Koncepcija izložbe: dr. Ivan Mirnik
U organizaciji Hrvatskog numizmatičkog društva, Arheološkog muzeja u Zagrebu i Muzeja grada Zagreba te Arhiva Hrvatske, u povodu 720. obljetnice zagrebačke kovnice novca na Griču, u Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba starog novca. Prigodno predavanje održali su prof. dr. Ivan Kampuš i dr. Ivan Mirnik. Na zgradi br. 9 na Radićevu trgu spomen-ploču prve zagrebačke kovnice novca otkrio je Bogumil Cukon, potpredsjednik Društva numizmatičara Hrvatske.
ZAGREBAČKA KOVNICA NOVCA
Od 13. stoljeća Slavonija je imala svoju kovnicu novca. Njen vlastiti novac javlja se u doba hercega Andrije (1196 – 1204) i kuje se u herceškoj kovnici, a od polovice 13 st. u banskoj kovnici. Ona se od 1260. nalazi na zagrebačkom Gradecu. Novac poznat kao »denarius banalis«, banski denar, nazvan također i slavonski banovac, kuje se za banova Hinka, Rolanda, Henrika Güsinga, Joakima Pektra, Stjepana, Radoslava, Ivana Babonića, Mikića i Nikole Seća. Dobit komore izvor je banskih prihoda i nju čini pizeta (pisetum), to jest razlika između nominalne i faktičke vrijednosti novca koja je 1344. iznosila čak 46%. U dobit je spadao i trgovački porez u iznosu od 6 denara godišnje od svakog trgovca. Kad bi zbog različitih razloga nekom trgovcu zabranili trgovati i zaplijenili robu, dvije trećine njene vrijednosti dobio je ban a novčari jednu trećinu.
Kovnici je pritjecao prihod od zamjene novca. Novac se kovao svake godine od Martinja do svršetka godine. Posebni mjenjači donosili su ga na javne trgove i izlagali na posebnim tablama. Tri stara novca mijenjala su se za dva nova. Kralj Bela IV ukinuo je svakogodišnju zamjenu, pa je tu daću pretvorio u stalnu pod nazivom »collecta septem denariorum«, odredivši da 7 denara od selišta moraju plaćati svi oni koji daju kunovinu. Komora je otada vodila brigu da u prometu bude dovoljno kovana novca. Budući da je njen izravni prihod bio od piseta, nije više bilo potrebno mijenjati vrijednost i težinu novca.
Na čelu kovnice nalazio se »comes camerae« sa svojim činovnicima koji je radio po banovu nalogu i njemu osobno bio odgovoran. U pravilu ban je slobodno raspolagao s prihodima kovnice i izdavao povelje o oprostima od plaćanja dobiti. Godine 1333. ban Mikić oslobodio je građane Gradeca od plaćanja komorske dobiti. Uz pristanak Sabora banovi daju u zakup komorsku dobit zajedno s kovnicom novca. Ali, pokadkad i vladar raspolaže i tim prihodima. Oko god. 1294. kralj Andrija III obavijestio je građane Gradeca da je prihode zagrebačke kovnice novca povjerio comesu Gyanu. Građani su se žalili vladaru da im je on nanosio štetu tražeći vjerojatno da uzdržavaju posadu u Medvedgradu. Kralj im je oduzeo prihode da ih oslobodi te štete iz Medvedgrada i da se posada tvrđave hrani iz njegovih prihoda.
God. 1344. dao je Nikola, ban čitave Slavonije, zagrebačku kovnicu i njezin prihod u zakup na godinu dana za 300 maraka novih denara Jakobu sinu Ulfarda, građaninu Gradeca, Nikoli sinu Pavla i Cvetku sinu Stavljena, građanima Koprivnice, i nekim njihovim drugovima. Zakupnici su morali svaki mjesec platiti banu 25 maraka. Ako nisu na vrijeme uplatili dužan novčani iznos, bila je određena kazna od 10 maraka. Novčari su kovali denare i obule i mijenjali tri stara denara za jedan novi denar te četiri stara obula za jedan novi obul. Da bi se mogao nadzirati njihov rad, morali su najprije iskovati denare u vrijednosti od jedne marke. Vagnuli su ih, zapečatili banskim pečatom i to je bila mjera za težinu ostalih maraka. No ako se utvrdilo da je banova marka bila teža ili laganija za više od 6 denara nego njihove novoiskovane marke, zaplijenili bi im svu imovinu i prognali ih iz zemlje.
Marka je prvobitno bila oznaka za određenu težinu, a zatim i za računski novac. Marke se obično nazivaju imenom grada u kojem su nastale. Na području Slavonije imamo »slavonsku« ili »zagrebačku marku«; njezina je težina iznosila oko 237 grama. Obično se na marku srebra računalo 200 slavonskih banovaca. Budući da se banovac dijelio na dva obola ili 12 bagatina, to je marka sadržavala 400 obola ili 2400 bagatina. Za ferto se računalo 50 banovaca, a za groš 5. Pensa se u Slavoniji računala sa 40 banovaca.
Iako je pensa vrsta računskog novca, ona označuje broj. U toku 13. i 14. st. pensa u Slavoniji označuje broj 40, pa kad se u to vrijeme spominje da marka sadržava »5 pensa denara«, znači da je novčana vrijednost marke bila 200 denara. Ferto je također vrsta računskog novca u vrijednosti od 1/4 marke, a dijelio se u dvije libre. Na početku 14. st. i groš se javlja u Slavoniji kao računski novac; kao novac u prometu kuje se za vladanja Karla I Anžuvinskog. Floren se pojavljuje kao računski novac već prije 1342. godine, pa 3 florena čine marku. Kasnije se floren računa kao ferto, a u drugoj polovici 14. st. floreni se kuju za područje Ugarske i Hrvatske kao zlatnici.
Novac se kovao od slitine u kojoj je uz 3/4 srebra bila 1/4 bakra. Ta je smjesa pokadkad bila i drugačijeg omjera. U svakodnevnom prometu denar je bio težak gram srebra.
Novac je bio žigosan žigom onih kojima je taj posao bio povjeren da bi se znalo tko ga je kovao. U kovnici su se nalazile dvije škrinje. U jednoj se čuvao alat potreban za kovanje, a u drugoj srebrne šipke od kojih se novac kovao. Škrinje su se zatvarale obično s tri ključa, a jedan je od njih bio u bana. Prilikom zatvaranja čuvari su škrinje zapečatili svojim pečatima. Pri lijevanju srebra i kovanju novca bio je uvijek prisutan i čovjek banova povjerenja.
Ludovik I Anžuvinac pokušao je da u Slavoniju uvede u Ugarskoj kovani kraljevski novac, ali je plemstvo negodovalo i uskratilo kralju dobit (lucrum) koju je dotada uživao ban. Po Ludovikovoj reformi morali su svi plemići između Drave i Save plaćati komorsku dobit, to jest godišnji porez od 18 denara od svake porte, ali, čini se, da ta odredba nije provedena u Slavoniji također zbog otpora plemstva, nego se i nadalje zadržala kunovina (marturina).
God. 1384. u kovnici na Gradecu kuju se kraljevski novci, ali nije poznato kroz koje vremensko razdoblje se obavlja ta djelatnost. Kraljica Marija, Ludovikova kćerka, povjerila je kovnicu Šimunu de Talentis i Aczornu Francuzu i zamolila varošku upravu da im dozvoli kovati novac i pruži potrebnu pomoć. Iz jednog računa saznajemo da je nadzor nad kovnicom obavljao kraljevski rizničar i hrvatski ban. Iz njezina dobitka isplaćena je i banova plaća.
Ugarsko-hrvatski vladari kovali su i u drugim kovnicama novce po uzoru na slavonske banovce, a nazivali su ih također banovcima. To su npr. sibinjski, segedinski, kološvarski banovci, koji su se, doduše, vrijednošću razlikovali od slavonskih banovaca, ali su i oni bili plaćevno sredstvo u srednjovjekovnoj Slavoniji.
Dr. Ivan Kampuš
ZAGREBAČKI NOVAC I MEDALJE
Najstariji slavonski novac bili su srebrni denari hercega Andrije (1196 – 1204). Bijahu to tanki srebrni novčići, slični tzv. frizaticima, uobičajenom sredstvu plaćanja toga vremena u srednjoj Evropi. Prikazi na njima sastojali su se od raznih elemenata koji su varirali od poprsja hercega i starog slavonskog grba (polumjesec i zvijezda) do kula. Slijedi novac banova kovan između god. 1204. i 1220. Opći se izgled mijenja u vrijeme hercega Bele (1220 – 1226) i Kolomana (1226 – 1235), kada je novac vrlo sličan srebrnicima kovanim u ugarskim kovnicama.
Karakteristični kovovi slavonskih banova, tzv. slavonski banovci, počinju se izrađivati za vladavine kralja Bele IV (1235 – 1270), a prva poznata kovnica radila je u Pakracu. Spominje se god. 1256. Izgled banovaca se kroz sto godina njihova nastajanja u glavnim crtama ne mijenja. Na prednjoj je strani, između dvije biserne kružnice, natpis koji najčešće glasi: † MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA (= kraljev novac za Slavoniju), dok je na sredini polja prikazana kuna, starodrevno plaćevno sredstvo i sastavni dio slavonskog grba, kako trči na lijevu ili desnu stranu. Iznad i ispod nje su zvijezde ili elementi banskih grbova. Na naličju je patrijarhalni križ na tri stepenice. Ispod njega je sa svake strane po jedna okrunjena glava, koje bi trebale predstavljati kralja i hercega. Gore se lijevo i desno mogu vidjeti različiti znakovi, najčešće zvijezda i polumjesec, a na sredini polja sa strana su smješteni razni simboli – kružići s točkama, ptice, ljiljani ili slova – po kojima se banovci mogu pobliže odrediti po kraljevima ili banovima. Uz denare također se kuju manje nominale, tzv. oboli, na kojima su najčešći oni isti prikazi kao i na denarima, samo pojednostavljeni.
»Denarius zagrabiensis«, zagrebački denar, prvi se puta spominje u nekoj ispravi na pergamentu godine 1260. Tako se pretpostavlja da je oko te godine zagrebačka kovnica počela s djelovanjem. U listinama se čitaju i nazivi »denarii banales« (banski denari) i »denarii Grecenses« (grički denari), što govori da se »camera zagrabiensis« (zagrebačka kovnica) nalazila na Griču. God. 1294. kralj Andrija III spominje »cameram nostram de Zagreb« (našu kovnicu u Zagrebu). Bila je dobro organizirana i stajala je pod strogim nadzorom svog grofa (»comes camerae«). U vrijeme svog cvata slavonski su se banovci kovali kalupima koje su izrađivali vrhunski majstori. Taj virtuozno izrađeni sitan novac od vrlo finog srebra spada među najbolji svoga vremena u Evropi. I sami se možemo uvjeriti o toj visokoj kvaliteti ako promotrimo banovce kroz jako povećalo. Slavonski je novac bio tražen i van granica tadašnjeg slavonsko-hrvatskog kraljevstva. O tome svjedoče brojna novčana blaga 13. i 14. stoljeća pronađena u Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini, Mađarskoj i Sedmogradskoj (Rumunjska). U vrijeme kad se kraljevski ugarski novac kuće Arpadovića prema zakonima morao godišnje mijenjati za novi i uvijek slabiji novac, što je dovodilo do obogaćivanja kralja i njegovih činovnika i do osiromašenja vlasnika novca, vrijeme kolanja slavonskih banovaca nije bilo ograničeno.
Najkasniji tipovi slavonskih banovaca, već površnije izrađeni, kuju se polovicom 14. st., za vladavine Ludovika I Velikog (1342 – 1382). U pisanim se izvorima posljednji put spominju god. 1349., ali se kasniji naziv »boni denarii« (dobri denari), po svoj prilici odnosi na njih. Zagrebačka se kovnica posljednji put spominje god. 1384. u listini kraljice Marije, no tada se u njoj kuje kraljevski novac. Kada je grička kovnica prestala s radom nije poznato.
Premda postoje dokazi o postojanju hrvatske valute, hrvatskog denara, »denarius croaticus«, u 18. st., u Zagrebu iznova postoji kovnica za revolucionarnih godina 1848/49. Tada hrvatski Sabor nastoji financijsku krizu riješiti tiskanjem papirnatih asignacija od 25, 100 i 1000 forinti i kovanjem bakrenjaka od 1 krajcare. Sav je taj novac povučen i uništen god. 1850., osim nekoliko sačuvanih primjeraka.
Osim novca u Zagrebu, i za potrebe Zagreba i u drugim gradovima, kuju se brojne medalje i medaljice kako bi se ovjekovječili najrazličitiji spomena vrijedni događaji. Obično su to bile medaljice radničkih, pjevačkih, veteranskih i drugih društava, a događaji su bili razni jubileji, velike gospodarske izložbe, posjete vladara i članova vladarske kuće i dr. U drugoj polovici 19. st. u Zagrebu rade majstori koji medaljersko umijeće podižu na visok stupanj. Bili su to Franjo Kares (– 1889), graver, zlatar i vlasnik graverskog poduzeća, Josip Radković (1860 – 1921), također graver i autor velikog broja signiranih i nesigniranih medalja i medaljica, Ignjat Justitz (djeluje u Zagrebu između 1866. i 1907.) i zlatar Josip Engelstrath. Zagrebačko medaljerstvo dosiže svoj zenit pojavom velikih majstora Rudolfa Valdeca (1872 – 1929), Roberta Frangeša Mohanovića (1877 – 1940) i Ive Kerdića (1881 – 1953).
Dr. Ivan Mirnik
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Katalog izložbe
Kampuš, Ivan; Ivan Mirnik. Zagrebački novac i medalje : Izložba u povodu 720. godišnjice rada zagrebačke kovnice. Zagreb : Arheološki muzej u Zagrebu ; Muzej grada Zagreba ; Hrvatsko numizmatičko društvo, 1981.
Vezani članci
Proslava 720. obljetnice kovnice novca u Zagrebu. // Obol : glasilo Hrvatskog numizmatičkog društva 19, 33(1981), str. 37.
Izložba i spomen-ploča. // Vjesnik, 8. studenoga 1981., str. 3.
Dolenec, Irislav. Proslava 720. obljetnice zagrebačke kovnice. // Obol : glasilo Hrvatskog numizmatičkog društva 20, 34(1982), str. 4-5.
Krasnov, Gjuro. 720 godišnjica kovnice novca u Zagrebu. // Numizmatičke vijesti 25, 36(1982), str. 50-51.
