Fotoklub Zagreb, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Surađivali: Fotosavez Hrvatske, Vijeće narodne tehnike Zagreba, Muzej grada Zagreba, Fotokemika
Izbor radova: Vlado Solariček
Tajnica izložbe: Jasenka Odić
Izložba "Zagreb" i međunarodna izložba "Zagreb salon" dvije su najveće fotografske izložbe koje se održavaju u Zagrebu – obje u organizaciji fotokluba "Zagreb".
Dosadašnja praksa, da se uz zadanu temu "Zagreb" raspiše i slobodna tema, nije se pokazala najboljom, jer su autori više pažnje posvećivali slobodnoj temi (za koju se nisu morali posebno pripremati), pa je glavna tema došla u drugi plan. Ove je godine organizator dobro učinio ukinuvši opću temu, to je svakako pridonijelo kvaliteti izložbe.
Zrake, Borivoj Ivanović
Prozori, Andrija Orlić
Slike na ovoj izložbi mogli bismo podijeliti u dvije skupine, u jednoj se nalaze radovi izrađeni zanatski savršeno, sa već više manje poznatim pristupom zagrebačkim motivima. U drugu skupinu uvrstili bismo radove onih autora koji su željeli stvoriti nešto originalno, radove koje je mašta izdigla iznad zanatske razine. Bez obzira jesu li u tome uspjeli potpuno ili samo djelomično, mislimo da je to pravi put i glavna vrijednost ove izložbe – novi pristup staroj temi. Koristeći se tehnikom i maštom, neki su autori stvorili radove u kojima su postavili objekte u takav jedinstveni međusobni odnos, koji doduše postoji u stvarnosti, ali ga mi sami nismo sposobni pronaći. Tu ponajprije mislimo na radove Joze Vranića i Stanka Vrtovca.
U svom radu Vranić fiksira odnos između stare jednokatne zagrebačke arhitekture i novog hotela koji se gradi. Usporenom perspektivom, koja je postignuta teleobjektivom, autor daje tom odnosu novu dimenziju, dobiva se dojam monstruma koji se nadvio nad nama dobro poznate jednokatne stare kuće. Autor ovdje nije samo promatrač nego i kritičar. Čini nam se da je ovom fotografijom rečeno mnogo više i o lokaciji novog hotela nego u svim raspravama i polemikama vođenim na tu temu.
Bez naslova, Josip Vranić
Impresivan je rad Stanka Vrtovca na kojem vidimo raspelo sa razapetim Isusom, a u pozadini jedno novo zagrebačko naselje. Vrtovec pronalazi pravi kut snimanja, kao i odnose veličina, da bi finom ironijom naglasio anakronizam koji postoji između jednog suvremenog naselja i jedne biblijske priče.
U fotografijama Maksa Horvata u prvom trenutku ne nalazimo ništa posebno, međutim ono što te fotografije osim dobre tehnike čini posebnim nije arhitektura koju Horvat snima, nego prostori i međuprostori koje ta arhitektura omeđuje.
Ne možemo a da se ne nasmijemo gledajući duhovitu fotografiju "Upravo vjenčana" Mitje Komana koju nam je autor i tehnički izvrsno prezentirao.
Upravo vjenčana, Mitja Koman
Rajka Šobata interesira reportaža, no to nisu senzacionalistički događaji niti poznate ili interesantne ličnosti, to su anonimni ljudi, ni po čemu značajni ni interesantni, ljudi kakvi žive u svim gradovima svijeta. Šobat snima te ljude bez ikakve intervencije, to su slike koje se snimaju same, autor nam ništa ne sugerira, ne objašnjava, ne komponira već samo dokumentira, tako su nastale fotografije koje osvajaju svojom iskrenošću i neposrednošću.
Fotografije Tihomira Pintera (jedini nezagrebački autor) nadovezujemo na radove Šobata premda na prvi pogled nemaju ništa zajedničko. Pinter snima ljude na ulici kao neidentificirane sjene koje promiču pokraj nas, da bi se odmah pretvorile u bezobličnu masu koja nas više ne zanima. To su Šobatovi samotnici, samo na drugi način.
Malo je autora kojima grad nije poslužio kao objekt nego kao subjekt, jedan od tih je Ivica Hećimović. Grafičkom transformacijom fasada i krovova dobivena je na fotografiji nova kvaliteta, a prvobitni motiv izgubio je svaku važnost.
Milan Pavić izložio je kolekciju od četiri rada; dvije su fotografije dokumentarnog karaktera, izrađene zavidnom tehnikom i uvijek mogu naći svoje mjesto u bilo kojoj ediciji o Zagrebu. Druge dvije fotografije daleko premašuju vrijednost prvih. "Novi grad" i "Platane na Zrinjevcu" dva su motiva karakteristična za stari i novi Zagreb i kad bismo s dvije fotografije htjeli dati ugođaj starog i novog Zagreba, ne bismo se mogli sjetiti boljih slika. Pavić nam je neboderima snimljenim u sumrak, s cestom po kojoj nečujno klize automobili osvijetljeni fluorescentnom rasvjetom, otkrio novu romantiku, romantiku našeg vremena, koju mi tako često negiramo. "Platane na Zrinjevcu" također su izvrstan rad; Pavić se ovdje odlučio za ptičju perspektivu i širokokutni objektiv, što mu je omogućilo da na širokom planu obuhvati zrinjevački park, ali ne čini to ovu sliku izuzetnom, već faktura koja nam daje onaj divan i karakterističan ugođaj Zrinjevca u rano proljeće. To i nije više crno bijela fotografija, to su upravo oni tonovi sive boje, točno odmjereni kako ih doživljavamo u prirodi, pa imamo osjećaj kolora.
U magli, Branko Jendrašić
Na Gornjem gradu ništa novo, to bi bila u najkraćim crtama karakteristika radova kojima je tema Gornji grad. Autori su se uglavnom zadovoljili prokušanim receptom za snimanje Gornjega grada; fasade obasjane vršnim svjetlom ("streiflicht") – pokoja osoba na ulici radi oživljavanja i – to je sve. Uzor kako se snima Gornji grad ostaju još uvijek radovi prof. Z. Strižića u knjizi "Svjetlo i sjene" izdanoj god. 1955. Gledanje, koje bi danas trebalo biti premašeno, ili barem ne bi trebalo biti domet.
Osim opisanih radova, uglavnom nagrađenih, ostalo je još dosta radova koji su zavrijedili da se o njima nešto kaže, ili da se barem upozori na njih.
Svakako treba upozoriti na radove Branka Jerneića. To su fotografije, gotovo bismo rekli nedovršene (ne u formalnom pogledu), kao što su i prostori koje snima nedorečeni, te ih gledalac mora dovršiti u sebi. Slike se ne nameću motivom, ni kompozicijom, niti obradom – kao da dopuštaju svakom da ih završi kako mu to najbolje odgovara. Ako tu dođe do "kratkog spoja" na relaciji autor-gledalac, radovi ostaju neshvaćeni, ili što je još gore – nezapaženi.
Tu i jest problem; svi mi odmah prihvaćamo autora i njihova djela, ako su nam gledanja istovjetna, u protivnom ih jednostavno proglašavamo lošima, umjesto da pokušamo shvatiti autora, odnosno njegov rad. Danas je sve češći slučaj u fotografiji (kao nekad u slikarstvu), da neki autori ne prolaze dobro kod publike, jer ova ne želi prihvatiti ono što joj nije jasno na prvi pogled, tj. ne odstupa lako od tradicionalnog gledanja na fotografiju.
Atelje Milene Lah, Nino Vranić
Ova izložba raščistila je mnoge dileme koje su imali i organizator i autori. Prvobitna zamisao da prikazujemo ljepote Zagreba na način kako se to obično radi u kalendarima, definitivno je napuštena. Put koji su autori odabrali mnogo je složeniji i interesantniji i u tome nalazimo glavnu vrijednost ove izložbe.
Vlado Solariček
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Solariček, Vlado. Zagreb 1973 : VI izložba fotografije.
Zagreb : Fotoklub Zagreb, Fotosavez Hrvatske, Muzej grada Zagreba, 1973.
Vezani članci
Maroević, Ivo. Bez iznenađenja. // Čovjek i prostor. 20, 243(1973), str. 25.
