Koncepcija izložbe: Tomislav Premerl
Oblikovanje izložbe i plakata: Joža Ladović
Izložba želi podsjetiti na vrijednost avangardne moderne arhitekture što su je u Zagrebu između dva rata stvarali arhitekti koji pripadaju zagrebačkom kulturnom krugu rođenjem, školovanjem ili djelovanjem. Ona, dakle, nije pregled svega graditeljskog djelovanja tijekom dvadesetak međuratnih godina, već samo onoga arhitektonskog stvaralaštva koje se gradi na načelima novih nazora o prostoru i ulozi arhitekture u društvu.
Nemoguće je bilo pokazati djelatnost pedesetorice autora pa sama izložba nastoji tek naznačiti temu, a katalog je nešto opširnije nadopunjuje. U njemu su spomenute samo važnije realizacije i projekti.
Htjeli bismo da izložba potakne na kritički odnos prema vrijednostima toga još uvijek aktualnog arhitektonskog stvaralaštva te na daljnja istraživanja i studije.
dr. Franjo Buntak
Moderna se arhitektura u Zagrebu javlja već početkom dvadesetih godina, relativno rano, potvrđujući se sama svojom vrijednošću i ustrajnim djelovanjem pedesetak naprednih, angažiranih i sposobnih arhitekata koji su misao moderne arhitekture prenijeli u našu sredinu i ostvarili je opsežnim i značajnim djelom. Nova je generacija graditelja prekinula s besmislenošću eklekticizma posvećujući osobitu pažnju konstruktivnim i funkcionalnim elementima arhitekture.
U Europi je to vrijeme radikalnih promjena u pristupu arhitektonskoj problematici. Arhitektonska zbivanja u svijetu nisu mimoišla Zagreb, kuda pristižu oduševljeni đaci Loosa – Zlatko Neumann; Poelziga – Josip Pičman, Zdenko Strižić i Drago Ibler; Le Corbusiera – Ernest Weissmann, Juraj Neidhardt i Drago Ibler. Nove su zasade sigurno preuzimale vodstvo, a borba se nastavljala na misaonom planu i u praksi, gdje je trebalo izboriti oživotvorenja nove arhitekture, novog humanizma. Tome se ne može oduprijeti ni arhitektonska škola iz koje od 1923. izlaze prvi diplomandi.
Tako se u Zagrebu odjednom stvara koncentracija arhitekata izvanrednog formata, arhitekata koji već u prvim svojim radovima deklariraju prihvaćanje načela moderne arhitekture i koji sami stvaraju ta načela. Zahvaljujući njihovu djelovanju, Zagreb u svega nekoliko godina postaje jedno od ravnopravnih i vodećih zbivališta moderne arhitekture u Europi. Arhitekti su se usmjerili problemima grada i urbanim aspektima industrijskog društva, a svojim oblikovanjem priključili su se razvoju europske avangarde smatrajući arhitekturu i urbanizam društvenim zadacima.
Dvadesetih i tridesetih godina napredni arhitekti u Zagrebu djeluju u nekoliko grupacija, neki samostalno, a neki u gradskim službama. Grupa oko arhitekta Drage Iblera, tzv. “Zagrebačka škola”, djeluje od 1926. do 1935. i ona znači istinski početak novoga razdoblja arhitekture, a arhitektonska situacija postaje značajan kulturni činilac u našoj sredini. Tu su i arhitekti okupljeni u grupi “Zemlja”, arhitekti u “Radnoj grupi Zagreb”, arhitekti koji su radili zajedno u vlastitim projektnim biroima i više samostalnih projektanata. U grupi oko Iblera bili su Planić, Kauzlarić, Horvat, Bon, Požgaj, Galić i drugi. Njihovo se djelovanje ostvarilo kao napredna humana misao i estetski doseg vremena.
Svojim shvaćanjem da je arhitektura umjetnost i da mora izvirati iz života svoga vremena, Ibler omogućuje bolje razumijevanje veza arhitekture s tezama grupe “Zemlja”, u kojoj značajnu ulogu ima prisutnost arhitekata. Međutim, ono što je arhitekturi i likovnim umjetnostima u “Zemlji” zajedničko, više je socijalne nego umjetničke prirode. Arhitekti, članovi “Zemlje” koja je djelovala od 1929. do 1935. bili su: Horvat, Ibler, Kauzlarić i Planić, a kao gosti na izložbama sudjelovali su Galić, Gomboš, Pičman, Strižić te “Radna grupa Zagreb”. Program “Zemlje” kao grupacije bio je socijalno angažirano djelovanje koje se je u raznim područjima likovnog stvaranja pokazivalo na različite načine.
Kao samostalni projektanti rade: Albini, Denzler, Kliska, Kauzlarić s Gombošem, Neumann, Löwy, Šterk, Planić i drugi. Društvena aktivnost arhitekata manifestira se energičnim istupanjima u stručnom tisku, književnim i arhitektonskim revijama, zajedničkim izložbama itd. Program i koncept koji su zagrebački arhitekti iznosili određuje mjesto i ulogu arhitekture u društvu, njenu socijalnu i etičku komponentu, a rjeđe je riječ o formalističkoj prostornoj artikulaciji kojom bi se taj program ostvarivao. Sadržaji do tada smatrani drugorazrednim zadacima ubrzo poprimaju važnu ulogu u razvoju prostorne misli. Škola, tvornica, stadion, bolnica, pošta izazivaju podjednak interes, a društvena narudžba reprezentativnog objekta gubi privlačnost.
Sve intenzivniji razvoj grada inicira potrebu za stvaranjem urbanističkih službi pa se tih godina javljaju i veliki urbanistički natječaji. Urbanistički prijedlozi u većini su slučajeva ostali neizvedeni zbog općedruštvene situacije, koja očito još nije bila zrela da do kraja iznese i realizira jedan veliki urbanistički zahvat, kao npr. regulaciju grada Zagreba. Na regulaciji grada radili su Strižić, Antolić, Neidhardt, Zemljak i Hribar.
Dvadesetih godina počinje se izgrađivati prostor nekadašnjeg sajmišta, istočno od Draškovićeve i južno od Martićeve ulice, planira se današnji Trg žrtava fašizma te blokovi oko trga s ulicama Račkoga, Božidara Adžije i Voje Kovačevića, a tridesetih godina Lenjinov trg i okolne ulice, te se produžuje i izgrađuje Ulica socijalističke revolucije.
Svojim ostvarenjima, zagrebačka arhitektura toga razdoblja jasno je pokazala shvaćanje čitave jedne generacije arhitekata da mora po svemu odgovarati svojim humanim zahtjevima i svome stvaralačkom potencijalu. Funkcija i funkcionalnost, koja se stalno spominje i provodi, znače ovdje estetski funkcionalizam i kreativni konstruktivizam, koji obuhvaćaju jedinstvenu metodu stvaranja, ali specifičnu za svaki pojedini zadatak. U svakoj koncepciji arhitektura je odgovarala humanizmu novoga vremena i zahtjevima suvremenog života. Te misli, novi građevni materijali i tehnika nosili su i adekvatnu novu prostornu misao ostvarivanu i pokazivanu ravnotežom kompozicije volumena i pročelja s prostornim sklopom unutrašnjosti koji u zajedničkom funkcioniranju oživotvoruju najvrednije postavke moderne arhitekture u humanom i estetskom smislu.
Nova arhitektura sama je izborila mogućnost da kreira i samu funkciju i novi red stvari, gdje estetsko i funkcionalno, tehničko i umjetničko znače integralnu kreaciju.
Tomislav Premerl
(preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Premerl, Tomislav; Nada Premerl. Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata.
Zagreb : Muzej grada Zagreba, 1976.
Vezani članci
Maleković, Vladimir. Avangarda u arhitekturi : U povodu izložbe »Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata« u Muzeju grada Zagreba. // Vjesnik, 19. siječnja 1977., str. 11.
Domljan, Žarko. Od programa do ideologije. // Čovjek i prostor 24, 287(1977), str. 24-26.
Gostovanja
Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata, Centar Skenderija, Sarajevo, 1979.
Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata, IT galerija Saveza inženjera i tehničara Srbije, Beograd, 1980.
