puno boje i lipje, a sad ništa ne vaja ni po boba ...
O ovakvim se stvarima u Split more govorit urama. Ma ča urama – danima i misecima. Deboto cilega života. Ništa toko ne sladi justa ka kad se za vrilih litnjih večeri najdu susidi u dvor, pa raščaraju i suču štorije o Splitu kojega višje nima, i koji se višje neće vrnit. I niko u ovemu gradu ni otporan na tu vrstu boleščine; već i oni najmlaji supadu sve ča jin dide, babe, tete i roditeji pripovidadu. I zamišljadu ti Split ka niko misto di je svega bilo, di se uvik sviralo i pivalo, di su se oko mramornoga stola skupjale klape mudraci, di su postojale kafeterije sa po dvajst vrsti foji iz cile Evrope, di se za Krnjeval spremalo po po godine, u čiji su porat dolazile flote svih mora, čije se brdo Merjan iz kamene goleti pritvorilo u zelenu šumu punu beštij velikih i malih, di su se gradile vile ča jih se niti jedan svitski grad ne bi sramova, di je tekla čudotvorna sumporna voda ča je sve nenadinje ličila, di su kuće i kale krojili veliki evropski arkitekti, na čiju su Rivu akoštavali vodeni reoplani, za čije su funtane i tejatre pineze skupjali i svitli biskupi i puka sirotinja, čiji su športišti okolo vrata obisili i u veltrine spremili sve ča vridi od medaj i pokali.
Ti je malešni grad sebi i svome patronu Dujmu diga monumenat od kamenoga merla, pribili kampanel, malo je reć najlipji od najlipjih. Ma, i rimski i mletaški se more sakrit prid njin, Bože mi prosti. I smistili su ga, a di drugo ven posrid Peristila, kojega je cesar Deklecjan odabra za sridu svojega cesarstva i tiju ladovinu penšjuna. Kad su sve to tako mudro rasporedili, mogli su zapivat: Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu!
Jemali su viziju, znali su ča očedu, ti svit gospojski, težaški, autonomaški, narodnjaški, puntarski, grajanski, fabrikantski, popovski, profešurški, anarkištički, redikulozni, doseljeniški, đurnalištički, športistički, inžinjerski, cila ta mišanca jemala je zajedničku misal – najlipji Grad. Najlipji u svitu, razumi se!
Pa ko ne bi bija infetan takovin idejan, svin tin mirakuliman iz štorij naših dragih? I di se boje more vidit oti grad ven na litratiman? A di jema višje litrati ven u škafetiman, na šufitiman, po škatulan od postoli i po šupan naših grajani? Sve kartoline smo već vidili, sve muzeje obašli, sve u libran adočali, ma u oto blago još se nikor ni taka.
Zaraj tega se rodi Spli'ski memento, vaš i naš.Od pramalića 2002., pa do dana današnjega skupili smo blizu mijar slik. Od prvih litrati nastalih oko 1870. godine, pa do kasnih sedandesetih dvadesetoga vika, tili smo barenko malo čipnut tega ča je ulizlo u objektive, kako onih prvih meštri iz Vjene i Praga, tako i svih kojima je palo na pamet uvatit niki smišni momenat iz života Grada, svoje klape, fameje, događaja,...
Baš oti život, đurnalištički “life”, ponajprije nas je zanima kad smo birali litrate za libar i izložbu. Zato jih i nismo stivavali, ni po godinan, ni po motiviman, sve su izmišane, jušto ka ča ste nan jih i šavali. Za svo vrime ča je u Slobodnu Dalmaciju izlazija Memento grintali su nan da ne razumidu spliske riči, našu čakavicu, da je to zaudobjeni jazik. Čakavice se nismo odrekli, i nećemo, a onima ča ne razumidu, štampali smo privod na književni ervaski, pa nek svak štije kako mu drago. More bit da će se nać jedna i sto zamirki za nike slike, al za pravo reć, ovo i ni pravi libar, ni prava izložba slik. Ma ke, ovo je lice Splita kroz stotinu i višje godin koje ste nan Vi, dragi štioci Slobodne darovali na požutiloj karti, a mi Van ga vraćamo u libru, na slavu i diku našega Splita grada!
Damir Šarac
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Katalog izložbe
Šarac, Damir. Spli'ski memento.
Split : Slobodna Dalamcija, 2005.
Vezani članci
Laušić, Vesna. Splitske emocije na Gornjem gradu. // Slobodna Dalmacija, 9. prosinca 2005.
Mediteran u glavnom gradu. // Globus, br. 784, 16. prosinca 2005., str 99.
Petrinović, Kruno. Splitska sjećanja. // Gloria, br. 571, 16. prosinca 2005., str. 82.
Tenžera, Marina. Split kojeg više nema. // Vjesnik, 2. siječnja 2006., str. 47.
