Vrijeme: 7. srpanj – 09. siječnja 2022.
Autorica: Vesna Vukelić Horvatić
Izložba U životu i smrti – crtice iz zajedničkoga života Bele i Miroslava Krleže muzeološkim jezikom pokušava „zaviriti“ u njihov privatni život iza zatvorenih vrata vile na zagrebačkom Gvozdu, pokušava otkriti drugu, intimnu stranu njihovih druženja, putovanja, izleta... Izložba prikazuje njihov život promatran kroz prizmu onoga što o njima znamo iz raznih arhivskih izvora, memoarskih zapisa, znanstvenih radova i novinskih članaka.
Bračni par Krleža svojim javnim djelovanjem obilježio je kulturni i politički život Zagreba, Hrvatske i ondašnje Jugoslavije okupljajući oko sebe mnoge znamenite osobe kulturnoga i političkoga života tadašnjega vremena.
Bela i Miroslav Krleža prošli su kroz mnoge materijalne, profesionalne i egzistencijalne probleme. Prvi put Krleža je vidio Belu 1909. godine na prozoru kuće u Otočcu kad je na nagovor svoga prijatelja iz kadetske škole, i Belina ujaka, Dane Vuksana posjetio Otočac. Dane je s oduševljenjem obitelji pripovijedao o svome prijatelju Miroslavu Krleži. Ujakove su se riječi dojmile i mlade Bele koja je sa sve većim zanimanjem slušala priče ujaka Dane o mladom Krleži. Krleža u dva navrata, 1910. i 1911. godine, posjećuje svog prijatelja Danu u Đorđićevoj i tada prvi put, nakon „ukazanja“ na prozoru u Otočcu, vidi Belu. Sudbonosni susret za njih dvoje dogodio se na Zrinjevcu u kolovozu 1917. Bela je bila u šetnji s prijateljicom. Miroslav joj je prišao i dogovorio susret sljedećega dana na gornjogradskoj promenadi. Od toga dana razvija se njihova uzajamna naklonost koja je prerasla u ljubav. Njihovi roditelji bili su protiv veze mladoga para, ali usprkos svemu, pa i roditeljskom protivljenju, započeli su svoju vezu. Podršku im je dao jedino Belin ujak i Krležin prijatelj Dane Vuksan i stoga se par odlučuje na tajno vjenčanje. Vjenčali su se u crkvi sv. Blaža u Zagrebu 14. studenog 1919. Obred vjenčanja bio je skroman i bez rodbine. Kumovi bračnoga para bili su slikar Ljubo Babić i književnik Milan Begović.
Bračni par Krleža napušta Zagreb u kolovozu 1920. godine i odlaze u Dugu Rijeku kod Koprivnice gdje je Bela dobila posao učiteljice. Bela nikako nije bila zadovoljna svojom službom učiteljice, a Krleža se teško nosio sa životom u provinciji. Mučila ih je i neimaština te je Krleža razmišljao o preseljenju u neki drugi grad na području ondašnje Države SHS. Rješenje se pojavilo u obliku ostavštine Krležine tete Josipe Horvat Navratil koja mu je oporučno ostavila stan u Kukovićevoj ulici (današnjoj Hebrangovoj) i vrijedan imetak koji se sastojao od skupocjenog namještaja, umjetničkih predmeta, novca, vrijednosnih papira i jednoga ćupa punog zlata. Time su se poboljšale njihove životne prilike što je rezultiralo povratkom u Zagreb u ljeto 1921. godine, ali i normalizaciji odnosa među njihovim obiteljima. Prije useljenja na Gvozd 23, u razdoblju od 1922. do 1952. godine Bela i Krleža promijenili su četiri zagrebačke adrese. U stanu u Kukovićevoj 28, u kojem su živjeli kao zaštićeni najmoprimci jer je zgrada bila u vlasništvu obitelji Singer, ostaju sve do 1935. godine. Tu su proživjeli dane istinske sreće, profesionalnih uspjeha, ali i prvih bračnih problema povezanih s čestim Krležinim izbivanjima iz Zagreba. Bela i Miroslav Krleža kratko su živjeli u stanu u Mihanovićevoj ulici (1935. – 1937.). Tu je Krleža dovršio pisanje svog maestralnog djela „Balada Petrice Kerempuha“, a Bela se isticala glumeći u manjim ulogama komediografskog repertoara. U Radišinoj ulici bračni par Krleža stanovao je od 1937. do 1946. godine. Iz stana „ratne depresije“, kako ga naziva Bela, često su izbivali i bježali u Mallinovu ulicu kod obitelji dr. Berislava Borčića. Ratno vrijeme njima nije bilo nimalo lako preživjeti jer Krleža je bio stavljen na listu zabranjenih pisaca. Nekoliko puta bio je i uhićen, a od sigurne smrti spašavao ga je dr. Đuro Vranešić, neurolog i psihijatar koji je vodio Sanatorij za živčane bolesti na Zelengaju. Vranešić je pod krinkom „liječenja“ skrivao Krležu u svom potkrovnom stanu u sanatoriju. Krleža godine do kraja rata provodi u svojevrsnoj izolaciji, ali nije besposlen – započinje rad na „Djetinjstvu u Agramu“, piše dnevničke zapise i eseje, proučava građu za buduća djela o Areteju i Jurju Križaniću. Za razliku od supruga, Bela je nastavila raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu, dapače uloge je nizala jednu za drugom o čemu nam svjedoče tiskani mediji iz onoga vremena. Nakon rata bračni par Krleža mijenja adresu stanovanja, pa odlaze u Ulicu braće Kavurića 23 (današnju Hebrangovu). Nakon useljenja u stan u Ulici braće Kavurića bili su zadovoljni, bio je prostran i u središtu grada. No, s vremenom promet u toj ulici postao je gust, buka je bila danonoćna i još k tome u dvorištu se nalazila i klaonica pa su Bela i Krleža razmišljali o preseljenju. Za njihove želje o selidbi u novi, mirniji prostor saznala je Elizabeta Rein, vlasnica Vile Rein. No, proći će još kratko vrijeme prije nego što su se Krležini preselili u Vilu Rein.
Usprkos Krležinoj šutnji tijekom Drugoga svjetskog rata, ostajući nakon rezolucije Informbiroa čvrsto na Titovoj strani, počinje uspon Miroslava Krleže na društvenoj ljestvici. Bela i Miroslav Krleža od listopada 1949. godine pa sve do ljeta 1950. godine boravili su u Parizu gdje je Krleža obnašao dužnost glavnog voditelja projekta, svojevrsnog ductus generalis, velike izložbe koja se pripremala u Parizu – „Izložbe o srednjovjekovnoj umjetnosti naroda Jugoslavije“ koja je za image tadašnje države bila izuzetno bitna. Nakon povratka iz Pariza Krleža je uvjerio jugoslavenske političare u potrebitost pokretanja enciklopedije koja bi sadržavala sveukupno znanje o narodima Jugoslavije. Krležina je inicijativa prihvaćena i 5. listopada 1950. godine osnovan je Leksikografski zavod FNRJ, a Krleža je postao njegov direktor.
Bela i Krleža nastanjuju se na Gvozdu 1952. godine. Bela je bila oduševljena prostorom i samom pozicijom kuće u rezidencijalnoj zagrebačkoj četvrti Tuškancu. Krleža je u početku bio sumnjičav i nesklon toj ideji, no popustio je pred Belinim argumentima. Bela i Krleža proveli su na Gvozdu zadnjih trideset godina svoga života. Njihov dom bio je mjesto susreta ljudi iz kulturnog i političkog života onoga vremena. Nekoliko puta u posjet im je dolazio i Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom. Zanimljivo je da su Krleže ugošćavale isključivo jedan par s obrazloženjem da će im se tako moći u potpunosti posvetiti. Bela Krleža obožavala je cvijeće i za njezina života Gvozd je bio pun cvijeća. Gosti koji su dolazili na Gvozd Beli bi donosili bukete cvijeća, najdraže su joj bile žute ruže. Svoj ljetni odmor od početka 50-ih godina Bela i Krleža često su provodili na Brijunima u društvu Josipa Broza Tita i Jovanke Broz, ali i ostalih političara onoga doba. Omiljeno Belino mjesto za odmor bila je i Opatija, ali i Vila Bistrica na Tržiču.
Posljedni put Bela se pojavila na pozornici HNK u listopadu 1964. godine. Nakon toga nije više nastupala te je umirovljena krajem kolovoza 1966. godine. Nakon odlaska u mirovinu Belin društveni život nije prekinut. Redovito se sastajala sa svojim prijateljicama i bivšim kolegicama u Kavani hotela „Palace“. No, za razliku od supruge, Krleža posljednje dvije godine života nije se mogao kretati bez štapa, a zbog narušena zdravlja prekida svoje društvene i kulturne aktivnosti te se povlači u osamu svoga doma na Gvozdu. U grad više nije silazio; njemu su dolazili prijatelji, kolege, poznanici, književnici, novinari. I dalje je bio na čelu Leksikografskoga zavoda, ali u svoj ured u Frankopanskoj ulici više nije dolazio.
Početkom 1981. godine Belino se zdravstveno stanje pogoršalo te je odvezena u Bolnicu dr. Mladen Stojanović (danas KBC Sestre milosrdnice). Gromoglasan pjev ptica Krležu je probudio 23. travnja 1981. na dan kada je Bela preminula. Krleža je od Beline smrti bio u depresivnom raspoloženju, rapidno je propadao i sve češće razmišljao o svojoj smrti. Zauvijek je zatvorio svoje zelene oči 29. prosinca 1981. godine.
Bela je dočekala svoga Krležu u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju.
Vesna Vukelić Horvatić
Drage posjetiteljice i posjetitelji,
vodstva izložbom „U životu i smrti – crtice iz zajedničkoga života Bele i Miroslava Krleže“ bit će svaku srijedu u 16.30 sati.
