Muzej grada Sarajeva, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Vilma Niškanović
Oblikovanje izložbe: Aleksandar Hanak, Ejub Dizdarević
U prošlosti sarajevske čaršije, tijekom višestoljetne turske uprave, razvijale su se i njegovale materijalne, društvene i duhovne manifestacije kao odraz cjelokupnih društveno-političkih zbivanja, u jednom perifernom, ali oduvijek buntovnom pašaluku velikog Otomanskog imperija, iako se, u odnosu na druge bosanske varoši, zapažaju neke izrazitije crte u načinu života, stanovanja i odijevanja sarajevskog stanovništva.
Sarajevske su se ženske nošnje formirale, kao i u drugim gradskim sredinama, tijekom stoljeća i nose u sebi elemente mnogih kulturnih utjecaja, koji su prodirali na to područje tijekom vremena i bili uvjetovani različitim povijesnim i društvenim zbivanjima. Na zatečene kulturne slojeve nadovezuju se orijentalni, a od 19. stoljeća i zapadni utjecaji, koji su ostavili svoj pečat u načinu odijevanja i uljepšavanju žena u Sarajevu. Svakako treba istaknuti da je najjači utjecaj na nošnju imala orijentalna kulturna tradicija koja je posredstvom Turaka dominirala više stoljeća i u Sarajevu.
Iz razdoblja od 16. do 19. stoljeća raspolažemo samo sa fragmentarnim podacima o nošnji u Sarajevu, tako da je na temelju tih šturih opisa nemoguće steći potpunu sliku o načinu odijevanja djevojaka i žena u Sarajevu u to vrijeme. Benedikt Kuripešić, Pulet, Evlija Ćelebija i drugi putopisci koji su, između ostalog, ostavili i poneki opis nošnje, uglavnom nepotpun, putovali su u spomenutom razdoblju tim prostorom i prolazili kroz Sarajevo.
Kako je za 19. stoljeće sačuvano više podataka i potpunijih opisa ženskih nošnji u Sarajevu, tako je za to razdoblje lakše pratiti kontinuitet njihovog razvoja, kako na temelju stručne literature i ilustracija, tako i na temelju sačuvanih originalnih ženskih nošnji u Sarajevu, koje su nam kao takve jedino i dostupne.
Turska feudalna hijerarhija, oslonjena na vjerske, staleške i političke elemente, regulirala je između ostalog i način odijevanja stanovnika Sarajeva. Opće je poznato da nošnja nije imala samo praktičnu funkciju, već je ujedno bila sredstvo pomoću kojeg se isticala klasna i staleška pripadnost pojedinih društvenih slojeva, a tek se kasnije na području Bosne, pa tako i u Sarajevu, inzistiralo i na vjerskim razlikama u načinu odijevanja. Tako je krajem 18. stoljeća izdana vezirova naredba o odijelu i vladanju, na temelju koje je pravoslavna crkva u Sarajevu objavila i službeni crkveni proglas upućen kršćanskom stanovništvu. Prema toj odredbi su odijela i obuća zelene, žute, bijele i crvene boje muslimanska i janjičarska nošnja, dok je za kršćane i Židove bila propisana crna, ljubičasta i modra boja, a njihovim ženama nije bilo dopušteno da se lijepo odijevaju i da javno nose nakit i dukate.
Političko-ekonomske prilike u Sarajevu tijekom 19. stoljeća bile su u znaku brojnih previranja: vrhunca i propadanja vladajućeg feudalnog sloja, aga i begova (čiji su najutjecajniji predstavnici živjeli u Sarajevu), novog stabilnijeg položaja kršćana i Židova, stvaranja nove trgovačke čaršije i građanskog društva, prodiranja kapitalizma, koji krajem 19. stoljeća razvodnjava dotadašnja obilježja feudalne hijerarhije.
Iako se i u 19. stoljeću još uvijek osjeća jak utjecaj orijentalnih elemenata u nošnjama kršćanskih i židovskih žena u Sarajevu, krajem tog stoljeća, naročito po austro-ugarskoj okupaciji, sve se više prihvaća europska moda; muslimanke oblače "kat", tj. dimije i bluzu od istoga materijala, a kršćanke prihvaćaju suknje i bluze, uz šešire i suncobrane po bečkoj modi.
Na temelju sačuvanih podataka zapažamo da se kako muška, tako i ženska nošnja u Sarajevu u 18. i 19. stoljeću odlikuje finom i skupocjenom tkaninom, bogatim vezom i zanimljivim krojem. Vrlo značajan elemenat u izradi i kompletnom izgledu nošnje bio je i izbor materijala. Pored domaćeg materijala za izradu nošnje, beza (platna), posredstvom dubrovačkih trgovaca u srednjovjekovnu Bosnu stizale su tkanine sa Istoka (aladža, šamaladža, brokat, atlas) i Zapada (samet i crvena čoja). Poznata istočnjačka težnja za lijepim i skupocjenim tkaninama dostigla je kulminaciju nakon naglog razvoja trgovine sa Mlecima. Nabavljajući luksuzne mletačke tkanine, u načinu odijevanja se razvio takav natjecateljski duh da je vezir morao 1796. godine bujuruldijom zabraniti uvoz skupih tkanina i zaprijetiti strogom kaznom svakome tko kupi materijal skuplji od 10 groša po aršinu.
Sve jači prodor orijentalne kulture utječe i na nošnju i materijale za njihovu izradu i kod sarajevskog stanovništva. Od materijala se najviše upotrebljavala aladža i šamaladža, pamučna ili svilena tkanina od koje su se izrađivale ženske ječerme i anterije. Od jedne vrste svilenog satena-atlasa šivale su se ženske libade, salte, anterije i ječerme. Poslije austrijske okupacije tvorničke tkanine osvajaju i sarajevsko tržište, i to naročito pamučna platna i crni saten – "glot", od kojeg su kršćanske žene šivale dimije i suknje: Prihvaćajući nove tkanine, žensko stanovništvo Sarajeva prima usporedo i nove krojeve, a sa njima i novu terminologiju. Pored sačuvanih slavensklh naziva, zadržani su najviše orijentalni (feredža, ječerma, peča, dimije i dr.), a krajem 19. stoljeća europska terminologija dobiva svoje mjesto u nošnji i načinu odijevanja sarajevskih žena.
Istočnjačko-orijentalna društvena tradicija nalagala je ženi da se kreće uglavnom u zatvorenom obiteljskom krugu, gdje je provodila vrijeme za njegu svoje ljepote, održavanje kuće i bašće, u vezu i ručnom radu, a naročitu pažnju posvećivala je svojoj djeci, dok je muškarac uglavnom bio okrenut čaršiji i javnom životu.
Muslimanske su žene nosile odjeću svjetlijih i pastelnih boja, i to begovice dimije od skupocjene svile vezene zlatom, anterije od sameta i brokata i košulje od svilenog beza ukrašene zlatovezom. Žene srednjeg staleža su za ječerme i anterije koristile svilu svjetlijih boja, aladžu i šamaladžu te skromniji vez za košulje.
Udana muslimanka u Sarajevu odijevala se najprije u dugu košulju od svilenog ili pamučnog beza sa dubokim izrezom na prsima, a kod bogatijih ukrašenu zlatovezom. Uz košulju su se nosile gaće od istog materijala sa širokim nogavicama skupljenim ispod koljena. Preko košulje se oblačila ječerma, maleni gornji haljetak koji je sezao do pola leđa i isticao grudi. Ječerme su često bile bogato izvezene zlatnom žicom po sametnoj osnovi. Udane žene su preko košulje i ječerme oblačile anteriju, dugu haljinu od svile, kadife ili brokata, sa naglašenim strukom, otvorenu sprijeda, sa dugim, uskim i razrezanim rukavima. Djevojke su umjesto anterije odijevale dimije, širok i bogato nabran donji haljetak, skupljen u struku i na nogavicama svilenim ili pamučnim učkurima. Opasivale su se pojasevima sa srebrnim ili bisernim paftama (kopčama) ili ežder pasovima. Na noge su obuvale bijele pamučne čarape i kožne papuče ili cipele, tzv. "terluke".
Muslimanske žene i odrasle djevojke, kao i žene sefardskih Židova, za ulicu su ogrtale feredžu, a sredinom 19. stoljeća zar, odjeću tipično orijentalnog karaktera, koja je u potpunosti pokrivala tijelo i lice, što je u krajnjem slučaju i bio cilj takve odjeće.
Feredža je dugi, široko krojeni ogrtač, sa dugim rukavima i velikom "jakom" (kragnom), koji je oblačila odrasla djevojka i žena prilikom izlaska na ulicu. Feredža je bila krojena od crne čoje, dok su begovice nosile feredže od tamnozelene boje, a dužinom jake se označavala klasna razlika (begovskim ženama jaka je pokrivala cijela leđa, ženama srednjeg staleža pola leđa, a siromašnije su oblačile feredžu sa sasvim malim jakama). Feredže bogatijih žena bile su ukrašene svilenim širitima, srmom i kazaskom dugmadi. Sakrivši tijelo feredžom, muslimanka je glavu i lice povezivala najprije sa dva pokrivača (čember i jašmak), a preko toga je stavljala dušeme, bijeli pokrivač koji je padajući naokolo pokrivao i pola leđa. Uz feredžu se stavljala "peča" – maska od crnog podstavljenog platna, vezena srmom, sa uskim prorezima za oči. Peču su nosile begovice, naročito ako su kretale na duga putovanja na konju. Prilikom izlaska obuvale su se i čizme od meke žute kože – "tomake".
Pored feredže, za pokrivanje tijela i lica služio je i zar, koji je ušao u upotrebu tek u drugoj polovini 19. stoljeća.
"Povratak sarajevske porodice Morić iz Turske djelovao je na nošnju muslimanke na ulici. Sve do 1866. nije Sarajka nosila na ulici druge nošnje do feredže. Atifa (Tifija) Morić prva je donijela u Sarajevo zar (Hamdija Kreševljaković, "Morići", Sarajevo, 1938., str. 29). Zar je krojen od jednog komada tvornički tkanog materijala (štofa ili poplena), čiji je donji dio nabran kao suknja, a gornji (bošča) prebacivan preko ramena i glave. Uz zar se na lice stavljala "vala", četvrtasti komad crne prozirne tkanine. I zar je doživio svoju promjenu pod utjecajem europske mode, pa se njegov gornji dio – bošča, transformirao u pelerinu.
Dok feredža nije bila isključivo muslimanski ogrtač za ulicu, dotle je zar predstavljao tipičnu žensku muslimansku nošnju bosansko-hercegovačkih gradova i poslije Drugoga svjetskog rata. Do konačnog odbacivanja ovakvog načina odijevanja došlo je 1950. godine, kada je plebiscitarna odluka oslobodila muslimansku ženu neprikladne i zastarjele odjeće.
Kršćanska žena u Sarajevu slično se oblačila kao i muslimanka, samo što joj je odjeća bila skromnija i tamnijih boja. Uz košulju od pamučnog ili svilenog beza nosila je crne satenske dimije, veoma skromno ukrašene. Umjesto ječerme i anterije oblačila je libadu ili saltu, gornje kratke haljetke od čoje, atlasa ili sameta sa dugim rukavima, ravnih kod salte i zvonasto krojenih kod libade. Ukrašavane su svilenim gajtanima i srmali (srebrnom) žicom. Na noge su obuvale pamučne čarape i crne cipele ili papuče, dok su bogatije u kući nosile svečane papuče ili cipele. Za hladnije dane se oblačila ćurdija, gornji duži haljetak podstavljen lisičjim krznom.
Djevojke svih konfesija su na glavu stavljale crvene fesiće ukrašene cvijećem i nakitom, a bogatije ukrašene dukatima. Udane kršćanke su na glavu stavljale kape sa bečkom kitom ili plitak fesić sa tepelukom iskovanim od srebra ili ukrašen našivenim biserom. Muslimanke su nosile kalkan-kape sa srebrnim tepelukom i crnim svilenim resama naokolo.
Nošnja sefardskih Židova nije se razlikovala od nošnji ostalih Židova izvan Sarajeva i u drugim pokrajinama Otomanske carevine.
Židovske djevojke su se oblačile slično kao muslimanske i kršćanske, dok se nošnja udane Židovke, naročito njeno oglavlje, bitno razlikovala od nošnji drugih konfesija u Sarajevu, ukazujući na taj način na svoje španjolsko podrijetlo.
Udana žena sefardskih Židova nosila je bijelu košulju od tankog platna ukrašenu vezom od svile i zlata. Gornji haljetak je bio vrlo sličan anteriji, a u pasu je pridržavan pojasom sa paftama. Na glavu je stavljala poluvisoku kapicu sa tepelukom, platneni vez na čijem je kraju bila našivena niska zlatnih novčića (frontera), šal od šarene svile, tokado, i na kraju dugi šal koji se pušta niz leđa kako bi pokrio glavu i kosu. Kao i druge, i židovska ženska nošnja je doživjela svoj preobražaj, naročito za vrijeme austro-ugarske okupacije. Poznatim progonom Židova i uništavanjem njihove imovine tijekom Drugoga svjetskog rata, nestalo je židovske autentične nošnje i u Sarajevu, te se može jedino rekonstruirati prema dokumentaciji.
Poštujući norme turskog feudalnog društva, koje je njegovalo zatvoreni krug obiteljskog života, bila je rijetkost da jedna imućnija žena sama nabavlja sebi i svojoj obitelji odjeću ili koju drugu kućnu potrebštinu, odlazeći zbog toga u čaršiju.
Žene siromašnijeg imovnog stanja, "trgovke", stajale su na usluzi bogatim sarajevskim ženama donoseći im u kuću dućansku robu, odijela i proizvode domaće radinosti (bez, rublje, košulje, vez). "Trgovke" su bile posrednici u ovakvom načinu trgovine i ono što nisu mogle prodati vraćale su vlasniku, dok su za prodanu robu dobivale proviziju – "pazarluk". Posjećujući mnoge sarajevske obitelji, "trgovke" su predstavljale i živo sredstvo informiranja o najaktualnijim čaršijskim novostima, pa su i iz tih razloga rado očekivane u mnogim domovima.
U sarajevskoj čaršiji kao uspomena na to razdoblje, jedan njen dio zove se "trgovke" ili "pazarbule", u kojem su pazarnim danima "trgovke" prodavale rukotvorine kućne radinosti.
Iako je izrada gornjih dijelova nošnje bila rad sarajevskih obrtnika, u pojedinim fazama izrade (izrada urneka-šara na kapama i papučama) sudjeluju i siromašne kršćanske i muslimanske žene dobivajući od majstora novčanu naknadu za svoj rad.
Kako posjedujemo najviše pisanih podataka i očuvane ženske nošnje tek iz 19. stoljeća, tako i ova izložba prezentira u glavnim potezima žensku nošnju i način odijevanja u Sarajevu u tom razdoblju.
Vilma Niškanović
(preuzeto iz presavitka izložbe)
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Niškanović, Vilma. Ženska nošnja XIX vijeka u starom Sarajevu.
Sarajevo : Muzej grada Sarajeva, 1980.
[presavitak]
Vezani članci
Nošnja sarajevskih prabaka. // Vjesnik, 28. rujna 1984.
