Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske - ULUPUH, Zagreb, izložba iz ciklusa Permanenta, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Odabir radova: Zdravko Poznić
Oblikovanje izložbe: Zdravko Poznić, Vladimir Stanislav
Oblikovanje plakata: Ivan Picelj
Gost: Tomo Dijanić
Keramičko umijeće koje nam prikazuje ovom izložbom Vladimir Stanislav određeno je sviješću o graničnim točkama i rasponima značenja današnjeg keramičkog izraza, što se našao intenzivnije nego ranije u dinamičkom kontekstu aktualne situacije u modernoj umjetnosti.
Dileme, nastale s tim u vezi, objašnjive su uklanjanjem oštrih granica između pojedinih područja likovnog stvaralaštva (bez obzira na to kakva će biti budućnost tog procesa), ali su ovdje bitno na razini likovnog keramičkog i keramičko-funkcionalnog iskustva. Treba li krenuti prema konvencionalno-dekorativnim značenjima i uopće prema klasičnoj keramičkoj namjeni ukrašavanja ili pak prema oblicima koji simboliziraju i do asocijativne forme, razmišljajući dalje (uz rad na keramici) o položaju i zadaći te neposredno ručne djelatnosti u svijetu opterećenom dostignućima vlastite civilizacije. Dotičući sve te momente, Vladimir Stanislav želi naglasiti kao zasebnu temu posljednju konstrukcijsko-predmetnu granicu, koja čini keramiku i po njezinoj prvotnoj namjeni trajno prisutnom: namjeni posude za pohranu nekog sadržaja, “obične” posude s neprekinutim stijenkama i unutrašnjom šupljinom. Nasuprot tome, stvaranjem određenog organičkog tipa strukture, koji se veže uz biljnu morfologiju, razvija autor dekorirajuću izmjenjivost kompozicije, no čuvajući radijalnu simetriju ili pak odnos postolja kao stapke s gornjim vijencem, često nepravilno koncipiranim.
Ne ulazeći u razmatranje današnjeg cilja umjetničke keramičke proizvodnje te njezinog odnosa prema serijskoj, strojevnoj proizvodnji – odnosa koji je u prošlosti više puta rješavan i nije donio do sada posve zadovoljavajuća i definitivna rješenja – možemo reći da se Vladimir Stanislav opredijelio za poziciju spontanog istraživanja, negirajući potrebnost ponavljanja onog otprije poznatog.
Analizirajući pobliže logiku kojom gradi svoje keramičke tvorevine, primjećujemo polaženje od pune zatvorene forme, zapravo kugle, kojoj otvara vanjsku epidermu, odnosno oplošje, pronalazi uvrtanjem površine unutrašnju šupljinu i unutrašnji prostor. Time je oblikovana posuda s još jednim, središnjim prostorom, kao jezgrom iz koje izvire, sada u novom značenju, vanjska površina, perforirana na različite načine.
Na drugim primjerima keramičar polazi od valjka čiji plašt reže, a dobivene odsjeke savija prema van u većoj ili manjoj mjeri. Valjak služi neki put i kao postament na zanimljiv način reduciranog i ispucanog oboda plitke posude; time se dotiču arhaička, udaljena značenja keramike. To je zamjetljivo i na grupi djela kojima je – kako smo već pretpostavili – ostala sačuvana svijest o elementarnoj, “minimalistički” oblikovanoj posudi, svedenoj na najnužnije momente do kojih se došlo postupkom oduzimanja – unutar same forme, kao i svijesti o staloženim iskustvima oblikovanja. Spominjući sljedeći korak, odnosno građenje kompozicije u smislu samostalne plastike i njezinog plastičkog okružja u prostoru (što je međutim logično proizašlo iz karaktera ostalih autorovih djela, koja su u vezi s općom plastičkom problematikom), te nastajanja izvjesne fabulacije likovnih elemenata, ne možemo ne spomenuti prisutnost nadrealističkog senzibiliteta koji, naravno, nije tu definitivno ostvaren.
Iako možemo konstatirati da je ovom izložbom Vladimir Stanislav prikazao djela koja inzistiraju na variranju formalnog obrasca što čini tek nekoliko likovnih tema, vidimo da je prostor daljnjeg istraživanja markiran veoma jasno pa će postignuto omogućiti postepeno i razložno otvaranje novih plastičkih područja.
Pored razgledavanja izložaka posjetitelji mogu pratiti sam tok keramičke proizvodnje. Keramičar Tomo Dijanić, kojega je autor pozvao ovom prilikom kao gosta, demonstrira rad na lončarskom kolu kao najstariji način obrade gline, dok Vladimir Stanislav oblikuje glinu ručno. Keramička radionica, kao sastavni dio ove izložbe, približava se publici, što je u skladu s izložbenim ciljevima Permanente, koja ukazuje na potrebu nove, nekonvencionalne komunikacije publike, autora i djela.
Zdravko Poznić
VLADIMIR STANISLAV, keramičar, rođen je 30. travnja 1946. u Osijeku. Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Član je Sekcije za keramiku, porculan i staklo Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske od 1974. Bio je na specijalizaciji i studijskom putovanju u Mađarskoj 1975., kao stipendist Fonda za unapređenje likovnih umjetnosti “Moša Pijade”, Beograd. Živi i radi u Zagrebu.
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
