Muzej grada Splita, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Helga Zglav-Martinac
Koordinator: Boris Mašić, MGZ
Oblikovanje izložbe: Željko Kovačić
Oblikovanje plakata: Miljenko Gregl
U sklopu ovih prvih sustavnih istraživanja, prvi put je ekipa stručnjaka različitih znanstvenih profila radila na detaljnoj obradi svih nalaza pronađenih na lokalitetu, bez obzira na njihovu vremensku pripadnost.
Gotovo potpun izostanak lokalne keramičke produkcije finijeg karaktera, prisilio je stanovnike istočne obale Jadrana, a time i građane Splita, da se oslone na uvoz.
Upravo zbog toga, 75% keramičkog materijala uglavnom ima analogije među materijalom susjedne Italije, dok tek maleni dio pripada materijalu iz ostalih zemalja mediteranskog bazena (Sirija, Sjeverna Afrika, Bizant, Španjolska i dr.).
Vrlo je rijetka pojava da se izvan Italije, na okupu i na jednome mjestu, nađe toliko različitih vrsta talijanske keramike. Kozmopolitski karakter keramike pronađene u Splitu predstavlja izuzetno značajan prilog rekonstruiranju povijesti jadranske i mediteranske trgovine.
Domaćoj produkciji, prema dosadašnjim spoznajama, pripada jedino estetski neatraktivna keramika svakodnevne kuhinjske namjene, kao što je gruba lončarija i depurata – keramika od pročišćene gline te vjerojatno neki od tipova keramike s ocaklinom.
Ujedinjenje Sicilije i Napuljskog kraljevstva u Kraljevstvo dviju Sicilija (1130. god.), događaj je koji olakšava komunikaciju Sicilije s kopnom, a time pospješuje i prodor utjecaja koji se u to vrijeme s Istoka slijevaju prema Europi. Normansko osvajanje olakšava cirkuliranje kako ljudi i roba, tako i ideja, tehnologija, ali i doseljavanje samih majstora. Vrlo vjerojatno je upravo tada na Zapad stigla, za Europu posve nova vrsta – keramika premazana engobom i caklinom – tzv. engobiata.
Ta novost obilježit će europsku keramičku produkciju od ranoga srednjega vijeka sve do danas. Najranije tipove europske keramike s premazom u palači predstavljaju dvije skupine materijala. Prvu, količinski bogatiju, čine južnoitalske slikane engobiate, a drugu keramika iz rane produkcije venetskog područja. Nekako istodobno (13. st.) javljaju se, na Siciliji i u južnoj Italiji, prvi primjerci keramike premazane kositrenim premazom – smaltom – kasnije bolje poznate kao majolika. Ova tzv. proto-majolika je u Splitu zastupljena u malom broju, i to isključivo u nalazima ulomaka.
Što se tiče netalijanske produkcije, jedan dio keramike stiže u naše krajeve iz istočnog područja mediteranskog bazena, pretežito u vrijeme križarskih ratova i to najčešće preko južne Italije i Sicilije (rana bizantska grafito keramika 13. i 14. stoljeća te sirijska silikatna keramika 13. st.).
U palači se u 14. i 15. stoljeću, iz pokrajina Marche i Umbria, pojavljuju malobrojni primjerci arhajske majolike i majolike tipa zaffera in rilievo (keramika oslikana kobaltnom tamnoplavom bojom).
Majolika slikana zlatnim lustrumom (bojom na bazi skupocjenih metala – zlata i srebra), posebnost španjolsko-maurske produkcije druge polovine 14. i 15. stoljeća, zastupljena je među nalazima iz palače s vrlo malim brojem ulomaka.
Kao i na čitavom području istočne obale Jadrana, tako i ovdje, u vrijeme venecijanske dominacije prevladava keramika proizvedena u pokrajinama koje leže duž sjevernog jadranskog luka. Među materijalom iz palače, venetska keramička produkcija zastupljena je već najranijim tipovima keramike s premazom.
Nalazi iz razdoblja zreloga srednjega vijeka (14.-15. st.) gotovo se isključivo sastoje od venetske engobiate urezanog ukrasa ili tzv. arhajske venetske grafite (keramika s urezanim uresom). Uz nju se povremeno pojavljuju i primjerci slikane ocakljene keramike. U 15. i 16. stoljeću venetska arhajska grafita još uvijek traje, ali postupno gubi na kvaliteti i polako odstupa, prepuštajući prvenstvo svojoj sljedbenici – renesansnoj grafiti – bogatijoj i po oblicima i po izboru ukrasnih motiva te po načinu njihove realizacije.
Renesansna majolika, čijim se dobro očuvanim reprezentativnim primjercima diče neki centri na našoj obali (Zadar, Dubrovnik), u Splitu je zastupljena gomilom vrlo sitnih ulomaka. Sreća je da se na njima ipak iščitavaju karakteristični rukopisi brojnih poznatih produkcijskih centara kao što su Faenza, Deruta, Casteldurante, Montelupo i dr.
U drugoj polovini 16. stoljeća, iz venetskog područja u Split stiže, uz niz tipova majolike orijentalne inspiracije, čuvena venecijanska plava majolika. Pritom je vrlo značajno da su u palači pronađeni i primjerci proizvoda abruškog središta Castelli. Kasna engobiata u svim svojim tipovima zauzima najznačajnije mjesto u ukupnoj količini nalaza na ovom lokalitetu. Ona ima uglavnom obilježja venetske i emilijanske produkcije 16. i 17. stoljeća.
Možemo zaključiti kako splitski nalaz, izuzetnim bogatstvom materijala, poziva i obvezuje, kako domaće tako i inozemne stručnjake na daljnju znanstvenu obradu. Rezultati budućih istraživanja mogli bi pridonijeti još lakšem iščitavanju povijesnih, društvenih, ekonomskih i ostalih zbivanja na Jadranu i šire – na Mediteranu.
Helga Zglav-Martinac
Slike s izložbe
foto Miljenko Gregl, MGZ
Katalog izložbe
Zglav-Martinac, Helga. Ulomak do ulomka... : Prilog proučavanju keramike XIII.-XVIII.stoljeća iz Dioklecijanove palače u Splitu.
Split : Književni krug Split ; Muzej grada Splita, 2004.
Vezani članci
Mašić, Boris. Keramika Dioklecijanove palače. // Vjesnik, 4. travnja 2004., str. 20.
Tolić, Vlasta. Sjaj krhotina renesansne keramike. // Vjesnik, 9. travnja 2004., str. 15.
Kos Bučar, Dajana. »Ulomak do ulomka«. // Komunalni vjesnik, god. XIX, br. 295, 28. travnja 2004., str. 12.
Vranić, Antonija. Ugađanje nepcu. // Vijenac, 266, 13. svibnja 2004.
