Koncepcija izložbe: Vanda Ladović
Oblikovanje izložbe i plakata: Joža Ladović
U okvirima svoje izložbene aktivnosti Muzej grada Zagreba planira i priređivanje izložaba umjetničkih radova starije generacije zagrebačkih likovnih umjetnika koji se vrlo rijetko pojavljuju u oficijelnim izložbenim salonima. Prvi izbor pao je na Vilka Gecana, jednoga od naših najznačajnijih slikara 20. stoljeća, slikara koji se našoj javnosti predstavio prvi puta nakon Prvoga svjetskog rata kad je izlagao u Proljetnom salonu zajedno sa svojim vršnjacima Uzelcem, Trepšeom, Varlajem. Bili su to sve sami “mladi”, koji su tada svojim djelima obilježavali najnovija likovna nastojanja.
U mlađim danima Gecan je mnogo boravio u stranom svijetu, primao utiske, stjecao iskustva, učio, slikao, formirao svoju umjetničku ličnost. Podulje vrijeme proboravio je u ateljeima Münchena, Praga, Berlina, Pariza, a u Americi, New Yorku i Chicagu, punih devet godina. Bio je i na Siciliji, ali u talijanskom zarobljeništvu za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Tu je nastao njegov grafički ciklus “Ropstvo na Siciliji”, iz kojeg je i ovdje izloženo nekoliko crteža.
Naročito je bila važna za slikarski razvoj Vilka Gecana Amerika. Tamo je na reprezentativnim izložbama Moneta, Cezannea, van Gogha, Renoira i Matissea pronašao ono što je najviše harmoniralo s njegovim umjetničkim bićem, s njegovim slikarskim težnjama i na čemu je snagom vlastite imaginacije mogao izgraditi svoj osobni slikarski izraz.
Osim na samostalnoj izložbi priređenoj u Umjetničkom paviljonu ubrzo poslije Prvoga svjetskog rata, mnoge Gecanove slike bile su izlagane na brojnim Proljetnim salonima, na izložbama “Nezavisnih”, izložbama “Zagrebačkih umjetnika” i napokon na izložbama ULUH-a. Postizavale su uspjehe, donosile autoru mnoga priznanja, a koji puta i upravo laskave kritike.
Uz slikarstvo i boje na platnu i staklu mnogo je njegovao crtež i grafiku kao najspontaniji, najneposredniji osobni umjetnički izraz. Na ovoj izložbi izloženi su crteži i grafike nastale u vremenskom rasponu između 1911. i 1932. godine, dakle, od njegove najranije mladosti do vremena kad se nakon višegodišnjeg boravka u tuđini ponovno vratio u Zagreb i ovdje stalno ostao. Osim nekoliko iznimaka, svi izloženi crteži i grafike vlasništvo su autora pa je ovo rijetka prigoda da ih i šira javnost može vidjeti.
dr. Franjo Buntak
(izvor MGZ, Ostavština Franje Buntaka, kut. 3, fasc. 70)
Već je A. B. Šimić (1921. godine) zapisao: "Gecanovi crteži pokazuju da je on dobar crtač." I pri tom je dodao: "ali im ipak nedostaje nešto; kao da su kombinirani i nisu dosegli punog stabiliteta". Danas, prilikom komorne izložbe crteža iz autorove zbirke (nužno, vrlo nekompletne), može se reći, nakon gotovo pola stoljeća vremenskog razmaka, da je bio u pravu, pogotovu u prvom, afirmativnom dijelu iskaza. A "nepotpunost stabiliteta" o kojoj A. B. Šimić govori mogla bi se odnositi jedino na činjenicu da crteži Vilka Gecana ne pokazuju jedinstvenost i neku strožu stilsku određenost, što, međutim, ne umanjuje vrijednost onima najuspjelijima među njima.
Crteži s ove izložbe nastali su od 1911. – 1933. godine i prate, makar i nepotpuno, faze umjetnikova formiranja i vrijeme pune zrelosti. Prvi izložak, portret Milivoja Uzelca u tušu, još iz srednjoškolskih dana, i u prenesenom smislu označava uvod: uvod u traženja u kojima će upravo Uzelac i on imati vodeću ulogu. Njihovom će djelatnošću, uz neke druge, slikarstvo u nas dobiti na autonomiji i dostojanstvu i oni će, usred raznih naših nesporazuma u to vrijeme, iznijeti vrlo čist i jasan slikarski program. To je grupa oko tzv. "Proljetnog salona".
Najraniji Gecanovi crteži odlikuju se neposrednošću i žestinom. Kao da je u njima ono mjesto oslobađanja kakvo mu slikarstvo u tom trenutku nije moglo dati. Izrazita je ekspresionistička stilizacija ("Pobuna", 1914., tuš i crvena tinta, a dijelom već i "Mojše", 1912.) vrlo rana za naše razmjere. Brza bilješka olovkom "Kraj mora" iz 1916. godine pokazuje u klici rukopis koji će za njega biti karakterističan idućih nekoliko godina.
Vrhunac je takvog stila litografska mapa "Ropstvo na Siciliji" (1921), od čijih je petnaest listova ovdje izloženo samo šest. I premda je zrelost očita, gotovo sve moguće rezerve koje smo u stanju uputiti Gecanovu slikarstvu vezane su uz ovakve radove. Pretjerana tvrdoća, naglašena inscenacija i zamrznuta, gotovo groteskna gestikulacija likova dosta su strane današnjem senzibilitetu. Ali i neposrednom likovnom poimanju uopće. Na ovom se mjestu ponovo prisjećamo A. B. Šimića i načina kako je riječ o crtežima nastavio: "Kad ih gledam, želio bih nekoje od njih jednostavnije, čišće, uvjerljivije." A Gecan je, zapravo, već i prije toga te zahtjeve dijelom ispunio.
U 1920. godinu pada litografija "Dječak", a godinu dana ranije "Kod stola"; dva rada, pogotovu posljednji, u kojima je škrtost sredstava ona upućenost na bitno, na odustajanje od zavodljive modelacije i u kojima kao da se koristi bogatstvom svjetla nekih starih majstora. I čistoća i sažetost i inače određuju sve njegove najbolje trenutke; ali u Gecana katkad postoji i protutežnja, gotovo nekakvo traženje oslonca ili pribiranje snaga, što u ranijoj fazi znači dodir sa školskim ("Tenente La Spina", npr.), a u kasnijoj dodir s akademskim (neki od aktova iz 1927. godine). To, međutim, ne može biti kriterij za prosuđivanje ovog slikara.
Lakoća je također jedna od komponenti, makar nikad tako izrazita kao u Uzelca; a i manje je (senzualne) dopadljivosti, u svakom slučaju. Presudno je pri tom za obojicu Kraljevićevo prethodništvo (jedan je crtež s ove izložbe gotovo parafraza Kraljevićeva stila, ali je zato i naslovljen njemu u počast), a još više kultura francuskog crteža, posebno Matisseova. I premda su Gecanovi motivi vrlo općeniti, izvedba je uvijek uvjerljiva i rafinirana.
I u nevelikoj, ali značajnoj stilskoj amplitudi Gecanova slikarstva, crtež je svakako manje glasan. Primijetit ćemo da su ekspresionistički odjeci s vremenom oslabili, napetost oblika popustila, te da dodir s kubizmom (Gecanovo ulje "U krčmi" jedan je od datuma našeg slikarstva) u crtežima nije direktan, ukoliko u to, možda, ne uračunamo dva "Portreta", jedan iz 1928., a drugi iz 1929., te "Šveđanku" iz iste godine. Naime, ti su crteži iznimka jer je u njima neposredna opservacija, inače redovita, zamijenjena jednom drugačijom koncepcijom prostora, premda samo u zametku; nema tu niti razlaganja, niti multiplikacije. Ne možemo ih shvatiti nego kao okušavanje čije se posljedice nisu dugo osjećale, jer Gecan ide prema sve većoj jednostavnosti, ali ne i jedinstvenosti: ako se u "Dearborn square" (1927) i poslužio snažnijim i širim potezom i gušćom crtom, u "Modnoj lutki" (1929) sasvim je drugačija mirna melodičnost linije. U oba su slučaja, međutim, očiti zalozi jednog cjelovitijeg slikarstva.
Tonko Maroević
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Vezani članci
Maleković, Vladimir. Povratak staraca bogatih vrijednostima : Izložba crteža i grafika Vilka Gecana u Muzeju grada Zagreba. // Vjesnik, 16. srpnja 1968., str. 9.
Maroević, Tonko. Gecanova prisutnost : izložba crteža i grafike u Muzeju grada Zagreba. // Telegram, 5. srpnja 1968, str. 6.
Venturini, Darko. Muzej grada Zagreba 20. VI–10. VII : Vilko Gecan: crteži i grafike. // Čovjek i prostor. 15, 186(1968), str. 15.
