Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Što znače ružne fasade na ovim slikama?
To svakako nisu fasade Zagreba budućnosti svjetlije ili manje svijetle, nego Zagreba sadašnjice, ali sadašnjice nabijene katastrofičnim stanjima. Nad svim ovim slikama kao da visi neki usudni mač koji prijeti uništenjem; jer naše su kuće, kao i ljušture puževa, isto što i mi sami.
Kroz trošne zgrade sklone rasulu i padu, oblijepljene ružnim i tamnim sjenkama, punim tuge i jada, probija plamen uništenja.
One kroz svoje “ružno” pokazuju lažno i lažljivo sutra.
Ove slike sugeriraju pojam “katastrofe” lucidnije od teoloških shema. Ona je nešto što nam se neprimjetno događa svakog dana, kao trajanje, koje se poput kužnog oblaka, rasplinjuje kroz čitavu našu povijest. Katastrofa je u ovim slikama nabačena kao najdublje srce naše svakidašnjice, jedina istina te naše svakidašnjice.
Poruka “Zemlje” nije zaboravljena. Ona je u temelju svake tamne čestice ovih slika. Poruka “Zemlje” upravo je u svijesti, sve prije nego naivnoj. I ona nije plitka politizacija, ni jeftino sociologiziranje.
Ljudi nastaju i nestaju u grotlu nezdravih zgrada, a umjesto njihovih lica iznakaženih življenjem, vidimo samo mrlje, crte, grimase, pjege ili tamno-svijetle površine.
Ove su slike sve prije nego literarne u onom smislu da pokazuju otiske ili mrlje neke privatne opsesije. Sve prije su nego literarne, danas kad pojam literarnosti poprima neodređene oblike Hamletovih oblaka: deva, slon, tigar, ili pak bezobličnu masu “ako nam se tako čini”. Bolje rečeno, danas kad se literarnost svodi na hir subjekta van povijesti, one su sve prije nego literarne.
One su neka vrsta kirurškog noža kojim otkrivamo rane u tumoru na tijelu naše civilizacije. Nema tu previše lirskoga, nema sentimentalnosti, jer slikarska sredstva kao kirurški skalpeli upućuju na jednu i jedinu metodu; okrutnost je jedini put koji najkraće vodi k istini. Dojam je kao da pratimo neku nevidljivu operaciju nad imaginarnim pacijentom: mrlje nisu samo boja nego i krv, tanke linije nisu samo slikarstvo nego i žice, kojima skupljamo neko naprslo tijelo.
Za razliku od našeg svjetski razvikanog naivnog slikarstva (a naivnost je sinonim za zločin u našoj zločinačkoj civilizaciji) ove slike na staklu opore su, gorke, nabijene tenzijom pakla. Naša naiva nije nego simptom malograđanske idile koja je doista jedini signum Mc Luhanove utopije o “planetarnom selu”.
Ako je naša naiva slika i izraz naše malograđanske idile, a to znači jednog stanja duha i svijesti, ako je ona slika našeg minijaturnog kućnog raja, ako se ona ukrašava atributima vječnosti kao što su priroda, životinje, drveće, plavetnilo nebesa, onda ona duboko distonira s porukama “Zemlje” i nije njena sljedbenica.
Naša slikarska naiva uzrokom je da se danas Hamletov “biti ili ne biti” ne može drugačije slušati, osim ako ga ne izgovara kravlje vime.
Umjesto “raja” naive, Senečić, učenik “Zemlje”, na sve strane širi pejzaž propadanja, ruševnosti, pada vrijednosti, kaosa, urbane neuroze. Umjesto laži sela, kravica i kućica, u ovom ulju i na ovom staklu vlada istina grada.
Kao i kod Kafke, na ovim se slikama obnavlja stanje šoka kao najpotpunija istina.
Kao i kod Kafke, ovdje je riječ o “potenciranim slikama” u kojima slikar iscrtava svoje slike krajnje skrupulozno; nabija ih točnim detaljima.
Kao i kod Kafke, istina ove slikarske metode jest ekstremna nestvarnost u sudaru s ekstremnom točnošću u detalju.
Ova diskrepancija između krajnje nestvarnosti i krajnje točnosti stvara šok. A šok je osjećaj najaktualnije stvarnosti, kao što sugerira jedan tumač Kafkina djela.
Ante Armanini (preuzeto iz kataloga izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Katalog izložbe
Mandić, Igor; Ante Armanini. Senečić.
Zagreb : Naša djeca, 1983.
