Hrvatski narodni zoološki muzej, Zagreb, gostovanje u Muzeju grada Zagreba
Koncepcija izložbe: Nikola Tvrtković
Oblikovanje izložbe: Joža Ladović
Nekad su se na prostoru između “purgerskog” Zagreba (kojeg su predstavljali Gornji grad, Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica) i okolnih sela poput Trnja, Fraterščice, Černomerca, Ljubljanice i Gračana prostirala polja, livade i šumarci, ispresijecani medvedničkim potocima. Tu je živio bogat i raznovrstan životinjski svijet. Tako su se na području današnjeg grada mogle susresti i veće životinje koje danas nalazimo još samo u Zoološkom vrtu ili u dalekim šumama Gorskog kotara i Like, a u Savi su se mogle uloviti ribe koje bi danas izazvale čuđenje. Godine 1891. u Maksimiru je ulovljen posljednji vuk! Još godine 1946. do Zagreba su na svom putu prema mrijestilištima znale doplivati jesetre duge i preko 1,5 m iz dalekog Crnog mora. Na zagrebačkoj tržnici ponekad su se prodavale i mladice ulovljene u Savi nedaleko grada, a među receptima u “Novoj zagrebačkoj kuharici” Marije Kumičić, pisane krajem 19. stoljeća, nalazio se i recept za sivu čaplju koja je danas tako rijetka da je i zakonom zaštićena.
Širenjem grada došlo je do postupnih promjena u sastavu i brojnosti životinjskog svijeta, a vjerojatno najočitije promjene desile su se u fauni potoka, bara i rijeke Save te njezinih rukavaca i jezeraca. Dok su potoci koji su prolazili uz prve gradske kuće bili bistri, u njima su se mogli hvatati i potočni rakovi. U to doba je voda potoka Medveščaka pokretala brojne mlinove. Danas je on, kao i većina drugih gradskih potoka, reguliran i zagađen, tj. pretvoren u kanal za otpadne vode, koji skriven teče ispod gradskih ulica prema Savi. Medvednički potoci se spominju još samo kao problem kad im za velikih kiša ili za topljenja snijega korita postanu bujice. O životu u njima nitko ne govori – nestao je, a da nije bio ni opisan onda kada je još bio netaknut.
Nestala je većina bara, tih malenih oaza bujnog života bez kojih vodozemci nemaju mogućnosti obnavljanja svojih vrsta. Koliki su od nas još kao “klinci” donosili doma punoglavce i u staklenkama pratili njihov razvoj i preobrazbu u odrasle žabe, te se tako još zarana upoznavali s fenomenom života! Danas bi se za to u najboljem slučaju trebali tramvajem odvesti do nekog od Maksimirskih jezera, koja upravo dobivaju betonsko dno. Šteta je da se bar u nastavne svrhe koja od preostalih bara ne sačuva.
Uz Savu su nestali brojni rukavci. Već je za nas normalno da se Sava nalazi unutar nasipa i da postaje nešto prozirnija tek za praznika, vikenda, kad uzvodno ne rade tvornice i ugljenokopi. Tek će se četrdesetogodišnjaci i oni stariji sjećati da su se ljeti u njoj kupali i sunčali na velikim šljunčanim žalima među beskrajnim vrbicima “Afrike”.
A životinje u Savi i oko nje? One veće i uočljivije, kao dabrovi i velike vodene ptice, nestali su već odavna. Na nestanak mnogih riba ukazali su i nehotice ribiči u svom “Ribarskom vjesniku”. Nestanak onih najmanjih životinja koji se dešava još i sada, za većinu građana prolazi neprimjetno. Ta tko bi uočio da su neke vrste kukaca, kao npr. neki obalčari (Plecoptera), čije su ličinke živjele u Savi, nestale ne samo iz okolice grada, nego čak i izumrle, te danas predstavljaju tek neugledni eksponat u Zoološkom muzeju. No, nestanak ovakvih životinja trebao bi biti signal uzbune – on najavljuje promjene čije posljedice mi tek sada postepeno uočavamo kad nam nestaje toliko potrebne pitke vode.
Paralelno s nestajanjem životinja “starosjedilaca” pojavile su se i neke nove od kojih ćemo spomenuti samo one najveće. Prvo su se u rukavce i na obale Save doselili američki bizamski štakori (ondatre) pobjegavši s jedne farme krznaša u okolici Praga. Nakon njih su se iz gradske kanalizacije uz Savu i u prigradske potoke raselili sivi štakori selci. Od ptica brojniji su postali galebovi – stalna mjesta njihove ishrane su izvodi kolektora gradske kanalizacije i okolna smetlišta. Galebovi su postali i svojevrsna atrakcija – svake zime ih se može vidjeti iz tramvaja za Novi Zagreb kako ščućureni sjede u jatu na nogometnom igralištu na Savici.
Kopnene životinje koje su živjele na području grada uglavnom su doživjele manje promjene. Većinom su se jednostavno preselile u okolicu. Neke vrste su se priviknule na zajednički život s čovjekom u gradskoj sredini, koristeći preostale oaze svojih nekadašnjih prirodnih staništa – parkove i vrtove. To su prvenstveno brojne ptice pjevice. One su nama u gradu uz drveće i grmlje još jedina vidljiva veza s prirodom, jer ih zbog njihove danje aktivnosti od svih životinja najviše zapažamo. Ptice pjevice su nam vjesnici godišnjih doba, a jutra nam označavaju svojim cvrkutom i pjevom. U proljeće dolaze na gnježđenje i pred našim prozorima izvode mlade. I vi možete doprinijeti da nam grad oživi tako da pticama napravite umjetno gnijezdo ili umjetnu duplju što će im biti nadomjestak za stara debla iz šuma kojih ovdje više nema. U jesen dolijeću razne druge vrste ptica skitajući se i polako se pripremajući za selidbu na daleki jug. S prvim jačim mrazevima u gradu se skupljaju one pjevice koje ovdje prezimljuju, npr. razne sjenice, zebe, zimnica, crvendać, brgljez, ševa krunčica i djetlići. Kako bi preživjele zimu, možemo im pomoći postavljanjem raznih hranilišta ili jednostavno ostavljajući mrvice i druge ostatke hrane na prozorima i balkonima. No, ako ste im pravi prijatelj – ne privikavajte ih da dolaze na određeno mjesto po hranu, a da ih poslije za jake zime zaboravite, jer tada postajete krivci za njihovo ugibanje.
Možda će vas iznenaditi – po zoološkoj sistematici među pjevice spadaju i sive eminencije grada – vrane! Iz ove porodice ptica gradskim ocima vrlo su poznate vrane gačci koje se tvrdoglavo gnijezde u krošnjama platana na Zrinjevcu i drugim parkovima. Gradska uprava isto tako tvrdoglavo s njima vodi svako proljeće pravi mali rat angažirajući vatrogasce da im skidaju gnijezda. Uz gačce u parkovima grada i na TV-antenama viđaju se i sive vrane i čavke, a privučena otpacima i stalnim smetlištima sve je češća i dugorepa svraka.
Među manje poznate ptičje sugrađane ubrajamo svakako i kopce koji se, napadajući ptice, znaju zaletjeti i u prozore, te jastrebove kokošare koji vrebaju svoj plijen po gradskoj periferiji. Ako u proljeće pažljivije promatrate toranj crkve sv. Marka u Gornjem gradu ili toranj katedrale, zapazit ćete jednog eminentnog stanovnika grada, pravog pravcatog sokola. To je vjetruša koja se na ovim tornjevima stalno gnijezdi, a izgleda da će to uspjeti i na neboderima u Novom Zagrebu. Među nebodere, na tek nedavno posađeno drveće i grmlje, ponovno se postepeno naseljavaju i ostale ptice koje su bile protjerane gradnjom tih novih naselja. No, stanovnicima Sigeta s pravom već sad možemo zavidjeti – već sad u proljetnim noćima mogu slušati slavuja!
U nekim većim parkovima, kao u Botaničkom vrtu, još stanuju sitni šumski i poljski sisavci, kao riđe i poljske voluharice, podzemni voluharići, te šumski i prugasti miševi i razne rovke. U Tuškancu i Maksimiru možemo još vidjeti vjevericu i čuti žune. Po dvorištima noću nas često preplaše jež i žabe krastače, a beznogi gušter sljepić zna kod neupućenih izazvati pravu paniku, jer ga zamijene za zmiju. Krtice možemo naći na često upravo začuđujućim mjestima, kao npr. u dvorištu Muzeja grada Zagreba, gdje su od svojih srodnika odijeljene asfaltom i betonom. U vrtove zagrebačkih predgrađa često zalaze fazani i tvorovi, a u parkove zaluta i lasica. Nedavno je kroz prozor Zoološkog muzeja viđena na susjednom krovu čak i kuna!
Ipak, najčešće životmje koje viđamo oko nas u Zagrebu su vrapci, crni kos i grlica kumrija (k nama je stigla u pratnji Turaka!). Ove ptice se gnijezde i borave tokom čitave godine u dvorištima, na drveću i na zgradama. U jata vrabaca pokućara znaju se primiješati i poljski vrapci. U proljeće se ovim pticama pridružuju lastavice, kojima nažalost sve više manjka dobar materija1 za gradnju gnijezda, tako da se često bezuspješno pokušavaju nastaniti na novim neboderima.
U šupljinama zidova, prostoru za rolete i na tavanima često zimuju ili borave ljeti razni šišmiši. Među njima je u Zagrebu svakako najčešći rani večernjak, čije velike kolonije prave probleme npr. bolnici na Rebru. Na tavanima stalno stanuju i gradski golubovi, porijeklom od golubova pećinara. Kako na području grada imaju stalne izvore hrane (razni otpaci, sirovine nekih tvornica) i povoljnu mikroklimu, za razliku od svojih divljih predaka, razmnožavaju se tijekom čitave godine i svojom brojnošću postaju jedan od problema grada. S medicinskog stanovišta oni u ovoj množini svojim parazitima i bolestima potencijalno ugrožavaju i ljude, pa su ih čak nazvali i “leteći štakori”. No, rješenje kako bezbolno i humano obuzdati razmnožavanje ovih ptica koje su simboli mira i atrakcija Trga Republike, izgleda da još nije na vidiku.
Na tavanima se danju skrivaju i noćne grabljivice sove i ćukovi, a tu svoja gnijezda – velike i komplicirane građevine – grade ose i stršljeni. Na tavanima se već rijetko nađe pokoji štakor, koji je prije bio stalni stanovnik gradova. Njega je, kao i svugdje u Europi, istisnuo štakor selac. No, kućne miševe više nitko ne može iseliti iz grada. Poznato je da se mogu razmnožavati čak i u gradskoj hladnjači!
U stanove nam na naš užas ponekad prodru i žohari, a stalni podstanari su nam brojni drugi kukci i pauci. Od njih nam neki stvaraju i veće probleme. Tako skoro svi stanovnici Novog Zagreba muku muče s malim žutim doseljenicima, faraonskim mravima, koji namirnice pronalaze na upravo nemogućim mjestima. Nekad je u gradskim stanovima živjelo puno više vanjskih nametnika na čovjeku, kao što su npr. buhe, no oni su zapravo postali rijetkost. Jedino su nam se nedavno vratile uši, ovaj put doputovavši iz zapadne Europe, a ne s Istoka, odakle su stizale prije.
Brojni kukci koji su bili stalni gosti biljaka na prozorima, balkonima i u vrtovima i parkovima, danas su vrlo prorijeđeni, naročito otkad se dijelovi grada sistematski zaprašuju protiv komaraca. Tako su mnogi prekrasni danji leptiri, a također mnogobrojni noćni leptiri, koje smo viđali privučene svjetiljkama, danas postali prava rijetkost. Kornjaše, kao veliku strizibubu (cvilidretu) i jelenka (rogača) možemo vidjeti još samo npr. na starom hrastu na Strossmayerovom trgu.
No, izgleda da se usprkos insekticidima nećemo tako lako riješiti nekih drugih kukaca koji su tek odnedavno pripadnici naše faune. Primjeri za takve vrste su veliki japanski prelac koji pravi sve veće štete na hrastovima i biljna stjenica Cocythuca ciliata koja izaziva prerano žućenje lišća na platanama (uvezena je vjerojatno iz Milana na krovu kojeg automobila!). Razlog za to je činjenica da mnoge vrste kukaca, poput moljaca, postaju otporne na sva dosad poznata sredstva kojima ih trujemo.
Uz nove kukce, našim sugrađanima postaju i razne druge manje pokretne životinje koje na razne načine dospiju do Zagreba. Tako je nedavno otkriveno da se u okolicu grada naselila i širi svoj areal jedna južna vrsta puža vinogradnjaka – Helix lucorum.
Životinje koje žive na području Zagreba bile su i predmet (nažalost malobrojnih) znanstvenih proučavanja. Najviše zanimanja izazvali su kukci. Sačuvana je i poznata zbirka dr. Josipa Schlossera Klekovskog u kojoj se nalaze kornjaši sabrani uglavnom na području grada sredinom 19. stoljeća. Danas znanstveni interes postoji više za sitne životinje koje žive u dubokim podzemnim šljunkovitim nanosima stare Save ispod grada, a koje su uz neke druge faktore značajne za pročišćavanje i protok pitke vode. Zato ne zaboravite – dok vi slušate koncert u dvorani “Lisinski”, nekoliko metara pod zemljom ispod dvorane mali stanovnici, pretežno račići žive i marljivo rade i za vas. To je jedan od razloga zašto bi našim životinjskim sugrađanima trebali posvetiti više pažnje nego što je to bilo do sada. Jer u krajnjoj liniji naš život je i u gradu ipak tijesno vezan uz život životinja. Upoznati zakonitosti i potrebe života životinja, a time i mogućnosti zajedničkog življenja, možemo tek onda kad se s njima upoznamo. A to je i najvažnija svrha ove izložbe.
Nikola Tvrtković
Slike s izložbe
foto Josip Vranić, MGZ
Vezani publicirani radovi
Tvrtković, Nikola. Životinjski svijet Zagreba. // Priroda : Časopis Hrvatskoga prirodoslovnog društva. LXXII, 4(1983), str. 124-126.
