Stari zagrebački obrti

Hrvatski povijesni muzej  u suradnji s Muzejom grada Zagreba


Koncepcija izložbe: mr. sc. Marija Šercer
Suradnici: Vanda Ladović, Nada Premerl, MGZ
Oblikovanje izložbe: Oleg Hržić


Zagreb se do 1850. godine dijelio na tri jurisdikcijska područja. Gradec, slobodni i kraljevski grad, dobio je 1242. godine povlastice od kralja Bele IV. U jurisdikciji Stolnoga kaptola zagrebačkoga bili su Kaptol, Opatovina, Dolac, istočna strana Tkalčićeve ulice (nekad Potok), Skalinska ulica, gornji dio Bakačeve ulice i Pod zidom. Pod jurisdikcijom zagrebačkoga biskupa bili su stanovnici Vlaške ulice.

Kao i svi srednjovjekovni gradovi, Zagreb je bio naseljen žiteljima različitoga etničkog podrijetla. Bila su to, zapravo, manja kozmopolitska naselja u kojima nisu postojale ni jezične ni pravne zapreke za zajednički suživot.

U 14. stoljeću pojavljuju se prve bratovštine na području Gradeca. U njima su se članovi okupljali po etničkoj ili strukovnoj pripadnosti. Hrvatska bratovština spominje se u povijesnim izvorima 1355., njemačka 1357., a bratovština Latina 1384. godine. Bratovština postolara pojavljuje se 1377., mesara 1387., kolara 1444., a remenara 1462. godine.

Neke ulice, odnosno predgrađa, dobivaju imena prema pojedinim vrstama obrta. Postolari su, primjerice, stanovali uz desnu obalu potoka Medveščaka, uz sjeverni rub današnjega Jelačićeva trga, a kako su po narodnosti većinom bili Nijemci, njihovo se naselje zvalo Njemačka ili Šoštarska ves. Lončari su stanovali uz potok Ilica, pa se taj dio grada u 15. stoljeću nazivao naseljem lončara. Gradska uprava dopustila je mesarima da se nasele uz zapadni rub Gradeca, koji se još i danas zove Mesnička ulica.


U 15. stoljeću obrtnici su se počeli udruživati u cehove. To su strukovne organizacije u koje su se okupljali obrtnici istih ili različitih struka. Pojavljuju se na onom stupnju gospodarskog razvoja kad organizirane gradske zajednice traže redovitu opskrbu dovoljnom količinom kvalitetne robe. Obrtnici su udruživanjem stjecali bolje i sigurnije uvjete života. Ostarjelim, bolesnim i siromašnim članovima pružala se pomoć, a umrlima se priređivao dostojan ispraćaj.

Cehove je osnivala nadležna vlast ili vladar. Na području Gradeca ceh osniva gradska uprava na čelu sa sucem i senatorima. Cehovi poslije dodjele gradskih povlastica nastoje pribaviti privilegijalnu potvrdu vladara, koja ima veću pravnu moć. Na području Kaptola cehove osniva kaptolska vlast u svojstvu zemaljskoga gospodara.

Prvi su cehovi osnovani na području Gradeca. Godine 1447. gradska uprava dodijelila je povlastice krojačima. Za boravka kralja Matije Korvina u Zagrebu 1466. godine dodijeljene su cehovske privilegije postolarima te cehu krznara, užara i remenara. Kada su se potonjima pridružili sedlari, kralj im je prigodom ponovnoga boravka u Gradecu 1480. godine potvrdio već stečene privilegije.


Početkom 16. stoljeća, točnije 1519. godine, kralj Ludovik II izdao je privilegije zlatarima, a 1521. godine ostrugarima, bravarima, kovačima i mačarima. U prvoj polovini stoljeća mesari su dobili povlastice od gradske uprave, koje su nestale u vrijeme provala četa Ulama bega, pa ih je ona iznova potvrdila 1567. godine.

Gradska je uprava 1617. godine osnovala ceh neobična sastava u koji su se udružili čizmari, brijači, ljekarnici i staklari. U trećem desetljeću 17. stoljeća zlatari su se pridružili kovačima, bravarima i mačarima. Godine 1644.gradska uprava dala je pravila cehu gumbara, a privilegije su od kralja Ferdinanda III dobili 1646. godine. Ceh tkalaca spominje se 1698. godine. Ne zna se tko ga je i kada osnovao. Iste, 1698. godine osnovan je ceh trgovaca, kojemu je privilegije dodijelio Leopold I. Taj ceh, zbog protivljenja ostalih gradečkih cehova, nikada nije djelovao kao udruženje.

Ceh osnovan 1617. godine raspao se u 18. stoljeću. Čizmari su 1712. dobili privilegije od Karla VI, a staklari su se pridružili stolarima, tokarima i orguljarima, kojima je privilegije dodijelila Marija Terezija 1741. godine. Iste godine gradska uprava potvrdila je pravila cehu graditelja, klesara i tesara, koji su privilegije dobili 1742. Kraljica Marija Terezija dodijelila je još privilegije 1748. godine cehu klobučara, 1768. cehu tkalaca, a 1779. cehu brijača, kirurga (ranarnika), kupeljnika i vlasuljara. Početkom 19. stoljeća (1804.) krznari su se odijelili od remenara i sedlara. Godine 1818. privilegije je dobio udruženi ceh mlinara, pekara i sapunara. Pekari su se osamostalili 1825. godine. Trgovci su osnovali svoje udruženje (gremij) 1835. godine.


Na Kaptolu je 1627. godine osnovan ceh postolara. Godine 1632. nastao je udruženi ceh sedlara, remenara, bravara i mačara. Njima su se ubrzo pridružili krznari, a 1665. zlatari i kovači. Ceh je dobio ime Veliki kaptolski ceh. Godine 1663. osnovan je čizmarski, 1667. krojački, a 1675. gumbarski ceh. Biskup Maksimilijan Vrhovec dopustio je 1792. godine obrtnicima koji su stanovali na području njegove jurisdikcije, u Vlaškoj ulici, da se mogu udruživati u kaptolske cehove. Godine 1819. osnovan je ceh stolara, tokara, staklara i bravara.

U 19. stoljeću postojala su tri ceha udruženih kaptolskih i gradečkih obrtnika te onih s područja pod jurisdikcijom zagrebačkog biskupa. Bio je to ceh tkalaca, kojemu je 1840. godine Ferdinand I (V) dodijelio privilegije, zatim ceh opančara, utemeljen 1844., i ceh kožara i štavilaca, kojemu su privilegije dodijeljene 1846. godine. Godine 1853. međusobnim ugovorom udružili su se u zajednički ceh kaptolski i gradečki gumbari.

Od osnutka cehova do njihova ukinuća 1872. godine evidentirano je na području Zagreba 28 cehova. Na području Gradeca održalo se 14 cehova, na području Kaptola pet cehova, a na području biskupa, Kaptola i Gradeca četiri zajednička ceha. Do 1872. godine na području Zagreba postojala su 22 ceha i jedno trgovačko udruženje.



Privilegije su bile temeljni zakon po kojemu su se ravnali svi članovi ceha, majstori, kalfe i šegrti. Već u prvim privilegijama iz 15. stoljeća susrećemo propise koji su vrijedili do uvođenja Općega cehovskog reda 1813. godine. Cehom je upravljao starješina, izabran na godinu dana. (Tek uvođenjem službe cehovskog komesara, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, cehovski starješina gubi na integritetu vlasti.) Nitko izvan ceha nije smio voditi obrt, a djeca iz nezakonitih brakova nisu se smjela primati u ceh. Svi članovi ceha morali su biti rimokatoličke vjere. U ceh su se primale samo osobe koje bi podnijele dokaze o svojoj vještini, uplatile odgovarajuću majstorsku taksu i priredile objed za članove ceha. U stručnim poslovima članovima ceha nije smio suditi gradski sud.

U 18. stoljeću, u vrijeme reformi kraljice Marije Terezije, razlike između kaptolskih i gradečkih cehova nestaju. Zabranjuju se mnogi loši cehovski običaji. Ukidaju se gozbe (objedi) i održavanje “plavih ponedjeljaka” (Blaumontag), dana kada se zbog probančene noći nije radilo. Propisani majstorski rad morao je biti prikladan za prodaju, a taksa za primanje u ceh smanjena je na podnošljiv iznos.

Cehovska organizacija djelovala je putem cehovskih skupština. One su se, prema najstarijim privilegijama, održavale jedanput mjesečno, a kasnije četiri puta godišnje. Ceh se sastajao na blagdan sveca zaštitnika, a u 19. stoljeću na godišnjicu dodjele privilegija. Članovi ceha okupljali su se u kući cehovskog starješine, uz otvorenu cehovsku škrinju. Cehmeštar je podnosio raćune za proteklu godinu. Ako bi ih skup prihvatio, pristupalo se izboru novih cehovskih poglavara. Od druge polovine 18. stoljeća izbor se odvijao na propisani način. Uz dosadašnjega cehmeštra predlagala su se još dvojica majstora, između kojih se odabirao onaj s najvećim brojem glasova. Izbori ostalih starješina obavljali su se na isti način. Osim cehovskog starješine, birao se otacmeštar, mladi cehmeštar, bijarmeštar i cehovski sluga.

Cehovski starješina bio je redovito stariji i ugledniji majstor. Nadzirao je kvalitetu cehovskih proizvoda na sajmovima i na dnevnom trgu, vodio poslove i račune, a do uključivanja cehovskog komesara u cehovsku organizaciju bio je i posrednik između ceha i gradske uprave. Otacmeštar je nadzirao kalfe i u njegovoj se kući najčešće nalazilo njihovo konačište. Mladi cehmeštar bio je najmlađi među majstorima. Brinuo se o redu i miru na sajmovima ili na sastancima, prijavljivao je prijestupnike, brinuo se o bolesnim majstorima i kalfama te o cehovskom oltaru. Bijarmeštar je nadzirao kalfe i pozivao na sastanke “bijaruše”. Neki cehovi birali su još i cehovskog slugu. Kako su službe bijarmeštra i cehovskog sluge bile veoma naporne, one su se mogle otkupiti novcem.



Na glavnoj godišnjoj skupštini čitale su se privilegije, da bi se propisi članovima što bolje usjekli u pamćenje. Okupljanje ceha obavljalo se uz otvorenu cehovsku škrinju. Ona je, vjerojatno, najstariji predmet vezan uz ceh. Prvi put se spominje u privilegijama ceha ostrugara, bravara, kovača i mačara iz 1521. godine. Škrinja je uvedena zbog praktičnih razloga. Služila je, naime, kao blagajna i kao spremnica cehovskih isprava. Ona se s vremenom iz jednostavnog sanduka razvila u dekorativnu škrinju s poklopcem u obliku krovišta, pod kojim se skrivala brava sa dva ili tri ključa. Ključevi su se obično nalazili kod cehmeštra, podcehmeštra i cehovskog komesara. Oblikom je škrinja podsjećala na kuću, pa je stoga postala simbolom ceha, koji je majstorima značio dom, utočište i materijalnu sigurnost. Blagajna, izradena u obliku jednostavne škrinjice, nalazila se uz unutrašnju, bočnu stijenku. Cehovska “ladica” čuvala se u kući cehovskog starješine, a poslije izbora novog cehmeštra, nosila se u novi dom. S obzirom na trošnost drvene građe, medu cehovskim škrinjama nema starije od 17. stoljeća.

U škrinji se čuvao i cehovski pečatnjak. Izrađen je od srebra ili od mjedi, a na pečatnoj pločici ugravirani su znakovi odgovarajućeg obrta. Prvi se put pečatnjak spominje u privilegijama gradečkoga gumbarskog ceha iz 1646. godine. Najstariji zagrebački pečatnjaci potječu iz 17. stoljeća.

Za pozivanje na sastanke služila je cehovska tablica. Ona je bila službeni znak ceha. Nosila se obješena na ruci ili o vratu. Najstarija cehovska tablica za pozivanje pripadala je Velikom kaptolskom cehu, a potječe iz 1665. godine.

Cehovi su redovito vodili poslovne knjige, protokole, u koje su bilježili prihode i rashode, vodili su zapisnike cehovskih sastanaka, popisivali su primljene i oslobođene šegrte, a ponekad su u njih prepisivali dokumente važne za ceh.

U 17. stoljeću gradečki cehovi šegrte primaju u nauk na tri, četiri pa čak i pet godina, uz uplatu određene pristojbe. Prilikom oslobađanja majstor je ponekad davao šegrtu odijelo, čizme i šešir. Kod kaptolskih cehova šegrt koji još nije navršio 20 godina naukovao je tri godine, a oni koji su bili stariji od te dobi naukovali su dvije i pol godine. Oni šegrti koji su plaćali za svoje naukovanje sklapali su sa svojim majstorom zaseban ugovor. Šegrti koji bi dovršili naukovanje plaćali su propisanu taksu, dobivali naukovni list (prije Kundschaft) i polazili na trogodišnje “vandranje”.

Prije polaska primali su ih među kalfe. Svi zagrebački cehovi imali su organizaciju kalfi. Kalfe su, po uzoru na majstore, imali pravila i škrinju. Osobiti predmet bio je kositreni vrč koji je služio za ispijanje čaše bratimstva. Pravila su kalfama izdavali majstori, pa su i pisana tako da koriste njihovim interesima.

Kalfe su bili temeljna radna snaga ceha. Njihovo radno vrijeme propisano je pravilima. Započinjalo je u 3 ili 4 sata ujutro, a završavalo je u 9 sati navečer. Pravilima je bila propisana njihova tjedna plaća, koja se razlikovala po pojedinim obrtima. Pravilima se određuje napojnica i poslovi za koje se ona daje kalfama. Kalfe su šegrte podučavali u zanatu, a ovi su im zauzvrat namještali postelju. Prema pravilima gumbarskih kalfi, šegrt je morao svake subote kalfi oprati noge.

Pravila kalfi su neka vrsta bontona. Kalfe nisu smjeli bosi ili gologlavi izlaziti na ulicu, nisu se smjeli igrati sa šegrtima, kartati ili kockati, hodati s nepoštenim ženama, nisu se smjeli tući, psovati, pijani hodati po ulici i vikati. Nisu smjeli prenositi iz kuće što se u njoj događa. Morali su izvršavati vjerske obveze, odlaziti na sprovode i na sastanke koje je sazivao otacmeštar.

“Vandranje” je za kalfu zapravo bila stručno usavršavanje. Ono je ovisilo o samom kalfi, njegovoj nadarenosti, osobnim odlikama, bistrini i inteligenciji, daru za jezike i njegovoj fizičkoj kondiciji. Naime, uvjeti takovog putovanja u 17., 18. i 19. stoljeću nisu bili osobito povoljni. Kalfe su na tim putovanjima dobivali potvrde o radu. Od 1816. godine uvedene su, radi bolje kontrole, putne knjižice (Wanderbuch). Uz potvrde majstora o vremenu provedenome na radu, njih su potvrđivale i policijske vlasti. Žigovi tih knjižica govore o udaljenostima koje su prevalili kalfe.

U vrijeme Marije Terezije nastoji se obrtnički stalež uključiti u školski obrazovni sistem. Godine 1777. proglašen je Školski zakon, ali zbog znatnih nedostataka nije proveden. Za Josipa II uvedene su nedjeljne škole crtanja. Godine 1792. donesena je naredba o obrtima koji podliježu pohađanju škole risanja. Bili su to: zidari, klesari, sadrari, gipsari, stolari, kolari, tesari, bravari, zlatari, pojasari, mjedari, ljevači zvona, limari, kotlari, gajtanari, gumbari, suknari, tkalci damasta i platna, sedlari, remenari, uzdari i lončari. Zagrebačka škola risanja počela je raditi 1781. godine, a 1806. godine proglašen je novi školski zakon. Unatoč naredbama i opomenama gradske uprave, čini se da šegrti i kalfe nisu redovito pohađali školu. Novi školski zakon iz 1845. godine sadržavao je naredbu o otvaranju nedjeljnih škola za dopunsko školovanje. Nedjeljna škola započela je raditi 12. listopada 1846. godine. Gradska uprava obavijestila je cehove da nitko bez svjedodžbe o pohađanju škole neće moći postati kalfom ili majstorom. Taj zakon ostao je na snazi sve do donošenja novog zakona o školstvu 1874. godine.


Obrtnici su proizvodili za tržište. Sajmovi su imali osobitu ulogu pri ponudi i potražnji robe. Na Kaptolskom trgu održavao se sajam na blagdan Sv. Stjepana (20. kolovoza), koji je trajao 14 dana (sedam dana prije i sedam dana poslije blagdana). Zlatnom bulom Bela IV je 1242. godine dopustio održavanje dnevnog trga i dvaju većih sajmova ponedjeljkom i četvrtkom. Godine 1256. dopustio je održavanje četrnaestodnevnog sajma na blagdan Sv. Marka Evanđeliste (25. travnja). Gradec je 1372. godine dobio pravo održavanja sajma na blagdan Sv. Margarete (13. srpnja). Održavao se u podgrađu, kraj istoimene crkve, i trajao je 14 dana. U 17. stoljeću Gradec je dobio pravo na još nekoliko sajmova. Gradec i Kaptol često su se sukobljavali zbog ubiranja tržnih pristojbi. Cehovi i nadležne vlasti najčešće su se sporili u vezi sa slobodom trgovanja. Naime, u interesu gradske, pa i kaptolske vlasti bio je što veći priliv trgovaca na sajmove. Međutim, oni nisu smjeli na dnevnim i tjednim sajmovima prodavati robu koju su proizvodili cehovi. Takvu robu mogli su prodavati samo na godišnjim sajmovima. Cehovski starješine redovito su kontrolirali robu i mogli su je zaplijeniti uz dozvolu gradske uprave.

Prilikom slabije potražnje robe cehovi poduzimaju zaštitne mjere. Da bi osigurali egzistenciju svojih članova, ograničavaju broj obrtnika u cehu, zatvaraju ceh pred novim majstorima i povećavaju majstorsku taksu. Gradska uprava je nizom odluka 1679., 1682., 1683. i 1698. godine pokušala utjecati na cehove da smanje pristojbe za primanje u ceh, odnosno da se one plaćaju u dogovoru s magistratom.

Cjenike robe izdavala je gradska uprava ili Hrvatski sabor. Odlukom Ugarsko-hrvatskog sabora iz 1659. godine županije preuzimaju ograničavanje prodajne cijene robe obrtnika, što je osobito pogađalo pekare i mesare. Donosi se također niz zakonskih propisa protiv zloupotreba cehova. Opći cehovski zakoni doneseni 1689. i 1739. godine pokušali su uvesti red u cehovsku organizaciju. Uvodi se služba cehovskog komesara, koji prisustvuje cehovskim sastancima i posreduje između gradske uprave i ceha. Josip II ukinuo je cehove 1783. godine, ali je prije smrti povukao taj patent. Godine 1791. osnovan je odbor na čijem je čelu bio protonotar kraljevine Nikola Škrlec, koji je izradio prijedlog o ukidanju cehova, ali on nije proveden.


Početkom 19. stoljeća nastavljene su reforme cehova. Godine 1813. izdana su Opća pravila za udruženja ili cehove Kraljevine Ugarske, ali ti propisi nisu donijeli nikakve promjene nabolje. Roba koju je proizvodio ceh nije mogla konkurirati jeftinijoj robi tvorničke ili manufakturne proizvodnje. Cehovi ponovo ograničavaju broj majstora, povećavaju takse i otežavaju primanje kalfi u ceh.

Godine 1848. ukinut je feudalni poredak. Cehovi su 1851. godine regulirani Privremenim naputkom o uređenju trgovačkih i obrtničkih poslova u krunovini Hrvatskoj i Slavoniji. Krajem 1859. izdan je cehovski red, koji je stupio na snagu carskom odlukom (patentom) 1860. godine, a proklamirao je slobodu obrta i ukinuo cehovsku organizaciju. Ta odluka nije provedena u svim zemljama austrijskog carstva, pa ni u Hrvatskoj. Poslije hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. poslove obrta preuzelo je ugarsko ministarstvo za poljoprivredu, obrt i trgovinu. Ono je početkom 1872. godine podnijelo na odobrenje Franji Josipu I obrtni zakon koji je stupio na snagu 16. ožujka 1872. godine. Njime su ukinuti cehovi i osnovane obrtne zadruge, koje su još niz godina održavale tradiciju i običaje te obnavljale i čuvale cehovske predmete.

Marija Šercer


Slike s izložbe



























foto Josip Vranić, MGZ


Katalog izložbe

Šercer, Marija. Stari zagrebački obrti = Alte zagreber Handwerke = Old Zagreb craft-guilds.
Zagreb : Povijesni muzej Hrvatske, 1991.








Vezani publicirani radovi

Šercer, Marija. Izložba Stari zagrebački obrti. // Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske. 40, 1-4(1991), str. 3-4.


Ostali vezani članci

Zagrebački cehovi. // Večernji list, 13. siječnja 1991., str. 10.

Zagrebu – rođendanski dar! // Večernji list, 17. siječnja 1991., str. 11.

Vnuk, Rada. Častan duh staroga obrtničkog Zagreba. // Vjesnik, 23. siječnja 1991., str. 9.

Bošnjak, H. E. Povijest Zagreba kroz obrt. // Glas koncila, 6-10. veljače 1991., str. 13.

de Prato, Stojan. Zagrebački cehovi. // Večernji list, 13. srpnja 1991.