Zagrebačko kazalište lutaka, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Berislav Brajković
Stručni suradnici: Zdenko Kuzmić, MGZ, Radovan Wolf, ZKL
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Oblikovanje plakata: Studentski centar, Zagreb
Ova izložba predstavlja za Muzej grada Zagreba, odnosno za njegovu izložbenu aktivnost, izvjesnu novost iako je Muzej već priređivao kazališne izložbe i premda u okviru svoje djelatnosti već odavno njeguje i čuva zagrebačku kazališnu tradiciju. A ta je u Zagrebu vrlo duga, jer datira sve tamo od srednjovjekovnih obrednih igara pred starom katedralom, od kazališnih prikazivanja kaptolskih đaka na Kaptolu i Gradecu u 16. stoljeću, od brojnih predstava učenika Isusovačke gimnazije kroz gotovo čitavo 17. i 18. stoljeća, od predstava što su ih davali kaptolski klerici, zatim brojne putujuće kazališne družine (dvije takve istaknute družine krajem 18. stoljeća davale su predstave i u ovoj, nekada samostanskoj zgradi), od predstava što su ih davali zagrebački aristokrati u svojim palačama na Gornjem gradu – i sve tamo dok Zagreb nije tridesetih godina 19. stoljeća dobio svoju kazališnu zgradu na Markovom trgu pa sve do današnjih dana, kad su kazališna prikazivanja kroz dugu i burnu prošlost postala jedna od naših najznačajnijih kulturnih manifestacija.
No, sva ta kazališna prikazivanja bila su namijenjena odraslima, a ne djeci. O njima se pišu povijesni prikazi, priređuju izložbe, skuplja dokumentarni materijal u muzejima i uopće, kad se govori o kazalištu, govori se uvijek o kazalištu za velike i obično nikada u vezi s tim i o kazalištu za male. Kazalište za najmlađe u takvim se slučajevima izostavlja iako i ono ima svoje jasne umjetničke kvalitete i krasne osobine. Ono je s nepravom u tom pogledu ponešto zanemareno iako ima istu svrhu, isti cilj i značenje kao kazalište za velike. I ono ima svoju specifičnu vrijednost i važnu ulogu u najranijim počecima kulturnog formiranja čovjeka, svoje uspjehe i svoju tradiciju.
Na ovoj izložbi prikazana je 30-godišnja prošlost Zagrebačkog kazališta lutaka, jednog od onih kazališta koje poetičnošću svojih prikazivanja, scena i likova prodiru i osvajaju srca mališana više nego išta drugo, upijaju se u ljudske duše dublje i trajnije nego bilo koja pojava te vrste i ostaju usađeni u čovjeku kroz čitav život.
Stoga ova izložba Zagrebačkog kazališta lutaka, kazališta mašte naših najmlađih, o kojem su izložbe rijetke, dobro dolazi u svakom pogledu, a napose da se javnost upozna sa životom toga kazališta ispred i iza kulisa, s njegovim radom, gostovanjima, uspjesima i priznanjima kroz ovo prilično dugo vremensko razdoblje. Najmlađi poklonici kazališta mogu izbliza upoznati njegove glumce – maštovite lutke. Pored toga, valja uzeti u obzir i činjenicu da se prigodom ovakvih izložaba prikupi, sredi i sistematizira vrijedan dokumentarni materijal, napose dragocjen za našu kulturnu povijest.
dr. Franjo Buntak
Sve ovo čime se pokušava predstaviti i ilustrirati proteklih 30 sezona zagrebačke scene lutaka samo je mali dio i djelomičan vid stvaralačkih napora, traganja i iznalaženja Zagrebačkog kazališta lutaka danas.
Jer sukus lutkarskog stvaralaštva odvija se na sceni, u punoj prisutnosti dječje publike, koja u milijunskoj koloni pristiže i napušta ovu lutkarsku scenu, trideset sezona, na više od šest tisuća izvedaba, u dvije stotine varijanti lutkarske igre, danas već iz treće generacije kontinuiranog slijeda.
Jer Lutkar-kreator živi, djeluje i stvara na svojoj sceni. Kao animator, pričalo, čičerone kroz bajosnovna prostranstva i magiju znanu razigranoj dječjoj mašti i radostima djetinjstva.
Jer Lutkar je stvaralac u cijelosti okrenut djeci. Stvaralac i oplođivač onih niti, tkiva, bljeskova, iskrenja, zrenja i zanosa od kojih nastaje pelud što ga odnose, poput pčelica, ticala dječje mašte u svoja djetinja prostranstva. Odnose, da bi od te pređe izatkala haljetke, ogrtače i kapuljače za sve studenije i zamornije godine, odjeću s kojom valja kročiti do duboke starosti, u sva kasnija otkrovenja, u sva nadahnuća, u sve letove, vrludanja, srazove, zanose i razočaranja.
Lutkar se stvarajući igra. I igrajući se – stvara. A pri tome, Lutkar se igra “ozbiljnošću kirurga koji pravi zahvat na srcu!” Na ljudskom srcu! Na srcu mališana. A taj zahvat ne smije ostavljati ožiljke.
Igrajući se, Lutkar preuzima na sebe odgovornost pred vlastitom društvenom sredinom. Ne zbog investiranih milijardi ili pisanih i prešutnih ugovora. Zbog mališana. Odgovornost pred njihovim strepnjama, očekivanjima, nadama i budućim letovima u zvjezdane prostore. A također i odgovornost prema svom vlastitom, možda i ne toliko sretnom i uspravnom djetinjstvu kao što je ovo današnje. Jer djetinjstva naših mališana trebaju ostati bezbrižna, zaštićena od svih promašaja i krivih zahvata.
Cesat Kjuj: IVANUŠKA, sezona 1946/47., foto Tošo Dabac
RIBAR PALUNKO I NJEGOVA ŽENA, prema Ivani Brlić Mažuranić, sezona 1965/66., foto Branko Balić
Izlazeći pred svoju dječju publiku, Lutkar-stvaralac zna i usvaja nepisani zakon ove male scene: nema teže i presudnije pronevjere od one – iznevjeriti povjerenje djeteta! I nema težeg životnog promašaja od proigranog povjerenja što ga mališani u izobilju unose u svoje gledalište, u svoje bajkovito igralište!
BAJKA IZ KOVČEGA, sezona 1971/72., foto Branko Balić
Stoga sve što ovdje vidite, sređeno ili razasuto, obrađeno i izrađeno od ljepenke, kartona, drva, metala, svile, sukna, pokosti, gume ili sintetike, s mnogo ljubavi i pregnuća, mašte i tragalačke radoznalosti, sve je to namijenjeno bogaćenju dječjih svjetova. Publici lutkarske scene. Najdragocjenojoj i najzahvalnijoj. Najodanijoj i najosjetljivijoj. Najmaštovitijoj i najdovitljivijoj. Najbudnijoj i najpažljivijoj ... S mnogo i mnogo “naj” i “naj-naj”!
TIGRIĆ, sezona 1974/75., foto Branko Balić
I eto jednostavne istine: zbog toga danas za lutke i lutkare Zagreba znadu i ljubitelji lutkarstva u Lenjingradu, Bukureštu, Alepu i Lodzu, u obje Njemačke, Danskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Tunisu, Francuskoj ...
Zbog toga su ove lutke donosile radost mališanima u lječilištu Velog Lošinja, malim pacijentima u Kraljevici, Ičićima, razigranim mališanima na osunčanim prostorima Medulinske pinete, te ostale urezane u sjećanjima mališana što su se okupljali u zavjetrini Gračaca i Udbine, Titove Korenice, Bihaća, Perušića, Otočca, Ličkog Osika ... svuda, svuda ...
ZVJEZDICA POSPANKA, sezona 1973/74., foto Branko Balić
A kako je sve to nastalo, kako se začelo i razvijalo? O tome u drugoj prilici. To ne zanima i ne mora zanimati naše najdraže male posjetitelje. O tome će pokušati progovoriti jedan drugi zapis. Zapis o skrivenijem, trideset sezona dugom i ne toliko lagodnom i lepršavom putovanju. O putovanju u koje su mnogi lutkari-kreatori ugradili velik dio svoga radnog vijeka. Poneki – čitav! A neki su čak ostali vjerni do posljednjeg daha. Doslovce! Jer im je scena Zagrebačkog kazališta lutaka bila i posljednja životna stanica i krajnji umjetnički i životni domet.
Ali o tome pred mališanima ni riječi. Lutke trebaju i nadalje živjeti, nastaviti svoje čarobne, maštovite, dovitljive igre. I opet – zbog njih. Naših mališana!
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Trideset sezona Zagrebačkog kazališta lutaka.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1976.
